Srijeda
24.06.2020.

Striptiz birokratskog društva

naslov knjige Mars Room autor Rachel Kushner
izdavač OceanMore godina izdanja 2019 prevoditelj Maja Winkler i Damir Biličić (eng)



Extra_large_prison_cell_block
Foto: Bob Jagendorf.
A+ A-


"Zabranjeno je pozdravljanje pljeskom ruke.
Zabranjeno je držati ruke u džepovima.
Zabranjena je odjeća svih nijansi plave.
Zabranjen je traper bilo koje boje.
Žene moraju nositi grudnjake.
Zabranjene su kapri hlače.
Sve košulje moraju biti u hlačama.
Zabranjeno je podizati glas.
Zabranjeno je glupiranje.
Zabranjeno je glasno smijanje i šepirenje.
Nastojte minimalno plakati."

Ove zabrane i upozorenja predstavljaju pravila ponašanja koja se u romanu Mars Room autorice Rachel Kushner odnose na zatvorenice američkog zatvora u Kaliforniji i njihove posjetitelje i posjetiteljice. Rachel Kushner objavila je još dvije knjige, Telex From Cuba 2008. godine te roman Bacači plamena 2013. godine koji je kod nas preveden 2017. U romanu Mars Room upoznajemo se s američkim sustavom zatvora i što to znači biti dijelom njega te kakva pravila i načini kontrole i društvene podjele vrijede unutar tog sustava. Unatoč tome što se radi o stvarnom svijetu i vremenu u kojem živimo, svejedno dobivamo dojam upravo distopijskog svijeta, odnosno jasne slike u kojoj vidimo na koji način institucije porobljavaju i kažnjavaju, ali ne samo one koji su počinili zločin, već sve koji moraju sudjelovati u nemilosrdnom odnosu između rada i preživljavanja u kojemu se nazire samo nemogućnost izbora. Postavljamo si pitanje: je li itko uistinu slobodan?

Na samom početku pratimo protagonisticu Romy Hall na putu do ženskog zatvora u Stanvilleu. Prevoze ju noću zajedno s ostalim zatvorenicama gdje uviđamo dinamike odnosa među njima, a autorica nas vrlo diskretno uz pomoć digresija izlaže slikama iz Romyna prijašnjeg života. Upoznajemo se s mjestima za koja je ona bila vezana i likovima koji im daju karakterističnu atmosferu i viziju jednog siromašnog i degradiranog društva. Prvi dio romana nas vodi u San Francisco koji nisu plaže, sunce, veličanstvena vizura Golden Gatea, šarene povorke ponosa, bogata silicijska dolina i tehnološka dostignuća, visoke staklene zgrade i bogataši koji rekreativno trče uz obalu. Njušimo i opipavamo uglove i križanja u San Franciscu na kojima stoje seksualne radnice, dileri, ulice u kojima se obračunavaju kriminalci i korumpirani policajci, siromašna crnačka naselja i marginalizirane dijelove društva koje kroz intimne opise životnih priča. Jer svatko ima svoju priču. Unatoč tome što se ove slike prvenstveno odnose na prvi dio romana gdje pratimo Romyina prisjećanja i doživljaje, to je ono što je specifično za cijeli roman – dobivamo dojam da svaki lik koji iskrsava iz neke slike ili događaja dobiva svoj karakteristični glas kojim priča priču marginalnog pojedinca/pojedinke.

