'Krvava knjiga': Mitopoetiziranje nasilja

„Aujurd'hui, Maman est morte“ – Albert Camus, L'Etranger

Stranac Alberta Camusa počinje rečenicom da je danas maman (ta riječ, o čijem prijevodu ovisi toliko toga, kako piše Ryan Bloom) umrla. Majčina smrt, pa dapače njezino tijelo i njezin lik, prethode radnji, prethode tekstu, no Mersaultov odnos s majkom podloga je za to kako će ga drugi doživjeti, pa tako i njegovo čini se hladno ponašanje prema majci izaziva užas suda. Pitanje tog odnosa Mersaulta i majke odraženo je i u pitanju kako s francuskog prevesti „maman“, riječ koji u sebi ipak sadržava neku nježnost i prisnost jer je, kako mnogi tvrde, to način na koji se djeca obraćaju majkama; „mama“, „majčica“, „majka“. Matthew Ward u svojem prijevodu iz 1988. godine zadržao je francusku riječ „maman“, smatrajući da se u drugim prijevodima izgubila nijansiranost originala, čak i ako je riskirao nerazumijevanje od čitatelja.

Krvava knjiga Franje Nagulova, pisana od 2020. do 2024. godine i objavljena u nakladi Durieuxa, započinjući i završavajući manifestnim četverostrukim ponavljanjem distiha „ovo je prva i posljednja pjesma / o majci, najkrvavija od svih pjesama!“, monolitna je, nepronična, teška, jednako kao što je i majka, koja se pojavljuje u skoro svim pjesmama u zbirci, unatoč svemu, monolitna, nepronična i teška od uloge koja joj je pridana u tekstu. Kao i u Strancu, u Krvavoj knjizi, odnos s majkom postaje polazište za promišljanje (ovdje pjesničkog) subjekta, no, čini i korak više. Posve neumorna u svom ritmu, Krvava knjiga, kroz prizmu raslojavanja i umnažanja lika majke, kroz prizmu intimnosti odnosa majke i sina, bez pomirljivog luka otkupljenja ili zamjeranja ili pak melodramatičnog sentimentalizma, disecira temeljne političke mitove hrvatskog, postjugoslavenskog nacionalizma, zagušujuću atmosferu i afektivno stanje prekarnosti, nužnosti i jednoobraznosti.

Riječ je o dvanaestoj zbirci poezije Franje Nagulova, renomiranog pisca i književnog kritičara. Između ostalog, za ovu knjigu Nagulov je i ovogodišnji dobitnik nagrade „Vladimir Nazor“ u području književnosti. I mimo nagrade, Krvava knjiga privukla je interes kritike i javnosti, no nagrada joj (i njenom autoru) je osigurala izuzetnu medijsku vidljivost; prema Andrijani Kos-Lajtman za Novosti, „vjerojatno najbolja [Nagulovljeva] pjesnička zbirka dosad“ obilježena je „brutalnim motivima – fizičkim, duhovnim i socijalnim rasapom i propadanjem te generalnom nerealiziranošću“; prema Đorđu Krajišniku za Oslobođenje.ba, zbirka je „sva u uskličnicima, ali ne u smislu da uzvikuje puke političke parole nastojeći se plakatno angažirati, već je posrijedi pjesnički iskaz koji imanentno sadrži pobunu (…) kao jedini mogući način osvještavanja i pokretanja iz somnabulne apatije“; prema Antoneli Marušić za VIDA TV zbirka „kroz varijacije metafore majke, [Nagulov] uspijeva progovoriti o strukturnom, državnom i ekonomskom nasilju na ovim prostorima“. I Kos-Lajtman za Novosti, i Krajišnik za Oslobođenja.ba, i Marušić za VIDA TV, pa i Marija Dejanović za Jutarnji list, u Nagulovljevoj zbirci vide bastion angažiranosti, zvučnu sirenu društvene kritike u magli suvremenog društva, „grotlu društvene bolesti današnjice“ (prema Krajišniku), polazeći za dijagnosticiranjem stanja ne bi li mogli objasniti relevantnost, panaceju Krvave zbirke.

