'Novo ime: Septologija VI-VII': Završni čin bez točke

Septologija nobelovca Jona Fossea djelo je raspoređeno u tri knjige (Drugo ime: Septologija I-II, Netko sam drugi: Septologija III-V i Novo ime: Septologija VI-VII), o prve dvije knjige smo pisali, a sada nam je naoštriti pero i osvrnuti se na posljednju, treću knjigu tj. na šesti i sedmi dio Septologije.

Novo ime (Ljevak, 2025., prijevod Munib Delalić) prožeto je osjećajem neizmjerne samoće, Asle više ne želi slikati što je zabrinjavajuće, jer slikanje je bilo neodvojiv dio njegova života. Sjedi i gleda u jednu točku na moru držeći u krilu psa onog drugog Aslea koji umire na odjelu bolnice u Bjorgvinu, pritom jasno vidi prizore iz svojeg i života drugog Aslea koji može biti njegov dvojnik, ali isto tako može biti i njegov odraz u ogledalu tj. moguća verzija jednog te istog života koji se odvija u vlastitoj stvarnosti.

Predlažemo da se prilikom čitanja ne zamarate dvostrukošću Aslea (i nekih drugih likova), jer to i nije problem kojega kao čitatelji moramo riješiti, niti je to smisao Fosseove Septologije. Sam autor je u nekoliko navrata odgovarao na pitanja o dvojici Aslea – drugi Asle nije bio pomno isplaniran, naprosto se dogodio u procesu pisanja. Ja sam samo pisac, kaže u jednom razgovoru, nije na meni da objašnjavam, niti bi moje tumačenje po bilo čemu moglo biti vrjednije od tumačenja čitatelja.

Pošteno.

Asleova ljubav prema Ales nije nestala njenom smrću, nje više nema fizički, ali on osjeća njezinu prisutnost i pred očima mu se jasno odvijaju fragmenti iz njihove mladosti i zajedničkog života. Ales je bila duboko i iskreno religiozna, Asle će zbog nje prijeći na katoličanstvo, ne reda radi, učinio je to iskreno i, ako nije pretjerano reći, svim srcem. Molitve koje izgovara kao i odlasci na mise uoči Božića djeluju umirujuće na njega. Pogrešno bi bilo Septologiju tumačiti kao kršćanski roman ili ga iščitavati u tom ključu. Recimo to ovako – kada bi svi vjernici svijeta bili poput Aslea, koji naprosto dopušta mogućnost da postoji nešto što ga nadilazi i što ga smiruje i tješi, sve bi bilo u savršenom redu.

U završnom dijelu Septologije i jedan i drugi Asle kao da su otkinuti od svijeta, jedan je ozbiljno bolestan, leži u bolnici, drugi, ovaj koji nam pripovijeda, sjedi i gleda onaj svoj dio mora, a ono malo ljudi s kojima još komunicira kao da samo naglašavaju njegovu samoću. Čini se kao da je cijeli svijet slabo i rijetko naseljen, nasuprot njemu onaj prošli nekako je življi, Ales je bila s njim, vodila ga je i uspjela spasiti, jer i on je kao i ovaj drugi bjorgvinski Asle imao ozbiljnih problema s alkoholom, više mu se ne slika, nema volje i sve to čini se kao da mu se ni živjeti ne da, u kući je hladno, a Asle se ne može prisiliti ni peć da naloži, sjedi i gleda kroz prozor, zagledan u nepregledno more i život koji je ipak bio dobar, Ales i on upoznali su se u Autobusnoj kavani i ostali zajedno baš kao da je sve to bilo zacrtano, suđeno.

Bliži se Božić, susjed Åsleik doći će na Badnjak po njega i odvesti ga kod svoje sestre Guro gdje će večerati i dočekati Božić, sa sobom će povesti i psa onog drugog Aslea, a slike – slike će odvesti Beyeru, galeristi s kojim surađuje još od mladih dana, ostavit će samo Alesin portret, da, to je tako, kako bi rekao Åsleik.

Jon Fosse svoju pripovijest dijeli u sedam dijelova/poglavlja/činova i to su mu dovoljne razdjelnice, točke ne koristi, ali ne da bi impresionirao čitatelja, već stoga što mu, realno, i ne trebaju. Roman je ispisan kao tok svijesti koja, naravno, nije pravocrtna, u svakom trenutku pripovjedač Asle sve je što je ikada bio, što jest i što će biti, vremenske granice se brišu, njegove uspomene prepliću se u nepravilnom slijedu, ponavljana ne smetaju, upravo suprotno, određuju tempo i pomažu čitatelju da se ne izgubi. Također, u sadašnjosti dani se neprimjetno pretapaju u noći, sve se odvija umirujuće sporo (radnja cijele Septologije odvija se u svega sedam dana prije Božića), pred sobom imamo čovjeka koji je očigledno došao do jednog od važnijih raskrižja na svojem putu, slikara koji je vjerojatno dovršio svoju posljednju sliku i čiju priču želimo ispratiti do kraja.

Asle nam se čini kao čovjek koji se pomirio s vlastitim životom, izgubio je voljenu žena, ali osjeća njezinu prisutnost baš kao i ljubav koja se nije ugasila, ne želi više slikati, no prihvaća to kao nešto do čega je u jednom trenutku moralo doći. Svoje najbolje godine proveo je sa ženom koju je volio i koja je voljela njega, slikao je i živio od toga, njegov talent je rano prepoznat, prebrodio je loša razdoblja i ostao na nogama, neporažen do samog kraja ili jednog od mogućih krajeva.

Njegov imenjak, također iznimno talentiran slikar, svoje samotne dane dočekao je kao višestruko poražen čovjek, njegove ljubavne veze su se raspale, ovisnosti o alkoholu nije se riješio, sve se pretvorilo u polagano i mučno propadanje. Što bi bilo s prvim Asleom da onoga dana nije upoznao Ales u Autobusnoj kavani? Bi li susreo nekoga drugog ili nastavio samoubilački piti sve dok ga u posljednjem deliriju netko ne bi odveo u bolnicu da ondje skonča u samoći? Ne možemo znati, putevi dvojice Fosseovih slikara samo su dva od bezbroj onih kojima čovjek može kročiti u svojem kratkotrajnom bivanju, ono smo što jesmo, što smo bili, ali i sve ono što smo mogli biti. Život vjerojatno nije samo niz događaja koji smo nedvojbeno prošli, morali bi u tu jednadžbu uvrstiti i sve ono što nam se moglo dogoditi, a zbog nečega nije, sve osobe koje su u većoj ili manjoj mjeri utjecale na nas i one na koje smo mi utjecali, i na kraju bi valjalo dodati i ono što ne možemo razumjeti, a što je prisutno i također ima svoj udio u onome što zovemo ovozemaljskim životom.

Fosseva Septologija lišena je golemih drama, napetosti, neočekivanih preokreta, teče sporo, valja se poput blatne ravničarske rijeke, a opet, i opsegom i sadržajem s lakoćom doseže razinu epskog romana. Svojim melankoličnim, gotovo hipnotičkim načinom pripovijedanja ovaj prekaljeni norveški vuk uspijeva najobičnije stvari, događaje, do kosti ogoljene dijaloge ili usputna opažanja učiniti većim, važnijim i zanimljivijim nego što bi itko očekivao ili mogao provesti u djelo.

Jon Fosse kao da dolazi iz daleke prošlosti, piše u maniru starih majstora, a u isto vrijeme je i suvremen i inovativan. Što bi rekla Mika – da je bolje, ne bi valjalo!

F.B., 23. listopada 2026., Zagreb