U romanu tako pratimo i priče trojice muškaraca: Gordona Hausera, akademika koji predaje književnost u zatvoru i Romy nabavlja knjige o kojima raspravljaju, priču čovjeka koji je uhodio Romy i zbog čijeg ubojstva je završila u zatvoru te Doca, korumpiranog detektiva koji je izvršio nekoliko ubojstava te i sam završio u zatvoru. Lik Doca zanimljiv nam je u svjetlu aktualnih zbivanja u SAD-u uslijed kojih se razbuktavaju protesti diljem zemlje nakon ubojstva Georgea Floyda od strane policajca. Ovaj događaj nije jedna izdvojena slučajnost nego dokaz sistemskog rasizma i policijske brutalnosti i moći koju nasilno i usmjereno koriste nad crnačkom populacijom. Doc je, kao i ubojica Georga Floyda, naprosto iskoristio moć svog položaja da bez razloga usmrti crnca za kojeg je sumnjao da je naoružan. Ono što pokret Black lives matter, spomenimo i to, aktualizira su disproporcionalni i nepravedni odnosi spram crnačkog stanovništva po pitanju rasnih prava, policijske brutalnosti, ekonomske nepravde, ljudskih prava i pristupa zdravstvu, obrazovanju i pravnoj jednakosti. Doc, unatoč tome što završava u zatvoru, ne završava zbog ubojstva mladog crnca koji nije zaslužio smrt. Dapače, ta smrt se vodi samo kao brojka i sustav je spreman zažmiriti pred takvom nepravdom jer nisu svi životi jednako pred zakonom.

Protagonistkinja Romy Hall je, poput ostalih likova ovog romana, tragičan lik. Možemo reći da je osuđena puno prije nego li je dobila dvostruku doživotnu kaznu zbog prethodno spomenutog ubojstva čovjeka koji ju je uhodio. On je bio njezina mušterija u striptiz baru Mars Room u kojem je radila jer nije imala mnogo mogućnosti. Kao mlada je odustala od školovanja, često se selila s majkom koja je bila ovisnica o analgeticima i alkoholu, silovana je kada je imala jedanaest godina i većinu mladenaštva je provodila skitajući se gradom, ispijajući žestoka alkoholna pića i eksperimentirajući s drogom. Te slike iz njezine mladosti neodoljivo podsjećaju na scene iz filma Kids ili Gummo u kojima su djeca i adolescenti prepušteni sami sebi, samostalnom istraživanju i preživljavanju u sredinama koje su najčešće bez perspektive.

Nakon Romyina dolaska u zatvor, ona uskoro saznaje da joj majka pogiba u prometnoj nesreći, a sina, kojeg je majka čuvala, oduzima socijalna služba. Romyin svijet počinje se vrtjeti oko pokušaja da sa sinom stupi u kontakt, pri čemu od drugih zatvorenica uči na koje načine to može učiniti. Upoznaje spomenutog Gordona Hausera, profesora književnosti koji joj nabavlja knjige za čitanje, te upija priče drugih zatvorenica s kojima počinje sklapati prijateljstva.

Autorica, istaknimo to, pokazuje dojmljivo znanje o zatvorskom sustavu i načinima na koji zatvorenice opstaju unutar njega i formiraju svoje mjesto u skupini. Kao što vidimo u uvodnom citatu ovog teksta, zatvorenice su izložene detaljnim i striktnim zabranama koje najčešće nemaju nikakvu svrhu i na neki način ih drži manje ljudskima i oduzima im pravo bilo kakvog slobodnog izražavanja. Ulaskom u zatvor one gube pravo na vlastiti identitet, ali time se stvara i otpor naspram takve represije pa zatvorenice same pronalaze načine opstanka i očuvanja identiteta. Napomenimo i da podjela unutar zatvora po rasnom i etničkom principu ili principu seksualne orijentacije i rodnog identiteta prilično podsjeća na seriju Orange is the new black: svaka skupina grupira se po nekim sličnim karakteristikama i na temelju toga grade solidarnost jer je ipak u tako surovom okruženju lakše opstati ako imaš s kime surađivati. U zatvoru se pojavljuju brojni živopisni i humoristični likovi koji svaki zasebno progovaraju iz perspektive jednog potlačenog identiteta koji se bori za svoje mjesto u instituciji u kojoj također vrijede pravila klasnog društva i opstanka određene skupine.

Najjača strana romana jest činjenica da nas njegova priča senzibilizira za brojne goruće probleme: one ženskog pitanja, transfobije u zatvorskom sustavu, seksualnog rada, deprivilegiranog društva i problema materinstva koji bih posebno istaknula kao važno pitanje koje adresira ovaj roman. Romyn sin Jackson je nakon smrti bake koja se brinula o njemu prepušten na brigu socijalne skrbi jer je država Romy razvlastila od skrbništva nad njezinim djetetom. Jackson je prikazan kao njezina jedina motivacija da ostane povezana s vanjskim svijetom. Saznanje da je on negdje vani bez ikoga tjera ju da otkrije što je s njim i da se nekako pobrine za njega jer mu je ipak ona majka. Duboko u sebi odbija činjenicu da više ne polaže pravo na odgoj svog djeteta ili čak na njegovu pripadnost njoj kao majci unatoč tome što je osoblje zatvora stalno upozorava da je situacija u koju se dovela posljedica njezinih vlastitih pogrešnih odluka: "Hall, ako si htjela biti nečija majka, trebala si o tome ranije misliti." Kroz obradu problematike materinstva iskrsava i problematika odnosa države i birokratskog aparata prema majkama koje su počinile zločin. To vidimo i u sceni poroda mlade djevojke u zatvoru te u nemilosrdnosti i birokratskoj zatupljenosti kojom se osoblje zatvora postavilo prema njoj: u trenutku poroda brojne zatvorenice su joj priskočile u pomoć zbog čega su kasnije bile smještene u samice, a osoblje nije pružilo nikakvu pomoć djevojci u bolovima. Dijete joj je oduzeto, što je u romanu ovako opisano: "Rođenje bi trebalo biti radostan događaj. Ovo je bio usamljeni porođaj. Majka je bila u rukama države, pa je tako bilo i dijete, i oboje su samo time bili vezani za birokraciju." 

Zanimljivo je promatrati ovu problematiku u današnjem kontekstu uvođenja populacijskih mjera i stvaranja pritiska na žene da u svrhu očuvanja države i nacije obavljaju svoje reproduktivne uloge, čime se učvršćuje konzervativna i patrijarhalna ideologija. Konzervativna država majčinstvo promatra kao reproduktivni proces čitave nacije u kojem je žena vrednovana u skladu s tom ulogom, odnosno država potiče osnivanje obitelji, ali to ženu ne emancipira, nego je stavlja u podređeni položaj. Dok s jedne strane država potiče rađanje i stvara privid da je žena važna nositeljica društvene suverenosti i stabilnosti, s druge strane zapravo svojim politikama ženama ne ostavlja drugog izbora nego da bude vezana za muža i obitelj i da bude prikovana za svoju reproduktivnu funkciju. Majke koje su počinile zločin samim time u višestruko su gorem položaju jer im je oduzeta i uloga majke i pravo na vlastitu obitelj. U ovom kontekstu se onda možemo zapitati što uopće znači biti majkom. U velikom broju slučajeva u američkim zavorima se majke odvajaju od djece te skrb preuzima najbliža rodbina, a u slučaju da dijete ili majka nemaju rodbinu, socijalna skrb preuzima odgovornost nad djetetom. Roman samim time postavlja bitna pitanja: kako je moguće nekome oduzeti pravo majčinstva i trebaju li ga uopće regulirati institucije? Kako to da se birokratska država postavlja između majke i djeteta kao superiorna te odlučuje o ispravnosti toga i time dodatno kažnjava kažnjene oduzimajući im djecu nakon poroda u zatvoru ili zabranjujući Romy da uopće stupi u kontakt sa svojim sinom? Kao da nam svim time autorica pokušava reći da je u takvom svijetu kazna biti ženom, što dodatno naglašava ova scena: nakon porođaja djevojke u zatvoru osoblje je počistilo podove i zatvoreničkim sobama i hodnicima proširila se vijest: "Novorođenče je, nažalost, bila curica."

Mars Room je važan roman, a čitajući ga, možemo imati razumijevanja za svačiju bijedu, a najviše za žensku te nas ponovno može poučiti višestrukosti ženske problematike i prava. Ta višestrukost se ovdje ne očituje samo u pitanju klasnog položaja u društvu, već i u odnosu same birokratske države i sustava represije spram pojedinaca i pojedinki. Dobivamo dojam da u društvu koje je organizirano na ovakav birokratski način naprosto nema izlaza. Biti zatvorenicom gotovo je isto kao i prestati biti osobom, a biti na slobodi također znači voditi bitku za opstanak jer društvo je nemilosrdan kotač.

Foto: Bob Jagendorf, licenca.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.