Ponedjeljak
01.09.2014.

Izgubljeni u kontekstu




Extra_large_4361398087_95471680ca_z
A+ A-
Lit link festival ili Književna karika 2014. (Pula 28. 8. - Rijeka 29. 8. - Zagreb 30. 8. 2014.)
 
 
U subotu je u zagrebačkom Kinu Grič, u organizaciji Hrvatskog društva pisaca, održan zagrebački dio književnog festivala Lit Link ili Književna karika. Ovogodišnje je izdanje tek drugo, a ostatak se programa održavao u Rijeci i Puli. Organizator je istaknuo kako Lit Link "teži dugoročnim efektima u inozemnom plasmanu hrvatske književnosti" te da se "usmjerava i na promociju domaće književne scene kod stranih urednika i izdavača".
 
Kao i prošle godine, gosti su bili isključivo anglofoni pisci i urednici – Amerikanci, Englezi i Kanađani. Kako, dakle, ispadne kad festival, koji za glavni cilj ima prodaju kakva književnog proizvoda na strano tržište, organizira javno čitanje?
 
Krenimo s najvažnijim, a to su ipak tekstovi. Veliki kišobran koji bi mogao natkriti manje-više sve autore koji su čitali je autobiografija. Nije to ništa čudno, ali ipak zapinje za uho taj opetovani razgovor o biografskom u tekstovima. Tako je, recimo, Shaughnessy Bishop Stall, koji je čitao iz svoje knjige Down to this: Squalor and Splendour in a Big-City Shantytown (nominirana za Drainie-Taylor nagradu za, pogađate, biografiju), godinu dana proveo živeći s beskućnicima u Torontu (sličnim se tipovima iskustva podvrgavao i João Paulo Cuenca, brazilski nam gost s jednog drugog festivala, FEKP-a).
 
Sheila Heti je čitala iz romana How Should a Person be?, koji je napisala dok je bila u emotivno podraženom razdoblju – naime, baš joj se raspadala ljubavna veza. Adam Mansbach, primjerice, voli rap, a pripovjedač čijim je glasom govorio mladi je i konstantno napušeni diler. 
 
Sve ove manje bitne informacije o trenucima stvaranja i osobnim lomovima tih ljudi mogle su se čuti na čitanju koje je moderirao Marko Pogačar. Jezičac lagano prelazi s teksta na kontekst, više se priča o autoru nego o priči, a neki od njih imaju potrebu i sami, usred čitanja, objašnjavati vantekstualne elemente koji bi valjda trebali biti ključni za razumijevanje njihove književnosti. Da Hotel Zagorje nije izišao prije par godina, vjerojatno bi netko i Ivanu Simić Bodrožić upitao nešto o prognaničkim danima. 
 
Druga stvar koja bode oči je sličnost svih poetika. Istina, Mansbach je malo opušteniji, Maša Kolanović se trudi miješati žanrove, Bishop-Stall stranice posvećuje nabrajanju, ali sve je to nekako isto: ja-pripovjedač svijet doživljava neposredno, često hipersenzibilno, uglavnom izrazito 'stvarnosno', a literarni se efekt obično ostvaruje crnim humorom ili ironijom. 
 
Par dobrih fora i zabavnih replika, nažalost, nije ono što čini dobar književni tekst, a produkcija duhovitih dosjetki ne čini pisca dobrim piscem. To je nešto drugo: ponajprije rad na jeziku, jer stil treba brusiti, gaziti ga kao kukca, kako bi rekao Danilo Kiš; pa je tu još, recimo, pozicija pripovjedača spram svog pripovjednog svijeta, a koja se u navedenim primjerima i ne razlikuje previše od teksta do teksta, itd.. 
 
Da ne bi zabrazdili u teorijske elaboracije, napomenimo još samo kako se gore opisan dojam stekao na osnovu ulomaka većih proznih cjelina, što, dakako, ne isključuje mogućnost da su ti romani u cjelini dobri.
 
Bilo kako bilo, ostaje nam spomenuti još jedan detalj logističke prirode. Suprotno najavi, organizator nije organizirao prevoditelja s engleskog koji bi prevodio razgovor moderatora i gostujućih autora, što je izazvalo negodovanje u publici. Pogačar je, doduše, prije početka razgovora s prvim anglofonim sugovornikom ponudio da sam prevodi razgovor.
 
Međutim, ako je organizator već najavio prijevod razgovora (a ne samo tekstova koji su, naravno, bili prevedeni u oba smjera), treba organizirati prevoditelja s obzirom da je festivalsko događanje nominalno namijenjeno i široj domaćoj publici, a ne tek stranim urednicima.
 
Prošle je godine festival urodio otkupljivanjem prava za romane Olje Savičević Ivančević i Bekira Sejranovića, što je velik korak za njih i zasigurno stanoviti uspjeh organizatora. Hoće li ove godine biti kakvih transfera i transakcija – ostaje nam da vidimo. Sve se to zbiva iza kamera. Ono što je običnom ne-cehovskom smrtniku vidljivo ne ostavlja neki dojam: osrednja do bezvezna književnost i šlampava organizacija. 
 
Ivan Tomašić
foto: Travis
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.