Utorak
26.05.2015.

Od kriminala do otpora




Extra_large_ece
A+ A-
Srž svakog krimića je nasilje te su organizatori Zagreb Book Festivala odlučili 22.5. organizirati tribinu na temu filozofsko-sociološkog pristupa nasilju, pod nazivom Ritam zločina. Koji je točno ritam zločina? Koji zli bubnjari udaraju taj ritam, a tko na taj ritam pleše, mnogobrojnoj publici otkrili su Darko Polšek, Nadežda Čačinović i Ece Temelkuran pod dirigentskom palicom Kristijana Vujičića, urednika Naklade Ljevak, i uz prijevod turkologinje Marte Andrić.
 
Okupljeni, s namjerom da otkriju aspekte nasilja i njegove književne reprodukcije, akademski pristupaju nasilju i književnosti. Nadežda Čačinović, feministkinja, filozofkinja i predstojnica Katedre za estetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te Darko Polšek, predstojnik Katedre za antropologiju na istom fakultetu i pasionirani čitatelj švedskih krimića, pružili su znanstveni uvid u nasilje, dok je turska spisateljica Ece Temelkuran njihovu teoriju smjestila u praktičan, spisateljski okvir.
 
Ritam zločina raspravljao se putem metafore iza koje se krije pitanje o odnosu društva i kriminala te odrazu kriminala određenog društva u kriminalističkim romanima. Nadežda je istaknula kako je kriminalno činjenje uvijek kontekstualizirano. Ono je odraz suspenzije etičke i moralne dimenzije društva i pojedinca u odnosu prema drugima, te ga obilježava prelaženje preko granice pravila i prava. 
 
Ece Temelkuran, koja je po struci odvjetnica te se dugo godina bavila novinarstvom, prikazala je stanje u Turskoj. Naime, u Turskoj je najučestaliji zločin silovanje ili silovanje koje završava ubojstvom žrtve. Iako postoji zajednička reakcija društva na takve zločine, on se i dalje odvija u sve većim razmjerima. 
 
Profesor Polšek pozvao se na Durkheima koji je rekao da bi čak i društvo anđela imalo svoje zločine, jer naše mišljenje proizlazi iz modusa traženja krivnje. Stoga je potrebno sagledati na koji je način krimić odraz društva. Na to pitanje Polšek je ponudio statistički relevantan odgovor – hiperprodukcija krimića sve više obraća pozornost na nasilje, dok statistički nasilja u društvima ima manje. Na primjerima Švedske i Hrvatske, zemalja koje su siromašne zločinima, a bogate krimićima, pokazao je kako kriminalistički žanr oslikava realnost preko estetike ili asocijacija. Tako je u švedskim krimićima naglasak na psihološkim zapletima dok hrvatski krimići opisuju kriminal ili korupciju, što u konačnici pokazuje da su krimići uvijek vezani uz kontekst društva u kojem nastaju.
 
Poseban se naglasak u raspravi stavio na odnos politike i morala. Politika je vrlo bitan faktor konstrukcije realnosti koju živimo te ima iznimno velik utjecaj na ritam zločina u društvu. Čačinović je akumulaciju nasilja objasnila pomoću neadekvatnih mjera kažnjavanja zločina: "Nasilje vlada kada nema načina da kažnjava.” 
 
Kolektivni zakoni postoje, ali njihove kazne nisu adekvatne za suzbijanje nasilnih radnji. Na tom tragu, Ece je objasnila ulogu novinara u suzbijanju zločina. Njezino je mišljenje da je novinarstvo postalo "higijenskije” – odvija se u čistim zgradama, daleko od zločina. "Novinarstvo je pobrkalo objektivnost i neutralnost”, rekla je. Većina novinara je postala apatična, pod izlikom bivanja neutralnima. No, Ece smatra da novinari uvijek moraju stati na stranu slabijih, pritom zadržavajući objektivnost.
 
