Utorak
26.03.2013.

Dvjesto godina Richarda Wagnera




Extra_large_wagner
A+ A-

Koliko god bila odbojna ona izlizana sintagma o nekome ili nečemu što ljudi ili vole ili mrze, a nikako ne mogu biti indiferentni, ona je sasvim primjerena kad govorimo o čovjeku koji je obilježio 19. stoljeće – Richardu Wagneru. Namjerno ne kažemo da je obilježio operu, ili glazbu tog stoljeća, ili književnost, već stoljeće u cjelini. Wagner je promijenio tok cjelokupne zapadne kulture, od glazbe pa sve do književnosti, filozofije i, nažalost, politike. Ovaj dodatak 'nažalost' ne treba previše objašnjavati, s obzirom da su napisane knjige i knjige o odnosu nacista i Hitlera prema Wagneru, kao i Wagnerovim stavovima prema Židovima i njemačkom nacionalizmu. Zbog tog odnosa, uostalom, Wagnerove opere nikad nisu održane u Izraelu, a tamošnje rijetke izvedbe njegovih djela, poput one Zubina Mehte početkom 80-ih ili Daniela Barenboima dvadesetak godina kasnije, izazvale su velike polemike. Mnogim slabijim poznavateljima Wagnerova fenomena uz spomen na njegovo ime automatski se vežu asocijacije na njemačku nacionalnu mitologizaciju koja je imala svoju strašnu krajnju konsekvencu u događajima 30-ih i 40-ih godina narednoga stoljeća. U njihovim očima Wagner je nešto kao glazbeni Darth Vader, genije koji je prešao na Tamnu stranu. (Istina je pak da Dartha Vadera s Wagnerom povezuje jedino glazbeni lajtmotiv koji kao da je direktni hommage njemačkom skladatelju, a što ga John Williams u svojoj filmskoj muzici koristi redovito kad se u filmovima pojavljuje ovaj lik, baš kao što to čini u drugim filmovima u scenama s arhetipskim zlikovcima, kao npr. u Raljama.)

Međutim, povezanost Wagnera s progresivnim duhovnim strujama 40-ih godina i njegovu vezu s revolucionarnim i anarhističkim elementima, primjerice druženje s Bakunjinom, nikako ne treba stavljati u drugi plan, iako de facto taj period njegovog života završava s 'imperija uzvraća udarac' restauracijom nakon 1849. godine. Wagner čak i sudjeluje u ustanku u Dresdenu 1849., no nakon neuspjeha istoga biva prisiljen pobjeći u Pariz, a potom i u Švicarsku. Polovica 19. stoljeća je i simbolička točka Wagner ante quem i post quem, s obzirom na njegov uzlet u Parizu, koji je u to vrijeme u glazbenom smislu u kandžama Meyerbeerove  kiči-kič grand opere (koja je zadnjih godina ipak doživjela svojevrsan revival, baš kao i akademsko slikarstvo druge polovine 19. stoljeća). Osim toga, 1850. godina je i godina u kojoj Franz Liszt na molbu svog prijatelja Wagnera u Weimaru dirigira praizvedbom Lohengrin, posljednje opere srednje Wagnerove faze koju ovih dana zagrebačka publika ima prilike gledati u HNK-u. Uz to, polovica stoljeća donosi rođenje još dva ključna fenomena kad je u pitanju Wagner – nastanak koncepta gesamtkunstwerka, totalnog umjetničkog djela što briše granice između različitih umjetnosti kako bi došlo do kreacije nove, vrhunske umjetničke forme (princip iznosi u eseju Umjetničko djelo budućnosti, 1849.), ali i prve Wagnerove antisemitske eskapade, artikulirane u eseju Judaizam u umjetnosti, napisanom 1850. godine.
 
***

Zanimljivo je da ona gadna frazetina o osobi koju se ili voli ili mrzi i dalje vrijedi kad je riječ o Wagneru, iako je u pitanju čovjek koji je živio prije jednog i pol stoljeća. Ona doista jednako funkcionira i danas, 200 godina nakon rođenja ovog genija, kad se u Zagrebu održava Lohengrin, baš kao što je to bilo, na primjer, 1875. godine, na Bečkoj premijeri ove opere. Tad je, kako donosi Branko Polić u nedavno objavljenoj knjizi 1000 glazbenih anegdota, kritičar Speidel nazvao predigru operi 'zvukovima iz kutije pune hrušteva'. No, ono što je spomenuti kritičar tako strastveno mrzio, drugi su još strastvenije prigrlili. Na toj istoj izvedbi 1875. u Beču mladi Gustav Mahler upoznaje Wagnera, koji će na njega izvršiti presudan utjecaj. Wagner je već tih godina postao referentnom točkom, te su se od tog perioda skladatelji razvijali ili kao vagnerijanci ili kao protivnici velikog Nijemca, 'tog starog trovača' kako ga naziva njegov veliki protivnik Claude Debussy. Niz skladatelja na prijelomu stoljeća na koje je Wagner ostavio presudan utjecaj izuzetan je, od Antona Brucknera i Huga Wolfa pa do Césara Francka, Julesa Masseneta, a o Richardu Straussu ili Aleksandru Skriabinu da i ne govorimo. Ovaj posljednji je pokušao unijeti u rusku glazbu gesamtkunstwerk, no relativno rana smrt je zaustavila skladatelja u punoj artikulaciji svojih glazbenih ideja. Skriabin je jako utjecao na jednog od najvažnijih umjetnika 20. stoljeća, Vasilija Kandinskog, slikara koji će unijeti revoluciju u likovnu umjetnost. No, nitko na Kandinskog nije ostavio trag snažan poput Wagnerovog. Naime, utjecaj prije spomenute opere Lohengrin bio je neizmjeran na mladog Kandinskog, toliko da je ovaj slikarski revolucionar nakon suočavanja s njom odlučio posvetiti život umjetnosti. "Violine, duboki tonovi baseva, i posebno puhački instrumenti u to su vrijeme utjelovljavali za mene svu snagu onog pred-nokturalnog sata. Vidio sam sve svoje boje u svome umu, stajale su pred mojim očima. Divlje, gotovo luđačke linije su se iscrtavale preda mnom. Nisam se usudio koristiti ekspresijom kojom je Wagner pomoću glazbe naslikao 'moj sat'."

Uz to, i bavarski kralj Ludwig II., kraljević luđak koji je gradio romantičarske kolačić-dvorce, bio je ogroman fan opere Lohengrin, pa je i sagradio dvorac Neuschwanstein prema vitezu-labudu (kasnije je i financirao Wagnerov najveći umjetnički pothvat, remek-djelo Wagnerovih glazbenih drama - Prsten Nibelunga). Wagnerov utjecaj na slikarstvo bio je golem, baš kao i na književnost i filozofiju. Njegova popularnost bila je na određeni način suprotna onoj njegovog suvremenika Franza Liszta, još jednog od glazbenika koji su imali strahovit utjecaj na književnost 19. i 20. stoljeća. No, gdje je Liszt kod obožavatelja izazivao emocije kao kakav 19-stoljetni Justin Bieber (tinejdžerke su padale u nesvijest na njegovim recitalima, a klavir mu je bio zasut izrazima ženske ljubavi) Wagnerov je utjecaj bio snažniji na europsku intelektualnu elitu. U Parizu je 1880-ih godina čak izlazio i časopis La revue wagnérienne u kojem su priloge imali najveći tadašnji pisci i mislioci glavnog grada 19. stoljeća, poput Mallarméa, koji je napisao tekst Richard Wagner, rêveries d’un poète français, ali i drugih poznatih pisaca kao što su Huysmans, Émile Zola, Auguste Villiers de L’Isle-Adam i Paul Verlaine. Charles Baudelaire je bio veliki Wagnerov poštovalac (dočekao je pojavu Wagnera u Parizu 1862. kao ključan kazališni događaj te je objavio tekst Richard Wagner et Tannhäuser à Paris), baš kao i mnogo kasnije Marcel Proust. Pusta zemlja T.S. Eliota također sadrži citate Wagnerove opere Tristan i Izolda, a o njemu pišu i James Joyce, Thomas Mann, Reiner Maria Rilke.
 
No, ne spominjemo Liszta (kojeg su mnogi skladatelji često sasvim neopravdano prezirali, pogotovo 20-stoljetni poput Schönberga, Gershwina, Gabriela Fauréa i, paradoksalno, Prokofjeva, tog redikuloznog neoromantičarskog glazbenog reakcionara koji je Liszta nazvao 'utjelovljenjem šuplje, okrutne i lažne atmosfere što je vladala među elitom sredine 19. stoljeća') u kontekstu Wagnerove velike obljetnice samo zbog njihovog dalekosežnog utjecaja, pa čak niti zbog njihove prijateljske i obiteljske povezanosti. Naime, ono što je mnogima smetalo i kod jednog i kod drugog jest upravo onaj snobizam kojeg su obojica privlačili i od kojeg se nisu mogli niti željeli otrgnuti. Baš je taj odurni snobizam ono što je odbilo narednu generaciju mislilaca novog stoljeća, na čelu s dadaistima i kasnije nadrealistima, koji su nemilosrdno ismijavali malograđansko i nekritičko uživljavanje u pompozne romantičarske vagnerijanske fantazije. Taj snobizam bio je krajem 19. stoljeća, a na neki način još uvijek jest i danas u 21. stoljeću, utjelovljen u Wagnerovom Bayreuthu i svemu onome što on predstavlja. Poznati su napadi Georgea Bernarda Shawa još krajem 19. stoljeća, koji bi često rado okrzuo i Liszta i Wagnera iako se obojici zapravo divio. Zato je Liszta i nazvao 'lošim ilustratorom melodramskih izljeva koji je suvišnim briljantinom Bayreuthljana okaljao svoje umjetničko čulo.

Za Wagnera bi tako nešto reći danas bilo potpuno promašeno, bez obzira na Bayreuth i sve ono što on predstavlja, jer sjaj Bayreuthskog briljantina današnje europske elite smiješan je i bespredmetan u usporedbi s onim što Wagner znači za cjelokupnu europsku kulturu. A iako se danas umjetnici više ne dijele na one koji obožavaju Wagnera i one koji ga mrze, bez sumnje je ovaj, prema riječima Audena, 'vjerojatno najveći umjetnik koji je ikad živio', i u ovom času, 200 godina nakon rođenja, jednako relavantan kao što je bio i u drugoj polovici 19. stoljeća, kada je Nietzsche u njemu vidio utjelovljenje novog čovjeka budućnosti. 

Neven Svilar
Foto: Ze Carlos Barretta (flickr)
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.