John Cheever: Čehov američkih predgrađa

Proza kratkog daha ili kratka priča, ako hoćete, oduvijek je dobro kotirala u Americi. Ok, možda ne oduvijek, ali u posljednjih stotinjak godina svakako. U književnosti je teško mjeriti preciznim aršinom, no stječe se dojam da naši prekooceanski prijatelji nekako ipak više drže do kratke priče od nas u Europi. Amerikanci su tijekom minulog stoljeća uspjeli razviti sustav, mrežu važnih i čitanih časopisa u kojima je kratka proza ne samo životarila, preživljavala, već je na njihovim stranicama imala kraljevski tretman. Objaviti priču u časopisima kao što su The New Yorker, Harper's, The Paris Review, Atlantic, Esquire, pa i u brojnim sveučilišnim časopisima, za autora je uistinu bio i jest velika stvar, da ne velimo – big deal.

Mnogi veliki, utjecajni američki autori (primjerice kod nas omiljeni Raymond Carver) probili su se upravo kroz časopise. The New Yorker je u drugom dijelu XX. stoljeća predstavljao Obećanu zemlju za kratku prozu, dobrim dijelom povijest američke kratke priče ispisana je na njegovim stranicama. Objaviti priču u The New Yorkeru za mladog, neafirmiranog autora značilo je ne samo dobar honorar, već i pozornicu kakvu do tog trenutka nije mogao ni sanjati, osim desetaka i desetaka tisuća čitatelja (tiraža The New Yorkera uredno je dosezala brojke od nekoliko stotina tisuća primjeraka, pa do blizu milijun devedesetih godina), vašu priču će pročitati i urednici važnih i velikih izdavačkih kuća, pa agenti (ne CIA-ini, već književni), pisci, profesori, kritičari… drugim riječima – život vam se promijeni faktički preko noći.

Jedan od autora koji se na stranicama The New Yorkera osjećao kao u vlastitom dnevnom boravku bio je John Cheever (1912 – 1982). Kod njih je objavio debelo preko stotinu pripovijesti i vremenom se vinuo do pozicije jednog od najpoznatijih, najutjecajnijih i najčitanijih autora američke kratke priče. Za života je objavio i pet romana, no i danas je poznatiji kao vrhunski autor kratkih priča. Kada je 1978. izašla knjiga The Stories of John Cheever u kojoj su se objedinjene našle ponajbolje njegove priče prethodnih desetljeća objavljivane po časopisima, većinom u The New Yorkeru, bio je to uistinu značajan događaj, ne samo za ljubitelje kratke proze, već i za američku književnost.

Čehov američkih predgrađa, kako su ga kritičari prozvali još ranih šezdesetih (navodno Cheever nije bio najsretniji nadimkom, jer je bio više od toga), vječno nezadovoljan i progonjen osjećajem da kao autor nije dovoljno cijenjen, napokon je za knjigu svojih sabranih priča tešku sedamstotinjak stranica dobio najviša priznanja, među ostalim Pulitzer i National Book Critics Circle. The Stories of John Cheever bila je, bez sumnje, kruna njegove karijere i veliki doprinos američkoj književnosti, posebice formi kratke priče.

U prvoj knjizi sabranih pripovijetki Muž iz predgrađa i druge pripovijetke možete čitati dvadeset Cheeverovih priča. Dobar dio njih smješten je u izmišljenom predgrađu Shady Hill u kojemu žive pripadnici srednje, odnosno više srednje klase. Shady Hill je Cheeveru isto ono što su Crosby i Shirley Falls za Elizabeth Strout ili mitski Macondo za G.G. Márqueza – svijet nužan za sve ono o čemu autor želi pripovijedati, jer geografija stvarnog svijeta najčešće nije dostatna.

Poslije Drugog svjetskog rata Amerika je upravo u takvim predgrađima gradila nešto što je trebalo predstavljati idealan američki način života ili američku bajku. Pedesetih je sve to uistinu i ličilo na bajku – zgodne kuće, uredni travnjaci, automobili američke proizvodnje, muževi po cijeli dan na poslu, žene su doma s dječicom, kuharice, vrtlari, navečer se ide na koktel-zabave, svi nasmiješeni, lijepo odjeveni, sretni. Međutim, autori poput Cheevera, koji su u to vrijeme bili u punoj snazi, dobro pamte pedesete često nazivane i zlatnim dobom američkog prosperiteta. Iza tih ljupkih fasada mogli ste vidjeti i naličje zlatnog doba: rodnu i rasnu nejednakost, ukorijenjen strah od nuklearnog rata u svijetu podijeljenom na Zapad i Istok, alkoholizam, licemjerje, osjećaj ispraznosti. 

Cheever je bio majstor u oslikavanju stvarnog života koji se krio iza tih ljupkih fasada. I on to ne čini grubo ili s osjećajem prezira, vrlo je odmjeren i svejedno uspijeva pogoditi u samu srž, ništa nije onako kako se čini. U posljednjoj i naslovnoj priči Muž iz predgrađa, originalno objavljenoj 1954. i jednoj od najboljih iz ciklusa Shady Hill pripovijesti (a po mnogima jednoj od najvrjednijih eksponata američke kratke proze uopće), Cheever nudi uvid u nekoliko dana života Francisa Weeda. Sve započinje pravom dramom, avion kojim Francis leti doma prisiljen je sletjeti na nekakvo polje, manevar će biti više nego zahtjevan. Smrt je tu, nikad joj nije bio bliže, no pilot uspijeva prizemljiti avion, ali iskustvo smrtne opasnosti ostalo je duboko u Francisu Weedu i nešto pomjerilo u njemu.

Sam po sebi ovaj događaj mogao bi predstavljati značajnu prekretnicu, pa i potpuno promijeniti način života onoga koji je bio prisiljen suočiti se s vlastitim nestankom – viđali smo takve pripovjedne akrobacija, književnost i kinematografija (pa i sam život) krcati su dramatičnim zaokretima tog tipa. No, Cheever ne kani ići utabanim stazama – u Mužu iz predgrađa Francisa Weeda nitko nema strpljenja ni saslušati kada želi ispričati što mu se dogodilo. Nema se vremena, u Shady Hillu sve mora ići po zacrtanom ritmu, izvoli se presvući i pravac koktel-zabava. Zajednica utrenirana da ne iskazuje pretjerane osjećaje i vješta u okretanju glave od bilo kakvih teških priča, naprosto pregazi/neutralizira sve što bi moglo poljuljati njihov način života. Stanovnici Shady Hilla funkcioniraju po principu unutarnjeg sagorijevanja, ono su što moraju biti, a s duševnim i drugim potresima pojedinac se mora nositi sam nipošto ne uključujući druge u taj proces. 

Drugim riječima, ne zamaraj, u našem predgrađu komuniciramo o nevažnim stvarima, smješkamo se, ispijamo svoje koktele, iskazujemo lepršavost, lijeno zadovoljstvo, a nipošto očaj, uznemirenost, ne padamo u neukusne izljeve iskrenosti, ne propitujemo i ne tražimo nekakav dublji smisao. Francis Weed morat će sam.

U još jednoj sjajnoj i duhovitoj priči Clancy u Kuli babilonskoj, Clancy je, kako bi se reklo, lik iz naroda, sebe doživljava čovjekom sklonim tradicionalnim vrijednostima, moralno ispravnim, svećenik iz crkve koju pohodi pronašao mu je posao liftboja u jednoj njujorškoj zgradi. Clancy budno promatra stanare, želi da oni budu ispravni, da ne iskaču van zadanih okvira, on faktički bdije nad njima i ako uvidi bilo kakvo neprilično ponašanje – mora reagirati, iako, naravno, nitko od njega ne očekuje ništa osim da upravlja tim prokletim liftom i bude sretan što uopće ima pristojan posao.

Ono što želimo reći jest: ljeto je pred vratima, ako vam je puna kapa mundijalske groznice, čitajte priče Johna Cheevera. Osim Muža iz predgrađa, kod istog izdavača dostupna vam je i druga njegova knjiga, odnosno drugi dio sabranih priča, Plivač i druge pripovijetke. Riječ je o jednom od najvećih majstora kratke priče kojega možete pronaći na policama knjižnica/knjižara. 

F.B., 17. lipnja 2026., Zagreb