P.T. Anderson: Jedan Oscar za drugim

Na nedavno održanoj 98. dodjeli Oscara bilo je, kao i uvijek, i svečano i glamurozno, a upućeni poslije rekoše kako se lijepo moglo vidjeti da su Ozempic i drugi slični lijekovi/preparati poharali Hollywood - mnoge glumice i glumci navodno su izgledali mršavije nego ikad. Ne znamo, sve je moguće, nama se samo Demi Moore doimala drugačijom, a Emmu Stone i Pedra Pascala smo bez većih napora prepoznali.

Sean Penn nije se pojavio i Oscara za najbolju mušku sporednu ulogu (Jedna bitka za drugom) morat će mu poslati po kuriru. Svi ostali bili su negdje u dvorani, među njima i dvije vrlo jake filmske ekipe izvan engleskog govornog područja: brazilska s Tajnim agentom Klebera Mendonça Fihla i norveška s filmom Sentimentalna vrijednost Joachima Triera. Ipak, glavno pitanje od samog početka bilo je – može li netko ozbiljnije ugroziti Paula Thomasa Andersona i njegov film Jedna bitka za drugom. Grešnici Ryana Cooglera pokazali su se najozbiljnijim suparnikom, međutim Jedna bitka za drugom zasluženo je slavio rezultatom 6:4 osvojivši pritom i Oscara za najbolji film godine. Grešnici su bili veliki kino-hit i daleko od toga da nije riječ o zanimljivom ostvarenju, ali po našem skromnom mišljenu Anderson, Filha i Trier imali su jače adute u rukama (moguće i neki drugi čije filmove još nismo pogledali).

Bilo kako mu drago ove godine Akademija je Andersonu otplatila dio starih dugova. Malo je filmskih autora koji se mogu pohvaliti opusom kakvog ima Paul Thomas Anderson. Poslije pristojnog debija Hard Eight (1996) uslijedila su dva remek-djela – Boogie Nights (1997) i Magnolia (1999), potom Punch-Drunk Love (2002), Bit će krvi (2007, po romanu Oil! Uptona Sinclaira), The Master (2012), Inherent Vice (2014, po istoimenom romanu Thomasa Pynchona), Fantomska nit (2017), Licorice Pizza (2021) i Jedna bitka za drugom (2025, po romanu Vineland Thomasa Pynchona)!

Anderson je u dva navrata posegnuo za djelima Thomasa Pynchona, a ova posljednja adaptacija pokazala se kao pun pogodak. Vineland je vrlo složen roman, krcat digresijama, pinčonovski kaotičan kako lutanjima naprijed-natrag kroz vrijeme tako i velikim brojem likova što u knjizi funkcionira, ali na filmu posve sigurno ne bi. Andersonu se roman svidio i dugo je razmišljao na koji način ga adaptirati, što odbaciti, što ostaviti, a vjerojatno je i vrijeme odigralo ulogu – Pynchon je Vineland objavio 1990. povlačeći paralelu između Nixonove i Reaganove ere koje iz današnje perspektive izgledaju gotovo romantično. U prijevodu – nema te postmodernističke paranoje koju stvarnost ne bi mogla nadmašiti, ispada da uvijek može gore.

 U svakom slučaju Anderson je inspiriran Vinelandom iscijedio novu, svoju priču koja se može odigravati u vrlo bliskoj budućnosti, osjetno je smanjio broj likova spustivši cijelu stvar na nekoliko ključnih odnosa i motiva koje će gledatelji moći razumjeti. Bez obzira na sve - na režime koji mogu biti otvoreno ili jedva prikriveno fašistički, na pokrete otpora koji im se suprotstavljaju i čije revolucije ne mogu uspjeti preko noći, pa se poput slabašne baklje prenose s generacije na generaciju sve dok se jednom ne rasplamsaju, bez obzira na izdaje, pojedince koji se lome pod udarom vremena i represije, uspone i padove – neki odnosi uvijek će ostati isti. Otac će, u što god se on s godinama pretvorio, uvijek pokušati spasiti dijete, u ovom slučaju kćerku, i nekako je, unatoč slabim izgledima, dovesti do točke kada će ona biti spremna brinuti se i za sebe i za njege, a i za neke svoje bitke i revolucije.

Anderson u svom filmu ne spominje godine, imena političkih vođa ili stranaka, nema potrebe, povijesno gledano svaka naša priča, u kojem god se vremenu odigravala, na koncu se svodi na bitku između dobra i zla. Ne mora tajna organizacija imućnih rasista nositi nekakvo dosadno, uobičajeno ime iz kojeg se sve da iščitati – mogu se zvati The Christmas Adventurers Club baš kao kod Andersona (uvijek sklonog satiri i parodiji) koji ima pregršt ovakvih zabavnih detalja.

Film Jedna bitka za drugom možemo tumačiti kako god želimo, a što se nemilice i činilo od prve projekcije – Andersonu se spočitava, zamjera da svojim filmom podržava militantnu ljevicu i nasilno rješavanje problema (kao da na suprotnoj strani imamo dobrohotu starčad koja samo želi ukazati na tradicionalne vrijednosti i 24 sata dnevno odašilje poruke mira i ljubavi), a i dio onih koji su ga obasipali pohvalama nerijetko su vidjeli ono čega u filmu realno nema – ostaje činjenica da je riječ o odličnom, zabavnom, zajebanom i moćnom filmu jednog od dokazano najtalentiranijih američkih filmskih autora.

Podjela uloga također je odlična: uz superzvijezde Leonarda DiCapria, Sean Penna, Reginu Hall i Benicia del Tora našlo se mjesta i za Teyanu Taylor, te mladu i do jučer jedva poznatu Chase Infiniti koja, kako je i sam Anderson istaknuo, predstavlja samo srce Bitke. 
Realno, Jedna bitka za drugom jest slika Amerike i svijeta danas i u bliskoj budućnosti, a to što ju je stvarnost dostigla (baš uoči ili neposredno nakon premijere počeli su divljati ICE odredi) samo je podvuklo značaj filma koji funkcionira i kao neka vrsta posljednjeg ili pretposljednjeg upozorenja, no namjera je, čini mi se, bila napraviti dobar film u čemu se, van svake sumnje, i uspjelo.

Iskrene čestitke Andersonu i cijeloj ekipi Bitke!

F.B., 20. ožujka 2026., Zagreb