Srijeda
08.05.2013.

Začitavanje: 'Odred za baštinu'




Extra_large_odred_za_bastinu
A+ A-

Robert M. Edsel, Odred za baštinu (Fraktura, Zaprešić, 2013., prijevod – Saša Drach i Antonija Handabaka)

Početkom listopada 1944. George Stout i Walker Hancock svjedočili su nevjerojatnom prizoru: u tunelu iskopanom još u 17. stoljeću ležalo je blago čuvenog amsterdamskog Rijksmuseuma. Remek-djela starih majstora stajala su u nekoj vrsti stalaka, malo dalje, smotana poput tepiha (363 cm x 437 cm) i smještena u zaštitni drveni sanduk, ležala je Rembrandtova Noćna straža iz 1642. godine. Najpoznatije djelo Rembrandta van Rijna i danas možemo vidjeti u Rijksmuseumu, ali u vrijeme rata nalazila se skrivena u tom skrovištu, u blizini Maastrichta, kojeg su do dolaska pripadnika Odreda za baštinu čuvala samo dva čovjeka. George Stout već sutra poslao je desetak naoružanih vojnika.

2015. svijet će obilježiti sedamdeset godina od završetka Drugog svjetskog rata. U proljeće 1945. san o tisućugodišnjem Reichu pretvoren je u prah i pepeo. Pročitali smo, čuli i vidjeli brojna svjedočanstva iz jednog od najmračnijih i najsramnijih razdoblja u povijesti ljudskog roda. I baš kad pomislimo da je o Drugom svjetskom ratu već sve rečeno i da, makar u grubim crtama, znamo cijelu priču – pojavi se nešto novo, priča koja je dugo vremena čekala pod naslagama prašine i napokon, poslije toliko godina, i ona je došla na red.

Odred za baštinu Roberta M. Edsela jedno je od takvih svjedočanstava. Ova nevjerojatna knjiga svjedoči o jednoj posve drugoj vrsti heroja – šačici muškaraca i jednoj ženi koji su u sjeni zastrašujućih bitaka fanatičnom upornošću pokušavali i na kraju u najvećoj mjeri i uspjeli spasiti neprocjenjivo umjetničko blago koje su Hitlerove specijalne postrojbe pod zapovjedništvom Reichleitera Alfreda Rosenberga, u pljački neviđenih razmjera, jednostavno otimali iz okupiranih zemalja, iz muzeja, crkava i privatnih zbirki, i slali u Njemačku u tisućama zapečaćenih vagona.

U početku faktički prepušteni sami sebi, oboružani samo dobrom voljom i znanjem (riječ je o kustosima velikih muzeja, kiparima, arhitektima, stručnjacima za crkvenu umjetnost ili srednjevjekovno slikarstvo, restauratorima i sl.) pripadnici Odreda za baštinu bili su prisiljeni snalaziti se kako za prijevoz, tako i za sve ostalo. Po iskrcavanju savezničkih snaga na Normandiju, Rorimer, Stout, Hancock i društvo ubrzo su se upoznali s razmjerima pljačke u čemu su im od velike pomoći bili Jacques Jaujard, ravnatelj Francuskih nacionalnih muzeja, i Rose Valland, žena bez čijih dragocjenih informacija ne bi bilo moguće ni započeti potragu.

Propali slikar Adolf Hitler još 1938., za posjeta Firenci, došao je na suludu ideju da od austrijskog industrijskog gradića Linza načini kulturno središte Europe. Usred Linza, tako je to zamislio, stajao bi spektakularni Führermuseum – najimpresivnija katedrala umjetnosti na kugli zemaljskoj. Da bi ostvario svoje megalomanske zamisli morao je doći u posjed što većeg broja izvanrednih umjetničkih djela. Najvrjednije među njima, kao na primjer Astronom, ulje na platnu Jana Vermeera iz 1668. – sliku kojom je bio opsjednut, držao bi u svojoj osobnoj, kućnoj zbirci, a sve ostalo – u gradu muzeju, Linzu.

U tu svrhu oformljen je i odred za pljačku umjetničkih djela čiji je jedini zadatak bio pronaći, oteti i poslati u Vaterland svaku sliku, tapiseriju, kip, svaki drevni zapis i dragocjenost na koju se naiđe. Alfred Rosenberg koji se nalazio na čelu odreda nije zapravo imao pojma o umjetnosti niti ga je ona zanimala. Radio je po preciznim uputama onih koji su znali gdje se nalazi koje djelo, a takvih, kako se navodi, i nije bilo mnogo. Ni pohlepni Göring nije bio veliki znalac, ali jedno je znao – mora za sebe nagrabiti što više dok 'zabava' traje. Pravo da prvi bira imao je, dakako, sam Hitler, na drugom mjestu bio je Göring i tako redom. I najsitniji oficirčić imao je nezasitan apetit.

Tek s prodorom savezničkih trupa na njemački teritorij Odred za baštinu mogao je započeti pravi posao. Na najnevjerojatnijim mjestima, razasuto diljem Njemačke i Austrije, ležalo je nezamislivo umjetničko blago. Djela Rembrandta, Da Vincija, Michelangela, Vermeera, Matissea, Van Gogha i drugih velikana nacisti su trpali posvuda – od devetnaeststoljetnog dvorca Neuschwanstein do rudnika Altaussee u Austriji.

Odred za baštinu pronašao je desetke tisuća slika, grafika, crteža, akvarela, kipova, starih zapisa, predmeta iz egipatskih piramida, tapiserija, oltara (poput čuvenog Gentskog oltara Jan van Eycka iz 1432.), knjiga i najrazličitijih vrijednih umjetničkih predmeta, na nekim mjestima pronašli su gomile, tone zlatnih poluga, komade antiknog namještaja, srebrnog posuđa.

Ova po svemu sjajna knjiga zasluženo je priznanje toj malobrojnoj međunarodnoj skupini hrabrih ljudi bez kojih bi svijet danas bio siromašniji za neka od najvećih umjetničkih djela.

Odred za baštinu, iako prije svega povijesno štivo, zanimljiviji je od brojnih razvikanih trilera ili avanturističkih filmova, a Indiana Jones mogao bi samo sanjati podvige koje su pripadnici Odreda stvarno doživjeli.

Na koricama često pronalazimo onu otrcanu rečenicu – ovu knjigu nećete ispustiti sve dok ne pročitate i posljednju stranicu – e, pa Odred za baštinu Roberta M. Edsela uistinu je takva knjiga.

F.B.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.