Page arrow
Piše: An. Fazekaš

Suze pisca / o književnom: radu

Large thumbnail img 1531
Četvrtak
09.11.2023.

Postoji brend irskog viskija koji se zove Suze pisca, Writers' Tears, a otkrila sam ga prateći digresiju u potrazi za spisateljskim ozljedama; učincima pisanja na tijela koja iz dana u dan pišu. Daleko je lakše, ispostavlja se, pronaći upute za uvjerljivo opisivanje različitih ozljeda, nego saznati kako pisanje može ozlijediti tijelo. I razumijem da je to dijelom do činjenice da spisateljske ozljede nisu spektakularne (rez o rub papira, iskakanje kičmenog diska, hemoroidi?), ali dijelom je sigurno do odvajanja uma od tijela koje piše u pogledu na književnost; nehotičnog ali sistematskog previđanja da ljudi koji pišu imaju tijela.

Pisci su si dijelom sami krivi jer često pišu obesjetlovljeno ili rastjelovljeno. Tekst oslobođen mase tijela x gravitacije lakše uvodi čitateljstvo u isti eter, isti zaborav. A onda postoje i oni koji pišu posve tijelom pa čitanjem sjedamo [zdjelicom u zdjelicu] u njih.

Npr Proust ima tijelo. U materijalnom smislu: imao je tijelo, od kojega su, nakon točno stotinu i jednu godinu pod zemljom, ostali samo zubi. Prije dvadesetak godina još su u lijesu ležale kosti, čiji je kolagen iznutra propao, i počele su se lomiti i rahliti do praha. Tridesetak godina ranije, dakle oko pola stoljeća nakon smrti i ukopa, tkivo se već pretvorilo u tekućinu i nestalo; ostala je samo mumificirana koža i ligamenti, koji se isto s vremenom raspadnu. Masnoća se pretvorila u mrtvački ili grobni vosak, zvan i sapun mumije koji obloži lijes i uvuče se u zemlju. Sve to, to jest, pod pretpostavkom da se tijelo ne kremira.

Ali U potrazi za izgubljenim vremenom, Proust zajedno s Marcelom ima tijelo, upisano u napisano, astmatično i neurastenično tijelo u sobi obloženoj plutom.

Tijelo i vrijeme su od srodnog tkiva, jedno drugo prožimaju i jedno se bez drugoga ne vidi. I što smo dublje u vremenu, to smo dublje u tijelu; tijelo podsjeća na sebe, traži pažnju i odbija poslušnost. U Shakespearov se rukopis, kada je bio već kasnih srednjih godina, uvukao tremor, i čini se da je nakon dvadeset godina aktivnog i uspješnog rada, bez povijesno zabilježenog objašnjenja, William svojevoljno prestao pisati. Vidljiva je, dokumentirana i arhivirana sprega njegova vremena i njegova tijela u rukom ispisanim stranicama, a ipak se pitamo je li Shakespeare imao [samo jedno] tijelo.

Sumnjiva internetska stranica među opasnostima pisanja po zdravlje, pored „bolesti životnog stila“ (pretilost, dijabetes), ozljeda uslijed naprezanja očiju i onih koje nastaju beskrajno ponavljanim radnjama (karpalni tunel, upala ligamenata), navodi i usamljenost kao zdravstveni rizik pisanja koji uzrokuje a) depresiju b) stres i c) anksioznost.

Savijena nad stolom s kralježnicom koja neprestano zapinje i kvrca, periodički bolnim zglobovima i kašljem histeričarke, tražim novi pristup radu, i pitam se gdje je i kakvo je pisanje u tom pristupu. Osjećam se kao da bih prestankom pisanja, barem ovog dijeljenog, na neki način nestala, i to je ponekad misao koja me silno, čak užasno privlači. Gdje bih bila da nestanem? Energija ne nestaje, samo se pretvara i premješta; što bi nastalo tim nestankom? Što bih pisala da ne pišem?

