Herscht 07769 ili Krasznahorkai, naš čovjek u Stockholmu

Kanili smo napisati koju o tajnovitom Društvu hejtera Malog princa ili njegovu ogranku koji navodno već neko vrijeme, ako ne i godinama, djeluje na području metropole i točno se tako i naziva – Društvo hejtera Malog princa, a geslo im je, barem nam je tako dojavljeno: Hejtamo Malog princa, da što vrijedi bio bi Veliki, no onda su se zbila dva događaja koja su u najdublju sjenovitu sjenu bacila sve drugo, pa je tako i naše zanimanje za ovo neobično društvo, udruženje (ili pokret) naglo splasnulo.

A evo što se slučilo tih dana listopada 2025., Oceanmore, domaći nakladnik predan prijevodima i tiskanju djela Lászla Krasznahorkaija, već je imao pripremljen prijevod njegova, Krasznahorkaijeva, romana Herscht 07769 i slovoslagači su već nauljili slovoslagačke strojeve, pa ih čak i pustili u pogon, kadli iz dalekog Stockholma stiže glas da je isti taj László Krasznahorkai, inače dobar prijatelj Bookse u koju rado navrati na kavu kada ga put nanese u naše krajeve, čiju su knjigu Uvijek za Homerom Booksa i Mama zajednički objavile, upravo dobio Nobelovu nagradu za književnost!

Sjajno! – klicali su svi štovatelji čuvenog mađarskog (ali i našeg, pa ako hoćete i svjetskog) literatur-arhitekta, čak je i poslovično suzdržana i pretjeranim izljevima emocija nesklona Mika, jedna od tri utemeljiteljice KK Booksa, rekla – lijepo sam vam govorila – i uistinu jest, godinama i godinama ranije Mika je pred i danas živim svjedocima izjavila: Zapamtite što vam veli Mika, ovaj Krasznahorkai jednoga će dana dobiti Nobelovu nagradu, i točno tako se i slučilo, istina, malo je sve to potrajalo, jer Akademiji uvijek treba vremena da se uskladi, ali kada su se napokon uskladili, donijeli su jedini ispravan i dugo očekivani sud – László rečeni Krasznahorkai zaslužuje Nobelovu nagradu, te su odmah izdali befel neka netko iz Odbora sastavi tekst obrazloženja, a drugi netko neka izvoli nazvati slavodobitnika.

Unatoč slavlju koje je, dakako, trajalo i u Oceanmore stožeru, netko se sjeti kako bi hitno, najhitnije valjalo javiti dobrim ljudima iz tiskare da zaustave tiskanje Krasznahorkaijeva romana, jer je čovjek, evo, dobio Nobelovu nagradu i bilo bi lijepo, i ne samo lijepo, već i neophodno, dodati taj podatak na korice i u njegovu biografiju, no dobro, bile su to tek, kako se u narodu voli reći, slatke brige i naravno da su dobri ljudi iz tiskare izvoljeli zaustaviti tiskarske strojeve koji u tom trenutku već hučahu i bučahu kano tisuću vodopada, ipak je ovdje bila riječ o Nobelu i veliko je pitanje bi li utišali strojeve da je Krasznahorkai, ili bilo tko drugi, dobio Bookera ili koju drugu nagradu.

Pustimo sad sve to i posvetimo se romanu Hersht 07769 (Oceanmore, 2025., prijevod – Xenia Detoni) koji je, neće to čuditi Krasznahorkaijeve fanove, ispisan u jednoj rečenici, a koja se u hrvatskom izdanju proteže na 448 stranica. Florian Herscht, dječje naivan gorostas, u večernjoj je školi pohađao predavanja iz fizike i ostao šokiran spoznajom da je sve, dakle cijeli univerzum i sve galaksije i zvijezde u njemu, nastalo pukom igrom slučaja i također, barem je tako Florian shvatio, može iz čista mira nestati, materijalni svijet u svakom trenutku može se, kako bi rekao veliki Sinan Gudžević, vrgnuti u antimateriju tj. u jedno veliko ništa! Zgromljen i uznemiren ovom spoznajom, kako i ne bi bio, dobri Florian odluči sa svime upoznati kancelarku Angelu Merkel, koja ne samo da je na čelu Njemačke i jedna od najmoćnijih žena svijeta, već je, koliko je Florianu poznato, i znanstvenica, i tko bi, ako ne osoba poput nje, mogao ozbiljnije shvatiti ovaj veliki, ako ne i najveći problem u povijesti velikih i najvećih problema.

I tako Florian sjedne i napiše pismo gđi Merkel, što nije bilo ni najmanje jednostavno, pa je pisao i pisao sve dok nije uspio ispisati zadovoljavajuću verziju, pismo spremi u kuvertu i odnese na poštu, te stane čekati odgovor, ali odgovora nema, pa nema kao što su mu i rekli – nema šanse, Floriane, da ti ona to uopće pročita, a kamoli još i odgovori, no Florian je uporan – jer stvar je krajnje ozbiljna, i tako šalje još pisama i čeka da se kancelarka javi i poduzme nešto, primjerice – sazove Vijeće sigurnosti.

