Povijest pišu i sanjari

Darina Goščinska, poznata ukrajinska novinarka, slučajno naiđe na neobičnu fotografiju iz 1940-ih godina: među partizanskim borcima za slobodu Ukrajine izdvaja se vrlo lijepa žena, koja kao da ne tamo ne pripada. Pokušavajući odgonetnuti kako se ta žena tamo našla, Darina će upoznati svoju životnu ljubav Adrijana, a potraga će je odvesti kako u povijest Ukrajine, tako i u osobnu povijest njezine i Adrijanove obitelji. 

Tako počinje roman Muzej zabačenih tajna Oksane Zabužko, danas vjerojatno najutjecajnije suvremene ukrajinske spisateljice. Ta svestrana autorica, koja je doktorirala filozofiju, a piše poeziju, prozu i eseje, proslavila se romanom Terensko istraživanje ukrajinskog seksa – koji je i u nas lani objavljen – u kojem iz feminističke, intimne perspektive glavne junakinje tematizira pitanja ljubavi, erotike, ali i povijesti Ukrajine.

Njezin je treći roman, Muzej zabačenih tajna, znatno složeniji književni poduhvat, o čemu svjedoče nagrade za najbolji ukrajinski roman 2010. i europska nagrada Angelus. Iako i u Muzeju Zabužko govori o vrlo intimnim pričama svojih junaka, djelo tematski povezuje njihovu osobnu povijest i povijest Ukrajine. 

Odatle i neobičan naslov. 'Tajne' su, naime, tradicionalna ukrajinska igra djevojčica: one zakopaju neke stvari, koje za njih imaju osobitu važnost. Te se 'tajne' onda često i otkopaju – čime djevojčice potvrđuju prijateljstvo – ali nekad se na njih posve zaboravi i one postaju zametnutim svjedocima jednog djetinjstva i jednog vremena. A takve su zabačene tajne tradicionalno ukrajinska osnova na kojoj Zabužko gradi svoj roman u dva smjera.

S jedne strane, lik umjetnice Vladislave Matusevič, Darinine najbolje prijateljice, stvara niz kolaža koje naziva Muzejem zabačenih tajna. S druge pak strane, ne samo da roman nosi isti naslov, nego su i njegova poglavlja organizirana kao niz dvorana tog muzeja, pa se čitatelj kroz djelo kreće 'prolazeći' od Dvorane 1 do Dvorane 7. Tako se stvara složena igra u kojoj se čitav roman ogleda u djelu jednog svog lika, ali i obratno. 

A kako je za tajne ključno upravo osobno značenje koje one imaju za osobe koje su ih zakopale, tako i roman pripovijeda nekoliko pripovjedača iz svoje vrlo osobne perspektive u složenim unutarnjim monolozima. U prvom redu, to su Darina i Adrijan, koji čine suvremenu fabularnu liniju u romanu. Međutim, postoji i druga fabularna linija, koja pripovijeda o ženi s fotografije, Heli, i muškarcu Adrijanu, koji je u nju beznadno zaljubljen. Njihova se priča dešava 1940-ih, u vremenu u kojem se Ukrajina borila protiv prevlasti Sovjetskog Saveza. Pri tome je osobito zanimljiv način na koji je ta priča ispričana.

Kako su i Hela i Adrijan bili pripadnici pokreta protiv Sovjetskog Saveza, država se pobrinula da zametne sve tragove o njihovoj borbi; u državnim arhivima Darina ne saznaje gotovo ništa. Povijest pišu pobjednici, a to znači da neke ljude i događaje naprosto izbrišu, "pritisnu delete", kako bi to rekla Darina. No, to što ih 'službena povijest' negira ne znači da oni nisu postojali i da njihove priču nisu vrijedne pričanja. Jedino je pitanje kako doći do tih priča.

Do njih Darina i Adrijan dolaze sanjajući. Tako je gotovo čitava fabularna linija iz prošlosti ispričana u obliku snova, ali ti su snovi zapravo tuđi: Adrijan tako sanja o svom imenjaku, pri čemu taj drugi Adrijan potpuno 'zaposjeda' njegove snove. Suvremeni Adrijan vidi u snovima sve iz perspektive drugog Adrijana. Kako i Darina počinje sanjati snove u kojima se pojavljuju Hela i Adrijan, njihova će tragična priča ipak saznati. 

Ispostavit će se kako priča o Heli i Adrijanu itekako ima veze sa Darinom i Adrijanom. Prošlost, naime, nije mrtva; ona je i dalje dio nas, pa tako 'zabačeni' Hela i Adrijan postaju ključni za identitet Darine i Adrijana. Jedna osobna priča iz prošlosti prelijeva se tako u drugu, suvremenu. No, kako se osobni identiet ne može shvatiti izdvojen, Muzej zabačenih tajna je i priča o identitetu Ukrajine. 

Složeno pripovjedno isprepletanje privatne priče i priče o slobodi jedne zemlje svakako je jedna od bitnih kvaliteta ovog romana. A kako dvije priče Muzeja na neobičan način tvore paralelu zbivanjima u našoj zemlji u zadnjih sedamdesetak godina, čini se da nas se taj roman doista osobno tiče.