LitHubov popis slavnih pisaca koji su se ozlijedili pišući uglavnom prikazuje tegobe koje su pisci razvili pišući opsesivno, suviše posvećeno, pišući tjelesno iako ne i umjetnički-proizvodno – previše. Orwell, Melville i Kafka iscrpljivali su um i tijelo pisanjem do smrti, Balzaca je dotukla ovisnost o kofeinu kojim se u konačnici potrovao, Ayn Rand se navukla na amfetamine. Ne bi trebala, ali ipak iz teksta emanira romantika. One koje su oboljele od premalo pisanja ne pamti povijest, ali bilo je i takvih.

Nije li?

Na početku romana Ways to Disappear Idre Novey, fikcionalna brazilska spisateljica Beatriz Yagoda nestaje tako što se s koferom popne na drvo badema i ondje na grani otvori knjigu i zapali cigaru. Kasnije će se njezina prevoditeljica dati u potragu za iščezlom spisateljicom, ali dalje s romanom nisam stigla, na neki način mi dalje nije trebalo. Zamišljam se kako nestajem u drvo badema, s koferom i knjigom.

Pisati ili nestati, ili pisati pa nestati.

Povijesno-generacijski momentum nosi iščašen odnos s radom koji sam u ovoj fazi života {*Isusove godine} spremna kiropraktičarski naštimati u nešto manje bolno i tegobno; pogled istodobno uži, dublji i sporiji. [Nestati u pisanje.] Nakrivljena zbog nogara sklepanog stola, slušam. Ali sa svih strana zvuk gutanja i plitkog smijeha, i ne čudi u brzoumirućem svijetu da se ne vrednuje ono što usporava nego ono što gori samo na površini. Sintetika i nasilje. Hvatam se jastukom u bijesu koji mi pali vrijeme i tijelo jer bijes ne može stati, ne može mirovati, ne može disati, sav je brzina i proždiranje. Gasim ga toplom vodom. Nestajem.

Kad Orwell piše zašto piše, završava: „Svi su pisci tašti, sebični i lijeni, a na samom dnu njihovih motiva leži misterij. Pisati knjigu užasna je i iscrpljujuća borba, kao dugi napadaj neke veoma bolne bolesti. Čovjek nikada ne bi poduzeo takvo što da ga ne goni demon kojem ne može odoljeti koliko ga ne može ni razumjeti. Taj demon može lako biti isti instinkt zbog kojeg beba urla da privuče pozornost. A ipak je točno i da je nemoguće napisati nešto čitljivo ako se čovjek neprestano ne trga da izbriše vlastiti karakter. Dobra proza je kao prozorsko staklo. Ne mogu sa sigurnošću reći koji su najsnažniji od mojih motiva, ali znam koji zaslužuju da ih pratim. I promatrajući svoj rad unatrag, vidim da sam upravo ondje gdje mi je nedostajala politička svrha pisao beživotne knjige i upadao u purpurne odlomke, rečenice bez smisla, dekorativne pridjeve i općenito kojekakve prijetvorne gluposti.“

1984. je dovršavao u krevetu s teškom tuberkulozom koja će ga dotući pola godine nakon objave romana. Smatrao je političku svrhu pisanja vrijednom, možda najvrjednijom, misleći političnost širokim konotacijama i držeći čvrsto da pisanje nikada nije oslobođeno od političke pristranosti. Pisati politički svjesno i savjesno znači stati čvrsto i meko za pravednost koja ne oprašta nasilje, koju ne goni goli ego; znači čuvati imaginaciju kao prostor slobode, slobodu kao usporavanje, sužavanje, uron. Nježnost tijela i vremena. Hrabrost uma i osjećaja, kako god znamo i umijemo. Svijet je s razlogom rasut i ubrzan, s razlogom kultivira zakrčen pristup radu – tako se zastire vrijeme.

