Utorak
16.09.2014.

Anatomija jednog festivala




Extra_large_svilar_foto
A+ A-
Festival svjetske književnosti (5. - 17.9.2014., organizirator: Fraktura)


Ima li boljeg načina da krenemo govoriti o Festivalu svjetske književnosti nego da kažemo riječ, dvije o Jamieu Oliveru?
 
Programirani smo biti ciničnima i, štogod se zbivalo pod zvjezdanom kapom, teško nam je gledati stvari bilo kako drukčije nego kroz naočale s četverostrukom prizmom cinizma, ironije, nadmenosti i dosade. To su četiri jahača intelektualne apokalipse koji, doduše, zijevaju dok jašu, no čiji je galop svejedno podigao prašinu zbog koje su i ljudi bistrih očiju postali kratkovidnima.

Prašina stupora sniježi nad našim zatvorenim umovima poput kiše vulkanske prašine u Pompejima, a zbog nje se i najbolje ideje vječno čine besmislicama. O ne, ne samo to - zbog nje intelektualci danas prije donošenja suda moraju tražiti mišljenje drugih, u očima im naslućivati odobravanje ili odbacivanje. Recimo Jamie Oliver, kojeg su intelektualci prezirali više od Bono Voxa i Majke Tereze zajedno…
 
Kada je Jamie Oliver otvarao svoje notorne restorane Fifteen u kojima je zapošljavao djecu s društvenog dna, mlade ovisnike i socijalne slučajeve, bilo je sasvim jasno da će ga intelektualci napasti iz svih raspoloživih oružja, a njegov tobožnji altruizam proglasiti jeftinim trikom na kojem će namlatiti goleme novce. Takav je rezon u svojoj biti posve promašen jer, štogod tko mislio o Oliverovom altruizmu ili nedostatku istoga, činjenica jest da je uradio neke dobre stvari za ljude kojima se dobre stvari nisu često dešavale. I da!, to je uradio učinivši neke dobre stvari prije svega za samoga sebe, i da!, Oliver jest otvorio restorane da zarađuje novac, i ruganje njegovim emisijama gdje se on tobože brine za jadnu dječicu koja nisu dobila priliku u životu je kompletno suvišno; naime, bio on filantrop ili mizantrop potpuno je svejedno. Čovjek je prije svega biznismen, a ljudi su dobili poslove koje inače vjerojatno ne bi dobili.
A priče o Jamieju Oliveru kao gadnom kapitalističkom nusproduktu su, s oproštenjem - dosadne.
 
Tirada o Oliveru trebala bi poslužiti kao mali uvod u predvidljivu priču o jednom festivalu koji se drznuo biti krajnje ambicioznim i bezobrazno uletjeti među mlade s pričama i govorancijama o nekakvim knjigama. Jer koga oni tu zavaravaju i što oni zapravo žele? Što oni misle tko su? Promoviranjem čitanja među mladima oni promoviraju same sebe, zapravo ih uopće nije briga za mlade i za čitanje i yada, yada, yada… Zapravo, jad, jad, jad.
 
Istina je da nije bilo nimalo teško predvidjeti kakve će se sve zamjerke čuti kada je u pitanju Festival svjetske književnosti i njegov izlet u nepoznato. U dječji svijet. Te zamjerke idu od relativno razumljivih primjedbi o nepotrebnim eskapadama i produciranju među djecom kojoj je čitava ta književna gungula u svojoj biti bila savršeno irelevantna (njihov odnos prema književnim matinejama možemo usporediti s onime kako su se osjećala djeca u akcijama skupljanja starog papira u 80-ima, gdje je ekološka svijest bila daleko manje važna od osnove cijele priče - opravdanog izostajanja iz škole), pa sve do kompletno suludih teza o reklamiranju knjiga na nivou programiranja mladih ljudi.

Da, zaista su se razne bedastoće mogle čuti u zadnjih desetak dana, što je, ako malo razmislimo o tome, krajnja i definitivna potvrda uspjeha ovog velikog i ambicioznog projekta jedne izdavačke kuće. Kada čujete priče koje su već blizu radioaktivne Zone teorija zavjera, znate da nešto dobro radite.
 
Žestina kojom su književne matineje za mlade iritirale mnoge zagrebačke intelektualce i kulturne djelatnike bila je obrnuto proporcionalna razini medijske pompe, jer su ti događaji zapravo bili sasvim slabo popraćeni. Svakako slabije od gostovanja nekih svjetski relevantnih imena, poput velikog španjolskog majstora Javiera Cercasa koji je predstavio veliku i važnu knjigu Anatomija jedne pobune
 
Od otvaranja Festivala i predstavljanja zanimljive talijanske spisateljice Francesce Melandri pa do zadnjega dana, kada su gostovali Anna Katharina Frölich i Kjell Westö, ovaj je događaj prije svega pokazao da je potreban, štoviše nužan. I predstavljanja i diskusije, koje prečesto znaju biti toliko dosadne i prozirne da čovjek poželi nikada se više ne pojaviti na bilo čemu što u naslovu sadrži pridjev 'književno', ovdje su imale nekog smisla. I publika nije odlazila s kolektivnim oblačićem iznad glava u kojem piše 'hvala vašem bogu da je ovo gotovo'. Naravno, neke su bile bolje od drugih, uz pokoji (neminovni) fijasko, za što su ponajčešće krivi loši moderatori s pitanjima gorim od onih naštrebanih što su se mogla čuti na književnim matinejama za mlade.  
 
A ako smo i imali bilo kakve dileme kada je riječ o festivalu, sve su njih pokopala cinična intelektualna rogoborenja, i to istih onih ljudi koji se zgražaju nad običajem potpisivanja pisaca i pisanjem posveta čitateljima u knjigama. Pametnome dosta. 
 
A nama ostalima preostaje iduće izdanje festivala. 

Neven Svilar
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.