Začitavanje: 'Blast 1,2,3'

Manu Larcenet, Blast (Fibra, Zagreb; prijevod Goran Marinić)

Prije otprilike godinu i pol, na istom ovom mjestu, nahvalili smo Svagdanju borbu i najavili serijal Blast, remek-djelo koje nastaje pred našim očima (do danas objavljena su 3 od najavljenih 5 nastavaka).

Može li nešto biti pompozno nazvano remek-djelom, a da istom još ni izbliza ne vidimo kraja? Može. Imamo takvih primjera posvuda i uz neugodne iznimke poput, primjerice F. F. Coppole (koji će nakon Kuma prvog i drugog i Apokalipse snimiti cijeli niz filmova vrlo sumnjive kvalitete da bi 1996. na red došao i Jack – kreativno dno dna jednog od velikana sedme umjetnosti), provjereno dobri autori rijetko će razočarati, ali ostavimo se mi Coppole. Ovdje smo zbog Larceneta, autora Svagdanje borbe, djela koje je nedavno doživjelo svoje drugo izdanje – ovaj put sve je u jednoj knjizi.
Već sama činjenica da je nešto u ovoj zemlji doživjelo svoje drugo izdanje, a nije riječ o kuharici ili kakvom self-help štivu iz kojeg ćemo doznati da je dobro činiti dobro, a loše je, dakako, činiti loše, dostojna je poštovanja.

U prvom nastavku, Blast – Debela tjelesina (2011) susrećemo tog nevjerojatnog tipa, imenom Polza Mancini, sjedi u praznoj prostoriji na čijim zidovima su grafiti, iznad njega, sa stropa, visi obična žarulja i naslućujemo – ovo je nekakav francuski zatvor ili nešto slično. Najednom, u paralenoj stvarnosti, ukaže se moai – jedna od onih velebnih kamenih glava s Uskršnjeg otoka. Polza Mancini ima velikih problema, pomislimo, kako sa zakonom, tako i sa samim sobom.

Ubrzo stiže i potvrda u obliku dvojice istražitelja. Vode ga do prostorije za ispitivanje.

Znaš li zašto si ovdje?, pita jedan od njih.
Zbog onoga što sam napravio Carole, kaže Polza.
A što si napravio Carole?
Polza šuti.
Čuj... nisi ovdje slučajno... trebaš nam ispričati sve o sebi, mi smo jedini koje to zanima, kaže istražitelj.

I tako počinje jedna od najvećih, najčudnijih i najnevjerojatnijih priča našeg doba. Priča koja će, lako to možemo zamisliti, osvanuti jednog dana kao televizijska serija koju će raskošno producirati Canal + i HBO-a, pokupit će sve relevantne nagrade i preseliti se na mjesto gdje nakon prikazivanja odlaze sve kultne televizijske serije. Ne kažemo da će se to stvarno i dogoditi, ali lako je zamisliti takav rasplet. Ljudi s televizije u potrazi za dobrom pričom čitaju sve što im dođe pod ruku: od stranica crne kronike, književnih klasika, pa sve do francuskih stripova.

Polza (pomni leninski zaveti – sjeti se Lenjinovih maksima) Manicini je ogroman, on je debela tjelesina i kako kaže jedan od istražitelja – teško je gledati kako za sobom vuče to salo. Suočen s ocem koji omamljen morfijem leži na odjelu onkologije i broji svoje posljednje sate, Polza bježi van grada i usred ničega, u divljini, doživljava prvi blast – efekt udarnog vala eksplozije. Riječ je o nadrealnom iskustvu koje prati ukazanje moaia – kamene glave. Sutradan otac je već mrtav, u prostorijama pogrebnog poduzeća Polza se uz melankoličnu glazbu oprašta od oca. Po njegov pepeo morao bi doći istog popodneva, ali to se nikad nije dogodilo. Nije imao hrabrosti. Odlazi doma i dok žena spava, uzima veliku putnu vreću, napuni je krpama i odlazi.

Budući da je otac mrtav i da ga više ne može razočarati, Polza je slobodan i može s njom, slobodom, eksperimintirati po volji.

Odlazi vlakom sve do posljednje stanice i onda još dalje, od ljudi, civilizacije, svega što je bilo.

U međuvremenu doznajemo od šefa policije da je Polza do trenutka kad se našao kod njih, već sedam puta hospitaliziran u psihijatriskim ustanovama. Nameće se pitanje, istražiteljima (i nama koji čitamo i zajedno s njima pratimo Mancinijevu ispovijest), možemo li u potpunosti vjerovati onomu što govori. Nije li sve to samo puko trabunjanje? Daleko od toga. Polzina priča ipak slijedi svoju unutarnju logiku, a pošto ionako nemamo drugog izvora, ni istražitelji – ni mi s druge strane Blasta, pomno ćemo slušati svog pripovjedača.

Istinu je lakše reći nego čuti, kaže Polza u posljednjem kadru prvog Blasta. Slažemo se, pogotovu njegovu priču, težu od najteže kamene glave s Uskršnjeg otoka.

Blast – Apokalipsa po svetom Jackyju (2013)

Kraj ljeta i početak jeseni donosi konkretan problem za Polzu. Zima je i vani je teško preživjeti. Provaljuje u vikendice na osami gdje ostaje po nekoliko dana, uzima odjeću i nastavlja dalje. Prvi susret s Jackyjem završit će skoro fatalno. Diler koji također živi daleko od ljudi, u nekoj vrsti tunela-spilje u brdu, novac od prodane droge većinom troši na knjige, nasrnuo je na Polzu i zamalo ga ubio. Prepoznavši u njemu autora knjige Kulinarstvo kakvo volim (to je ono čime se Polza bavio u prethodnom životu), Jacky se pobrine za njega liječeći ga u svom skrovištu.

U drugom nastavku pratimo vrijeme koje Jacky i Polza provode zajedno čitajući knjige i dilajući po okolnim mjestima. Prvi znaci proljeća rasvijetlit će Jackyjevu pravu prirodu i potaknuti Polzu na povratak divljini.

Blast – Glavom naprijed (2013)

Živjeti slobodan od svega nije lako. Gdjegod se skrili, kamo god krenuli, imamo osjećaj da je civilizacija nekako preblizu. Pipci društva kojega Polza odbacuje nakon očeve smrti dohvatit će ga u trećem nastavku Blasta i odvući na zatvoreni odjel psihijatrijske ustanove. Vrlo lako mogao bi se zgasiti u tom malom paklu na zemlji. I samom mu je to jasno, pa snuje o danu kad će izaći. No kako se ne uključuje u aktivnosti i pred doktorom ne pokazuje želju za napretkom taj dan neće tako brzo doći. Bijeg se nameće kao jedina opcija.

Istražitelji su na rubu strpljenja, čini se da Polzina ispovijest nema kraja, a još nisu ni blizu odgovora što se dogodilo s Carole. Ako ništa drugo u trećem dijelu barem ćemo upoznati djevojku zbog čije je sudbine i započela priča.

U prva tri nastavka, svaki na oko 205 stranica, Manu Larcenet vodi nas u zaseban dio pripovjedačkog svemira. Strip saga Blast, istinsko remek-djelo u nastajanju, čija posljednja dva nastavka očekujemo, vjerojatno je jedan od pripovjedačkih vrhunaca našeg doba. Premda je to bilo teško Larcenet je nadmašio sva očekivanja koja su nakon Svagdanje borbe postavljena vrtoglavo visoko.

Blast je užitak i za najizbirljivije sladokusce. Preporuka s pet zvjezdica!

F.B.