'Hrvatska mati': Dopadljivo, a bizarno

Rijetko se postavlja pitanje odgovornosti književnog teksta i njegove sposobnosti da progovori o važnim i ozbiljnim temama na vlastiti, specifičan, pomalo neozbiljan način. Ako se djelo svede na pokušaje duhovitosti i mogućnost identifikacije s likovima, možda takva književnost čini više štete i temi kojom se bavi i samoj sebi nego što postavljanjem pitanja skreće pozornost na nju i aktualizira je. S druge strane, javlja se problem prikladnosti književne forme za osjetljivosti pojedinih tema i njegove prosudbe. S romanom kao da se ne može pogriješiti, književna vrsta koja nema što ne može u sebe inkorporirati i koja služi kao perpetuum mobile interpretacija i više je nego podobna polazišna točka koja je sposobna postati domaćin svakoj temi. Za ostalo se valjda mora pobrinuti kritika.

Drugi roman scenaristice i spisateljice Sandre Antolić Hrvatska mati objavljen u nakladničkoj kući Vuković & Runjić izlazi nakon priličnog uspjeha njezina prvog romana Svojevrsna koji su kritike dočekale s odobravanjem, a našao se i u finalima T-portalove nagrade za najbolji roman godine, Nagrade Janko Polić Kamov Hrvatskog društva pisaca i Nagrade Fran Galović za najbolju objavljenju knjigu hrvatskih autorica i autora na temu zavičaja i/ili identiteta. Autorica je prije romana napisala scenarij temeljen na istoj priči prema kojem je snimljen i film Nosila je rubac črleni, koji je te godine na Pulskom filmskom festivalu dobio najvišu ocjene publike i osvojio nagradu Zlatna vrata Pule. Riječ je dakle o autorici čija je recepcija mahom pozitivna, a među publikom je omiljena i čitana. Ne treba stoga čuditi da su interes i očekivanja za Hrvatsku mati bili prilično veliki što je konačno i potvrđeno ulaskom romana u finale nagrade Fric.

Kao i u Svojevrsnoj Antolić svijet svoga romana smješta u lokalni kontekst Hrvatskog zagorja u okolici Krapine, koji je nastanjen niskomimetskim likovima pogodnima za komičnu radnju, što je i bila autoričina namjera. Roman započinje zatvaranjem elektroservisa u kojem radi glavni junak romana Bartol Bingula, što ga tjera na traženje novog posla. U tom razdoblju upozna Ružu Curman, djevojku u koju se zaljubljuje i s kojom planira započeti život. Sam početak romana opisuje prilično prosječne i zapravo ne pretjerano zanimljive živote likova i njihovih obitelji, Bartolov pokušaj zaposlenja u toplicama i brz otkaz koji je uslijedio, Ružin rad u trgovačkom centru i sl.

Upoznavanje s likovima traje sve do trenutka nogometne utakmice NK Krapine prilikom koje Bartol propadne kroz teren obavijen maglom i nađe se u podzemnom vlaku koji skupinu Hrvata vozi u Irsku, gdje će se podvrgnuti nepoznatim medicinskim testiranjima za koje će biti prilično dobro plaćeni. Trenutak je to ulaska fantastičnih elemenata u roman koji su također svojstveni autoričinom pisanju. Bartol se nađe među skupinom različitih muškaraca uglavnom jednakog statusa, obrazovanja i razumijevanja svijeta poput njega uz iznimku propalog studenta medicine koji je od studija odustao zbog pisanja. Medicinska istraživanja predvodi klinika Hippocampus, čije ime sugerira na dio mozga zadužen za kratkotrajno pamćenje i orijentaciju, ali ispitanike obavještavaju da ime dolazi od latinskog naziva za morskog konjica, jedinu životinju u kojoj mužjak iz tobolca rađa žive mladunce. U tome je trenutku jasno da se medicinski eksperiment sastoji od ugradnje umjetne maternice muškarcima i njihovom oplođivanju s ciljem da rode dijete. Nakon što većina muškaraca s gnušanjem odustane, oni koji su ostali poput Bartola i bivšeg studenta medicine, odnosno budućeg pisca, podvrgnu se testiranju. Paralelno s tom linijom radnje čitatelj prati i pokušaje Ruže, njezinog brata Marsa i policijskog inspektora da pronađu Bartola, što se kasnije događa, naravno, slučajno, a Ružu pritom zadesi i nevolja da Bartola prevari s kolegom s posla, spava s njim i na kraju zatrudni. Na kraju knjige dvoje je mladih trudno i zaljubljeno, a ispostavlja se da je autor teksta koji je smo upravo pročitali onaj neuspjeli student medicine koji je neko vrijeme bio trudan, ali je pobacio.

Opravdanje za kritičarski grijeh otkrivanja čitave radnje i kraja romana nalazi se u činjenici da je riječ o strukturno pomalo nezgrapnom djelu koje pati od nedostatne motiviranosti likova i njihovih postupaka. Već na otprilike polovici knjige, kada se otkrije da se klinika bavi oplodnjom muškaraca, zaplet i njegovo razrješenje mogu se nazrijeti, a sam roman tome otkrivanju ne postavlja nikakve prepreke, dodatne narativne rukavce, iznenadne preokrete.

Što se tiče likova, oni su oblikovani tako da budu prijemčivi čitateljima, da se lakše identificiraju s njima, pa tako Bartol „[z]a biznis nije imao smisla, za politiku još manje. U umjetnost se nije razumio, škola mu nije išla. Novine nije čitao niti je volio gubiti vrijeme na internetu. Glazbu nije slušao. Nije volio pijanke, nije bio gurman. Deda mu je znao reći: Ti bi samo po cele dane na panju sedel!“ Bartol kao da se trudi ne biti književni lik, a ipak to jest. Zbog toga je i njegova motiviranost da naprosto ostane sjediti u vlaku nakon što je propao kroz teren, ode u Irsku i podvrgne se medicinskom eksperimentu prilično neobjašnjiva. Također, do kraja romana ne saznajemo zašto se eksperiment provodi, koji su konačni ciljevi, je li problem smanjenje ljudske populacije, treba li proizvoditi radnu snagu koja polako nestaje iz europskih zemalja. Sve su to potencijalni razlozi kojima bi eksperiment mogao poslužiti, ali pripovjedač čitateljima ne otkriva ništa osim površinskog prilično generičkog sloja znatiželje za novim otkrićima.

Od istog problema manjka motiviranosti pate i drugi likovi. Ruža koja prevari Bartola čini to impulzivno s Matkom, kojeg prvi put u životu vidi i primjećuje da je „zapravo zgodan“, i to u trenutku manične potrage za Bartolom, za kojega u tom trenutku ne zna što mu se dogodilo. U istoj maniri policija saznaje za kliniku Hippocampus – kada inspektor dobije njezin mail u kojem provjeravaju Bartolove podatke. Rješenje slučaja kao da se samo nudi i kao da pripovijest ide jednosmjernim trakom bez puno zavoja, paralelnih linija, presjedanja, kao i onaj vlak kojim Bartol dolazi do Irske.

Čak se i pripovjedač nastoji maksimalno prilagoditi čitatelju za kojega pretpostavlja da mu čitanje i književnost nisu jača strana pa tako na početku 40. poglavlja, na otprilike polovici knjige, kaže da ćemo za Purgera „poslije saznati da je student medicine“. Tu činjenicu nećemo saznati kasnije, nego upravo u trenutku kada nam ju je pripovjedač rekao, ali zašto čitatelji to ne bi saznali u organskom dijelu teksta romana, umjesto nemotiviranom intervencijom pripovjedača?

Na samome kraju, u mailu koji o pročitanom rukopisu izdavač šalje Purgeru, sam tekst priznaje neke od navedenih manjkavosti, čime se one pokušavaju opravdati kao namjerne i promišljene. Autorica kao da time priprema teren za izbjegavanje upravo ovakvih kritika koje će se tekstom baviti kao cjelinom, u kojem likovima nedostaje motivacija dok se radnja romana perpetuira na načine neobjašnjive unutar logike samog teksta. Stari literarni topos pronađenog rukopisa, ipak, ne mijenja činjenicu da je riječ o romanu koji je prilično bizaran, s neobičnom pričom, što je svakako dobro, ali čini se da je pisan za čitatelje koji ne žele biti čitatelji, baš poput likova koji ne žele biti likovi. Čitateljima koji će za sat-dva pročitati knjigu i jedino što će od tog čitanja ostati jest bizarna priča o trudnim muškarcima koja kao da nije ništa više od toga.

Ponovno je time otvoren problem ne toliko popularne koliko populističke književnosti, one kojoj je cilj svidjeti se što većem broju ljudi bez obzira ostaje li pritom književnost. To se ne odnosi na temu trudnih muškaraca koja ima potencijal za ozbiljniju društvenu kritiku, nego na način izvedbe romana koji se zadržava na razini radnje, a fantastični sloj priče koristi se kako bi se prekrile nekonzistentnosti u pripovijedanju i kako bi se radnja romana ubrzala.

Hrvatska mati uspijeva u onome što joj je namjera, čitana je, nominirana za nagrade, a mediji ju uglavnom podržavaju i pravo je pitanje na koje odgovora još nema što kritika može o njoj reći, a da roman već sam nije toga svjestan i da u tome ustraje.