Borba protiv tiranije kako ju je pisao Orwell danas nema jasne binarizme, antagonistička je sila raspršena i perfidna, trijumfira tako što kupuje vrijeme: skreće pogled i preusmjerava, prekrivena je masnim reflektirajućim plohama.

Ako lomim kičmu i pišem dok mi tremor ne preuzme rukopis, onda želim da to što utiskujem u vrijeme znači ne nužno dulje, ali drugačije od trena. Ali ako mogu birati, radije bih sačuvala kralježnicu koliko mi vrijeme dopusti, da uspravna legnem u pećnicu i tako odem u prah; ja vježbam neustrašivost. Majka mi je prije mnogo godina rekla da nakon smrti želi plamen. [Za svog je supruga, mog oca, rekla: „On sad kaže da neće, ali nema to veze, budemo i njega kremirale.“] I onda želi da ih ne prekrijem mramorom, nego skupim i istresem u ružičnjak.

Hoću i ja u vatru pa u ružičnjak, ili u drvo badema pa u eter. Ali s vremenom.

▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪

Irski viski Writers' Tears ima elegantnu stranicu u tonovima sepije ovdje, tekst Emily Temple 6 Famous Writers Injured While Writing dostupan je na Lithubu, a više informacija o (pretpostavljenim) bolestima slavnih pisaca, s entuzijastičnim fokusom na sifilis, moguće je pronaći u knjizi Johna J. Rossa Shakespeare’s Tremor and Orwell’s Cough: The Medical Lives of Great Writers. Orwellov lijepi i potresni esej „Why I Write“ čitajte ovdje. Knjiga Ways to Disappear zanimljiva je zbog krimi zapleta koji predvodi prevoditeljica nestale spisateljice, samosvjesno baratajući žanrovskim i meta-književnim elementima. Koliko je dobra provedba, zasad ne znam reći jer je nisam stigla čitati, ali mi se slika s početka urezala u sjećanje kao da sam je, ne samo čula ili čitala, nego kao da sam je vidjela ili živjela.

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
///šećerna vata///
Homepage untitled design   2023 12 21t143844.166 21.12.2023.

/// ••••••na v••a /// o jeziku o lažima / kraj.

"samo ostavim prostor za odgovor, za svaki slučaj, ostavim lom."

Piše: An. Fazekaš

///šećerna vata///
Homepage mucha 26.10.2023.

Killing My Darlings

"U duhu Halloweena, Svih svetih, Samhaina, i sezone škorpionki, otvaram svoje digitalno ognjište i palim prezrene skice."

Piše: An. Fazekaš

///šećerna vata///
Homepage klub %c4%87e voditi mirela daki%c4%87  teoreti%c4%8darka i povjesni%c4%8darka knji%c5%beevnosti s filozofskog fakulteta u zagrebu. 12.10.2023.

………….....………Sekstant (I.)

________prizori seksa u književnosti imaju osobiti status; u zdjelici dolje, blizu zemlje, uz pelvis,

pelvički pod. 

Piše: An. Fazekaš

///šećerna vata///
Homepage cover 1 28.09.2023.

Jesen, u krznu, u koži


'Vidi, da nije možda stigla jesen'



Piše: An. Fazekaš

///šećerna vata///
Homepage untitled design   2023 09 14t112808.868 14.09.2023.

Mistress of Mystery; Queen of Crime; Duchess of Death; Doyenne of Coziness

krv & kakao

Piše: An. Fazekaš

///šećerna vata///
Homepage 0 naslovna 20.07.2023.

. L j e t n a s a b l a s t o l o g i j a .

"Na otoku sam zavoljela knjige, dubokom ljubavlju duboko samotnog djeteta tinejdžer..ke odrasle osobe. I taj poriv da kuckam i otkucavam trenutke došao je među stranicama knjiga u ljetima."

Piše: An. Fazekaš

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu