'Čovjek vuk': Mračna strana šutnje

Čudovišta su stara koliko i čovječanstvo. Vukodlaci, vampiri, babe roge, krakeni, zmajevi, čupakabre i ina stvorenja su u svojoj srži kreativan način nošenja s nepojmljivim. Puno je toga oko nas što ne razumijemo, ali posebno mjesto u toj kategoriji zauzima zlo. Ono je toliko nerazumljivo, nepojmljivo i strašno da je našim precima bilo najlogičnije da ga smjeste u kategoriju sasvim odvojenu od ičeg ljudskog i ovozemaljskog i tako lakše spavaju noću. Jer nemoguće je da čovjek, vrhunac božanskog stvaranja, ima svoje prste u uništavanju, otimanju, ubijanju, mučenju, podmetanju, manipulaciji i drugim zlima, zar ne?

Pa tako kad god su se u gradiću Selvantu dogodile neobjašnjive, ali nasilne smrti, stanovnici su zaključili da takvo zlo može počiniti samo neko čudovište, odnosno Čovjek vuk. Međutim, iz njegovog imena se može zaključiti da ovdje nije do kraja provelo razdvajanje ljudskog od zla – razloge za to ćemo otkriti nešto kasnije.

A Čovjek vuk naziv je kratkog romana bosanskohercegovačke autorice Mihaele Šumić (1998.), objavljenog prošle godine u izdavačkoj kući Imprimatur. Roman je ove godine ušao u uži izbor Europske nagrade za književnosti i u širi izbor za regionalnu nagradu Štefica Cvek. Uz ovaj roman, autorica je dosad objavila dvije zbirke pjesama: Nekoliko sitnih uboda (Imprimatur, 2020.) i Imenik Laure Carvalho (Imprimatur, 2022.), te zbirku kratkih priča Herbarij svete smrti (Imprimatur, 2021). Osim što piše, prevodi sa španjolskog, portugalskog i engleskog.

Upravo je korištenje španjolskih naziva mjesta i imena ljudi u ovom romanu (pa i u drugim autoričinim djelima) upečatljivo, pa i netipično za književnosti ovih prostora. Jedan od razloga definitivno jest autoričina ljubav i odavanje počasti književnostima na španjolskom jeziku (koristi i elemente magičnog realizma koji se najviše povezuje s latinoameričkom književnošću), ali čitajući brzo uviđamo da je razlog strateški. Naime, Selvanto je, iako smješten negdje daleko (npr. Srednja ili Južna Amerika), po mnogočemu neugodno prepoznatljiv. Njime vladaju dvolični političari, katolička crkva utječe na moral (ali ne kroz poruku mira, ljubavi i milosti), bio je poharan ratom, promjenama granica, žene tuku i ubijaju njihovi partneri itd. U intervjuu za emisiju Preko granice sama autorica napominje da je kroz priču o izmišljenom gradu zapravo problematizirala goruće društvene probleme u BiH. Time je, kaže, htjela maknuti fokus s nacionalnih pitanja jer ona maskiraju prave probleme u društvu poput nasilja nad nemoćnima.

Nasilje nad nemoćnima, odnosno jedanaestogodišnjom djevojčicom Sabinom, okidač je radnje i jedan od glavnih motiva. Sabina je nestala tijekom proslave rođendana, ali sve upućuje na to da je oteta i vjerojatno ubijena – što se i potvrđuje pri kraju romana. Roman je inspriran stvarnim slučajem, što je autorica napomenula u jednom intervjuu: “Sabinin slučaj je stvaran i dogodio se krajem devedesetih u Meksiku. Iako se djevojčica nije tako zvala, okolnosti njenog života, nestanka i smrti bile su početna inspiracija za roman upravo zbog toga što su i sustav i društvo i pojedinci izbjegavali odgovornost i prebacivali je na ono drugo, pa i na mitsko biće (...).”

Stanovnici na nestanak djevojčice reagiraju sa strahom i šaputanjima da se radi o Čovjeku vuku – biću koje duže vrijeme terorizira gradić svojim zločinima (na ubijenima se vide tragovi kandži, a na mjestu zločina neobjašnjivi tragovi). Jedina osoba koja je svjesna istine – ali nije do kraja jasno kako (samo kao svjedok ili zločinac?) – jest učitelj i alkoholičar Allirio Ibarra. On je zadnji vidio Sabinu onog dana kad je nestala usred rođendanske proslave. Ali kako je bio mrtav pijan, ne vjeruje svojim zbrkanim sjećanjima na njene zadnje momente. Taj ga događaj sasvim mijenja – muči se s krivnjom, povlači se u sebe, ne daje se potpuno u odnos sa kćeri Mariom i suprugom Elenom. Simbol njegove moralne borbe, ali i šutnje je refren koji se više puta, u varijacijama, ponavlja u trenucima kad se prisjeti svoje uloge u nestanku djevojčice: “šaka zemlje za šaku tišine, šaka zemlje za šaku mira, šaka zemlje za šaku bijesa.”

Šutnja uvijek implicira neku vrstu moralne trampe sa samim sobom, ali i društvom. Šutnja se možda čini kao najbolje rješenje jer se izbjegava suočavanje sa zlom i omogućuje privremeno smirenje. Ali ona je pobjeda za nasilnike i zločince jer, kako pjeva Sabina u jednom dijelu romana: "Čovjek vuk voli kad šutim.” No, autorica podcrtava, nesposobnost suočavanja pojedinca sa zlom nije strogo individualna moralna mana. Don Alliriova krivnja i šutnja su dio šireg konteksta – onog javnog, tj. političkog. Sveznajući pripovjedač puno prostora posvećuje opisu političkih prilika i ličnosti u gradiću i državi. Društvom vladaju korumpirani, nasilni i dvolični političari i svećenstvo, svaka građanska inicijativa guši se nasiljem ili zastrašivanjem, granice se prekrajaju ratom, a deblji kraj batine izvlače djeca i žene. on se svojim nedjelovanjem utapa u masu s ostalima, nemoćnima da išta promijene.

U takvom je ozračju šutnja jedan od razumljivih, ali naravno neopravdanih načina preživljavanja. Ali, kako se iznova naglašava refrenom “šaka zemlje za šaku mira”, ona uvijek ima svoju cijenu i uništava one koji šute. Zato se svojim nedjelovanjem (više puta Alirija neki likovi, poput Sabinine majke, izričito pitaju da im prizna što se dogodilo tog dana) Alirio rastače u mulju nasilja i nemoći kroz pijanstvo i ludilo. Usprkos vrlinama kojima se donekle razlikuje od prosječnog stanovnika (obrazovanost, empatija prema ženama zbog vlastite obiteljske situacije) mjesta.

Mitovi i praznovjerje su također jedan od načina nošenja stanovništva sa surovom stvarnošću univerzuma romana. Kako kaže pripovjedač: “Mitovi i legende se tako rađaju, u doba nesreće, u doba kad je sve zemaljsko previše surovo i kad stvarnost počne da izgleda kao noćna mora…” Ljudi su ratom, nemoralom, gramzljivošću i nepoštivanjem drukčijih od sebe izgradili tu noćnu moru, ali će, kad postanu svjesni mulja u koji tonu, radije okriviti Drugoga. Nekad je taj Drugi nešto ovozemaljsko, kao gej osoba ili neprijateljski narod, nekad je taj Drugi doslovno čudovište poput Čovjeka vuka. Ovime autorica širi klasičnu funkciju mita na koju smo navikli kroz konvencionalne bajke i horore. Mit o Čovjeku vuku nije tu samo da makar mrvicu učini zlo konkretnim i pojmljivim, već da sakrije ono što već naslućujemo o ljudskoj prirodi, ali ne želimo reći sebi naglas. Upravo zato ovo mitsko čudovište nije nazvano očitim vukodlak, već čovjek vuk – jer i sami stanovnici Selvanta u podsvijesti naslućuju ljudske, a ne nadnaravne korijene zla.

Iako iza romana stoji vješto korištenje motiva i tehnika preuzetih iz bajki i horora, te snažan koncept i poruka, postoji nekoliko elemenata koji oslabljuju čitateljsko iskustvo. Jezik i pripovjedački stil su, primjerice, usprkos svojoj sposobnosti uvlačenja čitatelja u priču kroz stvaranje atmosfere i oživljavanje likova, u emocionalno najnabijenijim trenucima otežani privlačenjem pozornosti na sebe umjesto na ono što se događa u likovima i radnji. Pa tako primjerice, ponavljanje motiva “šaka zemlje za šaku mira” ispočetka unosi efekt očuđenja, ali se ponavlja toliko da gubi prvotnu čar i snagu prikaza očaja čovjeka koji se bori s krivnjom.

Na razini prikaza likova, isječci iz političkog života Salventa i njegovih aktera izazivaju kimanje glavom zbog sličnosti s izvanknjiževnom stvarnošću, ali ne idu više od toga. Da, ljudi koji se u javnosti busaju u prsa kao oličenje morala u većini slučajeva žive živote sasvim suprotne onom što propovijedaju (kardinal de la Vega i predsjednik države Zarapito). Ali to već znamo ako iole pratimo zbivanja na svjetskoj i lokalnoj političkoj sceni. U književnosti bismo ipak trebali zaći malo dublje u razloge toga ili, ako već smatramo da ne mora postojati razlog za ljudsku dvoličnost, barem je prikazati iz neočekivanog ugla. Osim toga, često uvođenje novih likova, a od kojih je većina nedovoljno bitna da im se posveti toliko prostora (npr. lik Estebana Cordera na samom početku romana) razvodnjuje radnju i oduzima prostor za dublji fokus na one bitnije likove.

“Sve nesreće u ovoj knjizi nekome su se već desile, nekome se dešavaju, a nekome će se tek desiti”, veli zloguki moto Čovjeka vuka. Ali usprkos njenom općem pesimizmu, mračnim temama i navedenim tehničkim nedostacima, ovu knjigu vrijedi pročitati jer uspijeva poigravanjem grubim realizmom i žanrovskim elementima kristalizirati i problematizirati na malo drukčiji način (barem za ovdašnji literary fiction) koliko i dokle smo spremni kao pojedinci i kolektiv negirati mračne strane svoje ljudskosti u zamjenu za “šaku mira.”