Page arrow

Voda koja vječno teče

Large corto Grandvaux (Fra), spomenik Cortu Malteseu (Foto: Guillaume Baviere / Flickr )
Naslov knjige: Putovanje desnom hemisferom Autor knjige: Zoran Žmirić Izdavač: Hena com Godina izdanja: 2017.
Nedjelja
03.12.2017.
Prošlo je više od dvadeset godina otkad je ovaj svet napustio Hugo Eugenio Pratt, sjajni italijanski umetnik koji je svoj život i vlastite pustolovine iskoristio da kreira jednog od najpoznatijih strip junaka, zgodnog mornara sa Malte – Corta Maltesea. Premda autor više nije među nama, njegov junak je ostao tu da zauvek reprezentuje njegovu imaginativnost, ali i nastavi svojim autohtonim, individualnim, fikcijskim životom u stripovima, interpretacijama te inspiracijama drugih stvaralaca. Na jedan takav sličan način Corto Maltese se indirektno u obliku inspiracije nastanio i u poslednjem romanu Zorana Žmirića Putovanje desnom hemisferom
Zoran Žmirić je autor iz Rijeke čija su dela prevođena na više jezika, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a ovim ostvarenjem bio je finalista VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis 2014. Putovanje desnom hemisferom predstavlja izvestan romaneskni omaž Cortu Malteseu jer je protagonista romana zapravo personifikacija istog: pustolov sa filozofskom znatiželjom da dosegne duhovne tajne sveta. Roman u svakom od 14 poglavlja prati po jednu avanturu glavnog junaka. Od ranog detinjstva i prve dogodovštine (prelaska preko pruge do drugog naseljenog mesta) pa sve do najudaljenijih delova sveta, od Saint-Jean-Pied-de-Porta na granici Španije i Francuske, preko Nepala, Afrike, Indonezije, Aljaske, Kamčatke, Australije do Indije, Jermenije i Sibira, junak dela odolijeva izazovima u susretima sa najmudrijim, najduhovnijim i najčudnovatijim ljudima. 
Svako poglavlje u romanu otvara po jedna izreka, poslovica koja poput teasera nagovešta suštinu radnje poglavlja. U tim pričama protagonista pokušava kroz razne fizičke i metafizičke vratolomine (neretko preko ruba racionalnog) doći do rešenja zadate enigme kako bi se na kraju svake priče domogao naravoučenija iste. Ove se poslovice i naravoučenija doimaju poput dva tasa koji poravnjavaju vagu te uspostavljaju balans između nagoveštenog i uspostavljenog. 
Premda je svaka glava romana priča za sebe te se naratorski može posmatrati samostalno, ipak se u službi celovitosti fabule moraju gledati sva poglavlja skupa jer se lanac pripovedanja ne može zaokružiti bez svih karika. Razlog tome predstavlja ciklična struktura romana koja omogućava da čitatelj može početi bilo kojom glavom i opet se poput bumeranga vratiti na početak. No takva mogućnost ostaje samo u domenu tehničkog karaktera, jer suštinski roman se mora pročitati linearno onako kako je odštampan kako bi se shvatila njegova osnovna poruka koja se ne tiče samog putovanja kao takvog već specifične prirode glavnog junaka. 
Putovanje desnom hemisferom može se čitati bez ikakvog predznanja o Cortu Malteseu i to neće ni na koji način uticati na užitak u delu. Pored inicijalne inspiracije strip junakom, protagonist ovog romana je posve samostalan, poseban i nezavisan. Žmirić opisuje pre svega čoveka koji juri svoje lične odgovore, bije svoje bitke, sledi svoja interesovanja i inspiracije te odiše potpunom autohtonošću. 
Njegova specifičnost utkana je i u maloj klopci koju je autor postavio imenujući svoj roman ovim naslovom. Putovanje desnom hemisferom nagovešta fizičko kretanje po desnoj hemisferi naše loptaste planete, u čemu leži osnovna varka autora. Naime, davne već 1981. Roger W. Sperry dobio je Nobelovu nagradu za medicinu zbog studije o epilepsiji. Otkrio je puno toga o korpusu kalozumu te napisao brojne studije o moždanim hemisferama i lateralizaciji dveju celebralnih hemisfera. Po tim studijama, u kratkim crtama, desna hemisfera ljudskog mozga upravlja intuitivnim i osećajnim segmentima čoveka dok je leva zadužena za logiku i racionalnost. Iako je ovo moja surova simplifikacija tih teorija, nesumnjivo je da se Žmirić latio sličnih saznanja kada je birao naslov svog romana, pa i generalno prilikom odabira same tematike. 
Ne mogu se oteti utisku da, iako je protagonista sve zagonetke u romanu rešavao matematički precizno, logički i racionalno, na koncu su uvek osnovne vodilje ka rešenjima bile zapravo imaginacija, intuicija, kreativnost, osećajnost, iliti elementi za koje je zadužena upravo desna hemisfera možga. Stoga glavni junak ne putuje radi putovanja, već traga za odgovorima do kojih se doista može doputovati i bez fizičkog pomeranja, o čemu svedoče dva poslednja poglavlja koja su zapravo jezgro centripetalnih sila naracije. 
U svojim fantazmagoričnim intervencijama i mistifikacijama autor je uspeo podmetnuti još varki kao što su anagrami imena 'Corto Maltese' koje autor koristi u funkciji izmišljenih toponima. Primer tome je izmišljena crkva Celeste Tormo koja se navodno nalazi na putu za Santiago. Takvih anagrama u romanu ima petnaestak, ali su uspešno kamuflirani napetošću priče te se vešto i mimikrično razvodnjavaju u celovitom plotu romana.

Žmirić je roman napisao u opuštenom i razigranom maniru sa dovoljno humora koji relativizuje 'ozbiljnost' situacije u kojoj se junak nalazi. Poglavlja odišu ujednačenim pulsom, izgledaju kao da ih je pisac pisao u jednom dahu, odnosno kao da je udisao vazduh samo između njih. Autor se nije libio koristiti mistiku, onostrano i transcedentno u svrhu koherentnosti priče, pa se ti elementi ne doimaju poput stranog tela već imaju funkciju vezivnog tkiva. 

Međutim čini se da je osnovna potka ovog ostvarenja činjenica da je autor pripovedao povrh svega o jednom metafizičkom, transcendentalnom putovanju, o temi koja je svevremenska i sveprostorna te seže sinhronijski i dijahronijski dokle god idu tragovi ljudskog bića. Reč je o putu ka sebi, o večitom pitanju da li možemo stići do sebe, o istraživanju makrokozmosa kako bismo bolje upoznali mikrokozmos. 
Možda najbolje o tome govori dijalog sa paterom Dionom iz prve glave: "Mogu vam reći tko nisam i to bih mogao nabrajati od sad pa do kraja svijeta i lakše bi mi bilo nego reći vam tko sam. Lakše je objasniti kroz ono što nismo, nego kroz ono što jesmo ili mislimo da jesmo. Mislim kako je istina da smo svi tragači za istinom, no budući da je tragamo i da je još nismo našli, mislim da smo ono što mislimo da jesmo." (str. 51)

Reklo bi se da je čitavo delo Zorana Žmirića zapravo više omaž ovoj rečenici nego Cortu Malteseu jer se u toj potrazi za samim sobom upućujemo na jedini put koji nema svoj kraj te koji je "voda koja teče, a ne zaleđeno jezero." (str. 164) Upravo su na tom putu najveće i najzanimljivije pustolovine koje vredi proći ili makar pročitati o njima.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu