Srijeda
22.07.2009.

Začitavanje: 'Okus jabučnih koštica'




A+ A-

Tijekom dugih desetljeća potpuno je srasla s kućom, i da joj je napravljena obdukcija, sigurno bi se na temelju njenih moždanih vijuga ili spleta žila njenog krvnog sustava mogao izraditi plan putova kroz kuću. A kuhinja je bila srce.

Katharina Hagena (1967.), njemačka anglistica i germanistica, proučavateljica Joyceovog opusa, u Okusu jabučnih koštica (Novela media, 2009.) glasom knjižničarke Iris priča o sjećanju i zaboravljanju.

Naslijedivši kuću bake Berthe, Iris je naslijedila i labirinte obiteljskog sjećanja. Zapravo, ukrštene priče članova njene obitelji uvijek su vrebale iz tame, ali suočavanje s kućom počelo ih je osvjetljavati. Berta i Hinnerk odgojili su u sumornom sjevernonjemačkom mjestašcu Bootshavenu tri kćeri: Ingu, Harriet i Christu, Irisinu majku. Ingu je obilježila nesretna ljubav, Harriet smrt kćeri Rosmarie, a Christa je sve više tonula u sjetu za rodnim krajem. Iris je ljeta provodila s bakom i djedom, rođakinjom Rosmarie i njenom prijateljicom Mirom, koja je imala mlađeg brata Maxa, na kojeg djevojke nisu pretjerano obraćale pažnju. Godinama nakon tih ljeta, došavši u Bootshaven kako bi sredila papire kuće koju joj je ostavila baka, Iris susreće Maxa, koji je sada odvjetnik kod kojeg je baka sastavila oporuku. Ovoga puta Iris će Maxu posvetiti nešto više pažnje.

Prekapajući po sobama stare kuće od opeke, Iris se prisjeća priča članova svoje obitelji i rodbine, koje povezuju dvije smrti (i dva života). Prva je nedavna smrt dementne bake Berthe, a druga, tragična smrt rođakinje Rosalie obilježila je Irisino djetinjstvo, postavši i glavnom potkom ovog romana. Sjećanje bake Berthe sve je više gutala demencija, a Iris sada, kopajući po sobama stare ciglene kuće, rekonstruira ono što je baka zaboravila: djedov boravak u denacifikacijskom logoru, smrt bakine sestre Anne nakon ljubavne avanture pod jabukom, bakinu aferu sa susjedom Lexowom koji je možda pravi otac tete Inge, Harrietinog odlaska u Indiju nakon kćerine smrti. Na priču o toj kćeri, Rosmarie, odlazi najviše gorčine jabučnih koštica. Ljubavna veza Rosmarie i Mire završila je jednim pobačajem i jednim samoubojstvom.

Katharina Hagena na svojem je romanu radila šest godina, pokušavajući stvoriti katalog sjećanja jedne obitelji. Brojni sitni detalji djeluju kao gradivne jedinice sjećanja i njegov konzervans, a toliko ih je da će svatko pronaći par déjà vu mjesta koja će ga lagano protresti podsjećajući na prošlo i zaboravljeno. Detaljima koji oživljavaju staru kuću i često draže nepce, suprotstavlja se autoričina sumnja u sjećanje, njegovu fatalnu sljubljenost sa zaboravom i tihi osjećaj krivnje. Hageni je podvlačenje crte pod svoju osobnu povijest (s kojom ona obiteljska ima nejasne granice koje uglavnom ni ne postoje) nasušna potreba kao i hrana, čiji mirisi suptilno prožimaju čitav tekst, okrunjeni brakom jabuke i cimeta. Irisino obiteljsko stablo (a vjerojatno i ono Hagenino) stablo je jabuke. Ono je bilo dio svake manje ili veće obiteljske revolucije. Svaka jabuka na njemu svoje koštice skriva duboko u sebi, ali su sve sigurno gorke.

Srđan Laterza

photo: Adam E. Cole (flickr)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.