'Sonny Boy' – autobiografija velikog Al Pacina

Problemi s autobiografijama poznatih, dragih nam (ili manje dragih) javnih ličnosti, a koje nisu vične peru, mogu biti brojni. Primjerice – očajna struktura, nedostatak osjećaja za bitno, sklonost neumjerenom veličanju vlastitog lika i djela, neujednačenost, zatrpavanje teksta nebitnim detaljima, katkad i potreba za razračunavanjem s drugima i tako dalje, da ne nabrajamo unedogled. Sve to, nažalost, često rezultira dosadnim knjigama koje se kočopere u izlozima knjižara i knjižnica, a svi znamo da su ondje uglavnom samo zato što su ih potpisale planetarno popularne osobe – celebrityji.

Izdavači znaju da takvi naslovi idu kao halva i donose zaradu, pa ne cjepidlače previše, u prijevodu – ako čuješ da kakav kontroverzan princ (ili prinčipeša), pop zvijezda, političar, nogoloptač ili guzonjin sin sitnu knjigu pišu, ne zamaraš se strukturom, već hrliš pred njegove dvore s masnim ugovorom. Ima, međutim, slučajeva kada se sve lijepo poklopi, pa dobiješ i jare i pare, tj. dobru ili čak vrlo dobro napisanu autobiografiju intergalaktički popularne osobe koja će se zasigurno rasprodati u koliko god već izdanja.

Takav primjer je Sonny Boy (VBZ, 2025., prijevod - Andrea Šimunić), autobiografija Al Pacina, glumca bez kojega bi kinematografija, američka i svjetska, bila upadljivo siromašnija. Jedna od boljih stvari je što se Pacino odvažio na pisanje autobiografije tek u poodmakloj dobi (iako je glumački još uvijek itekako aktivan), čovjek je jednostavno imao strpljenja, prošao je i iskusio sve što se uopće može, ostvario nezaboravne uloge, surađivao s plejadom vrhunskih režisera, scenarista, glumica i glumaca, radio i na nekim lošim projektima, dva puta bankrotirao, iznova se dizao, podigao troje djece (iako se nije ženio), dobio brojna priznanje (svakako manje nego je zavrijedio), preživio siromaštvo i ovisnosti, pa se tek onda, u osamdeset i nekoj, odlučio osvrnuti na sve te godine i desetljeća.

Da vam je netko rekao kako će tip koji je utjelovio Tonyja Montanu – jednog od najrazmetljivijih, najimpulzivnijih, najenergičnijih i najzajebanijih likova koje ste uopće imali priliku vidjeti na filmskom platnu, u pripovijesti o svojem prebogatom životu i karijeri ispasti tako skroman (ne lažno, iritantno skroman), samokritičan i odmjeren – ne biste vjerovali, ali zašto ne. To je samo dokaz da je Al Pacino glumačka gromada, čovjek sposoban svjetlosnim godinama udaljiti se od svog stvarnog karaktera i biti smrtno uvjerljiv kao rečeni Scarface. Pogledajmo što bilježi pred kraj pretposljednjeg poglavlja u knjizi:

Realno gledano, nikad nisam znao kojeg vraga radim. Tako je jednostavno. Išao sam od jedne stvari do druge. Nikad neću naučiti lekciju i u tome je moj problem. Ili moj dar. Ne učim. Prvi sam koji će dignuti ruku i reći: „Ne znam“. Tko se želi prepustiti lažnom uvjerenju da zna sve? Koje znanje? Što ja znam da bih mogao sjediti s lulom i drviti po tome? Nisam Sokrat.
Ja sam glumac. To je ono čime se bavim, a povremeno imam sreće i pronađem uloge koje mi odgovaraju, imam priliku izraziti nešto, odraditi dobar posao i osjećati se kao da sam nešto stvorio.

Kaže čovjek koji je ostvario uloge Michaela Corleonea (trilogija Kum), koji je bio Frank Serpico (Serpico), Sonny Wortzik (Pasje popodne), Tony Montana (Lice s ožiljkom), slijepi potpukovnik Frank Slade (Miris žene), Carlito Brigante (Carlitov način), inspektor Vincent Hanna (Vrućina) i Benjamin Lefty Ruggerio (Donnie Brasco) – ali do tad vas je već uvjerio. U prethodnih dvanaest poglavlja vidjeli smo da je taj momak iz Južnog Bronxa odrastao u vrlo skromnim uvjetima, odgojila ga je majka – ona ga je zvala Sonny Boy, bake i djedovi (otac je, naravno, otišao), šanse da će postati netko i nešto, da će se vinuti do zvijezda i ostaviti neizbrisiv trag, bile su ravne nuli. Najbolje se to vidi u dijelu gdje se prisjeća trojice prijatelja s kojima je tumarao ulicama Bronxa, a koji su završili neslavno i prerano, dok se on nekim čudom izvukao i krenuo svojim putem pritom nikad ne zaboravljajući odakle je došao.

Vrijednost autobiografije Al Pacina ponajviše leži u njegovoj namjeri da o svemu progovori iskreno i otvoreno ne zaobilazeći pritom ni najneugodnije epizode. Uspjeh, priznanja i slava došli su nenadano i zatekli ga posve nespremnog, dugo se i u različitim fazama morao nositi s alkoholizmom, depresijom, osjećajem usamljenosti i nepripadanja, bio je nesiguran, sramežljiv što nitko iz branše nije mogao povezati s likovima koje je glumio. Kada je prvi put nominiran za Oscara nije uopće imao osjećaj da pripada u sav taj glamur, bojao se leta zrakoplovom, bio je sramežljiv i povučen, a tek godinama poslije doznao je kako su u Hollywoodu bili uvjereni da je umišljen i arogantan, mušičav, težak i tvrdoglav, a sve to nije moglo biti dalje od istine.

Međutim, tko te pita, i tako su ga nominirali i nominirali, ali zlatni kipić uvijek bi odlazio drugima, Oscara je dobio u godini kada je bio nominiran za dvije uloge – a konačno je nagrađen za ulogu Franka Sladea u Mirisu žene.

Bilo da pripovijeda o filmovima na kojima je radio ili o svojem privatnom životu, ljubavima, raskidima, mentorima ili prijateljima, Pacino ne propušta spomenuti i svoje greške, nesporazume, zablude, krive procjene – s druge strane o kolegicama i kolegama s kojima je radio govori isključivo biranim riječima. Mladim glumicama i glumcima Sonny Boy bi mogao biti od velike koristi, posebice u dijelovima gdje progovara o načinima na koje je ulazio u kazališne ili filmske uloge, kako je utjecao na druge i kako su oni utjecali na njega.

Sonny Boy je vrijedno svjedočanstvo, priča o životu jednog uistinu velikog glumca, njegovoj ranjivosti i stalnoj potrazi za savršenstvom, ali dijelom i mala povijest američke kinematografije, izrastanju režisera, glumica i glumaca koji će pomičući granice zauvijek promijeniti pravila igre. Ponajviše zbog svoje prirode, Pacino nije često davao intervjue, niti visio u emisijama zabavnog karaktera, ali ovom knjigom uspijeva štovateljima širom svijeta nadoknaditi propušteno.

Ukratko – autobiografija kakva treba biti i koja zaslužuje mjesto u svakom izlogu, a onda i na našim policama.

F.B., 28. studenog 2025., Zagreb