Generalni zaključak ove tribine jest da je nasilje odraz društva u kojem se odvija te da je kriminalistički žanr ekspresija tog nasilja. Pravni sustav rijetko kad efikasno sankcionira zločin, stoga je krimić najbolji način da se barem fikcionalno zadovolji težnja za retribucijom.

***

Istog je dana na istom mjestu Ece Temelkuran predstavila svoj novi roman ceste Žene koje pušu čvorove.

"Bojte se žena koje pušu u čvorove, bojite se njihove čarolije!”, ajet je iz Kurana koji opisuje njen novi roman. Ovaj naslov mnogim je urednicima zadavao muke, no uz objašnjenje ono zadobiva sasvim novi smisao.Na predstavljanju knjige, uz duhovito moderiranje Kristijana Vujičića i prijevod Marte Andrić, Ece je okupljenoj publici približila avanturu četiriju glavnih junakinja njezinog novog romana ceste. 
 
S osam godina Ece je dobila svoju prvu bilježnicu za poeziju, sa šesnaest je počela ozbiljno pisati da bi sa devetnaest godina za sebe već mogla reći da je spisateljica. Stoga Ece ne može zamisliti život bez pisanja, naročito zbog toga što književnost ozakonjuje ludilo, brišući granice života i fikcije. Tako za svoje četiri junakinje ne može reći da su fiktivne, naročito zbog toga što je cijelu tu avanturu proživjela i prošla s njima.
 
Ova knjiga opisuje krajnje zanimljivo putovanje pustinjom na koje su junakinje krenule kako bi ubile muškarca koji je jednoj od njih slomio srce. Kako je sama Ece rekla, ovaj je roman vrlo slojevit: "Može se čitati kao roman ceste, kao roman o odnosima žena, ali je također i knjiga o dahu – dah predstavlja život što ga žene daju svijetu.” Ovaj je roman prilično revolucionaran jer je prvi roman ceste koji opisuje nezapadnjačke žene, muslimanke, a svoju radnju smješta na Bliskom istoku. 
 
Odvaživši se na ovu formu, Ece je dala novi dah ženskim likovima - svi dosadašnji romani ceste u fokus priče stavljali su muške likove, ili ženske likove čije je putovanje uvijek završilo tragično. Važnost njezinog romana ukazuje i činjenica da je jedna turska općina kupila 1000 primjeraka njezinog romana ceste i podijelila ih ženama koje rijetko čitaju. Tako književnost postaje medij u borbi za emancipaciju i pobunu žena nad rodnim ulogama koje su i dalje iznimno stroge u Turskoj.
 
Kristijan Vujičić je, duhovito se referirajući na Slavena Bilića, postavio pitanje o odnosu slučaja i sudbine koji Ece problematizira u svom romanu. Naime, roman je Ece napisala tijekom veoma teškog životnog razdoblja kada je shvatila da život sam po sebi nema smisla. "Uloga je pisca da slučajnostima daje smisao”, rekla je Ece te je time ovaj roman težnja da se romantiziraju borba i otpor koje žene mogu usmjeriti protiv svojih ugnjetavača, a koje autorica vidi u patrijarhalnom sustavu koji mrzi žene i njihovu samostalnost.
 
Posljednje Kristijanovo pitanje za Ece povezano je s njezinim čestim boravcima u Hrvatskoj. Ece je odgovorila da je Hrvatska posebna po socijalističkoj ostavštini koja kuje poseban oblik društvenog morala koji nije striktno vezan uz želju za profitom. "Do fakulteta sam mislila da su svi ljevičari, a ni danas mi nije jasno zašto nisu.” - ova izjava opisuje Ecin revoluconarni duh i nadu da će svijet jednoga dana zaista postati bolje mjesto. A dok se to ne ostvari Ece će, kao spisateljica s velikim potencijalom, svojim perom biti medij u borbi za ostvarenje te djevojačke ideje.

Marta Jagušt
foto: Facebook

***

Ovaj tekst nastao je u sklopu Booksine prakse za mlade novinare.
 
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.