Drugi njegov, Florianov, problem, a kojega on uopće ne doživljava kao problem, iako mu svi drugi govore upravo suprotno, jest Boss, njegov šef i vlasnik obrta za uklanjanje grafita i drugih svinjarija sa pročelja zgrada, kuća i svih drugih površina po kojima se može drljati i šarati. Taj Boss je, naime, vrlo neugodan i grub, posebice prema Florianu, eksplozivnog je karaktera i stalno bijesan na sve oko sebe, usto je i neonacist koji, dakako, snuje snove o novom Reichu, očuvanju nacije i svih vrijednosti koje čine ili bi trebale činiti jednu tako veliku naciju, veliki je ljubitelj J.S. Bacha i još veći mrzitelj skoro svega ostaloga.

Kada se po gradovima u Tiringiji, na mjestima povezanima s Bachom počnu pojavljivati grafiti, uvijek je to WIR i vučja glava, Boss posve poludi od bijesa i organizira svoje naci-prijatelje u svojevrsnom lovu na počinitelja ili počinitelje koji skrnaveći Bacha, skrnave i rugaju se Njemačkoj, jer Bach je, kako on duboko vjeruje, suština njemstva i Njemačke. Družina neonacista postavlja zamke, raspoređeni su oko objekata koji bi se mogli naći na udaru grafitera, ali nikako ih ne uspijevaju identificirati što, naravno, Bossa dovodi do ludila i sada je još neugodniji, agresivniji i naporniji nego što je bio.

Florianove nevolje se tako gomilaju, osim one katastrofe s univerzumom koji bi svakog trenutka mogao ispariti i gđe Merkel koja se uporno ne javlja po ovom pitanju, a morala bi, sad još ima i Bossa kojega on uvijek brani pred drugima, a to postaje sve teže u novonastalim okolnostima i pitanje je koliko će to sve još moći izdržati. I drugi ljudi u Kani, tirinškom gradiću kojega je Krasznahorkai izmaštao za potrebe romana, osjećaju da nekako, pomalo, sve odlazi k vragu, a onda se još u okolici pojave i vukovi, te zamalo ubiju dvoje Kanjana, a osim vukova, priča se i o nekakvoj pandemiji koja stiže izdaleka i, nema sumnje, donijet će je vrag i do Kane.

Herscht 07769 roman je razorne snage u kojemu Krasznahorkai kao i u Povratku baruna Wenckheima radnju smješta u provinciju, ovaj put njemačku, ali i ona mađarska i ova njemačka izložene su kaosu koji ždere preostale zdrave dijelove društva, a da ono, društvo – ili njegov značajan dio, nije u potpunosti ni svjestan procesa razgradnje, moralnih ruševina koje će ga uskoro žive ili mrtve zakopati. Da, nema sumnje, zvuči kao najtjeskobnije štivo, što i jest, ali Krasznahorkai je u isto vrijeme i satiričan, jezivo zabavan, pa i kabaretski urnebesan u, primjerice, portretiranju Bossa i njegove družine neonacista koji jesu opasni i štetočine su, jesu šljam i društveni talog, ali su i tragikomični, ograničeni, vrijedni podsmijeha koliko i prezira. 

Krasznahorkai nas i u ovom i u prethodnom romanu prisiljava da pogledamo istini u oči, njegove raspadajuće provincije ogledalo su cijelog svijeta, to što se neki izruguju da ostaci ostataka nekakve političke ljevice u svojoj paranoji posvuda vide fašiste i fašizam, ne znači da fašizma nema, ima ga i to u najrazličitijim oblicima, katkad je umiven i počešljan, katkad izbrijane lubanje i prekriven uznemirujućim tetovažama, treći put preodjeven u jeftini populizam, ali u kakvom god obliku bio – širi se i za društvo je uvijek poguban, jer je to njegova priroda. Manifestira se širenjem straha, nesnošljivosti, huškanju na sukobe, neistinama i manipulacijama. Pitanje koje odzvanja i u romanu Hersht 07769 i u Povratku baruna Wenckheima glasi – zbog čega se pravimo da je sve u redu ignorirajući stvarno stanje, zašto okrećemo glave i uporno šutimo?

I kad najavljuje apokalipsu i kad poseže za satirom, Krasznahorkai se u svom neponovljivom hipnotički moćnom stilu pripovijedanja iskazuje kao jedan od najvećih autora današnjice, a Nobelova nagrada koju je dobio prije koji tjedan jedna je od najzaslužnijih u ovom neveselom stoljeću.

U skladu sa svim navedenim Booksino veliko vijeće za procjenu odluka štokholmske Akademije glasno i jasno podupire njihov ovogodišnji odabir, te poziva sve one koji još nisu, da Krasznahorkaija čitaju od Sotonskog tanga do Herschta 07769, najbolje je početi odmah, dok još ima vremena.

Ukratko – preporuka godine!

P.S. - Herscht završava jednim od najpotresnijih i najtužnijih prizora koje smo pročitali, ali stvarno. 

F.B., 31. listopada 2025., Zagreb