„I have known the body of my mother, sick and then dying“ – Roland Barthes, The Mourning Diary

Pjesme u Krvavoj knjizi kreću se između sjećanja na majku, majčinih sjećanja, mitopoetskih trzaja, te neke vremenski neodređene sadašnjosti (mada pojedine pjesme upućuju na četverogodišnje stvaranje zbirke); majka, bolesna i stara, neminovno nam se čini da je umiruća, sveprisutna je u tim pjesmama.

Ako je Roland Barthes u svoj dnevnik oplakivanja 27. listopada 1977. godine zapisao: „I have known the body of my mother, sick and then dying“, ne bi li se vraćao toj pojedinosti mimo konstatacije, mimo grčevite izjave, Nagulov čitavu zbirku posvećuje trasiranju intimnosti odnosa s bolesnom majkom, brižljivom skiciranju potankosti starog i bolesnog tijela. Majka je „tijelo / pričešćeno infuzijom, sat anatomije u / produženom boravku“ (str. 7.), „sjemenka prostora ispunjena / smrću“ (str. 12.), „pokretni grob“ (str. 14.), konstantno izložena vađenju krvi („krv moje majke odaziva se na vrijeme“, str. 27.), „po svoj prilici ona je mrtva“ (str. 32.), „razgovaramo o / njenim bolestima ili šutimo osluškujući nepčanike / u njenim kostima“ (str. 32.), „oči, zamućene kao / pleistocen“ (str. 33.), „krvav[a] u podrumu … s pjenom što se, krećući iz usta // pretvarala u mjehuriće“ (str. 34.), „zaboravivši kako / se zove“ (str. 39.). Bolest se čini kao njeno trajno stanje; „tek jednom“, ona je bila „majka koja nije bolesna“ i „majka koja ne može umrijeti“ (str. 59.). Majka, u svim vremenskim mogućnostima, subjektova je majka, konstantno prisvajana kao „moja majka“, kao „majka, mama ili mati“ (str. 21.), a istovremeno odricana poput „jedna u nizu mojih majki“ (str. 26.).

Bolest se čini kao trenutak transformacije; ako i nije, pomaže markirati promjenu u odnosima i perspektivi, označavati promjenu ponovnog promišljanja i diseciranja odnosa. Zbog bolesti, ili nečeg drugog, majka u Krvavoj knjizi egzistira kao polusloženica; kao „majka-kuhinja“, „majka-nomad“, „majka-odgoj“, „majka-žena“, „majka-djevojka“, „majka-cesta“, „majka-otok“, „majka-zamjena“, „majka-marx“, „majka-isus“, majka-obračun / majka-manifest / majka ubijanje“, „majka salo“, „majka-mejoza učinjena majkom-tijelom“, „majka-strah“ „majka-propadanje“, „majka-bolest“, „majka-želudac“, „majka-krov, majka-bubanj i majka-obavijest“, „majka-zavičaj“, „majka-ispovijed“ i „majka apartman“.

Nagulovljev odbor polusloženica stilistički je slay; polusloženice, koje nastaju združivanjem dviju imenica od kojih prva atributivno određuje drugu, razlikuju se od složenica jer nisu morfološkim procesom postale jednom riječi. Imeničke polusloženice u zbirci, budući da zadržavaju svoj morfološki i naglasni oblik, svoje posebnosti, pa tako i značenja, služe za prijenos značenja, namjesto metafora ili poredbi (dapače, često su poduprte i metaforama i poredbama u gomilanju slika), premda odudarajući od gramatičkog pravila, prema kojem prva imenica atributivno određuje drugu. U zbirci, kao u navedenim primjerima, možda jer je pojam „majke“ toliko snažan i prisutan u zbirci, i jer se obrazac polusloženica ponavlja, dojam je da druga imenica atributivno određuje, značenjski proširuje prvu. Osim toga, Nagulov ne poštuje pravilo da se kod polusloženica deklinira samo drugi element.

Ako majka nije polusloženica, u zbirci ona se pojavljuje kao proširena metafora; „ona je bogorodica na / kokainu, cvijet u podnožju svete planine označen kao / pčelinje groblje“ (str. 49.), „zakonita kći / pogrešnog naroda“ (str. 19.), „pastelno nebo nad ukroćenom zemljom, znak / približavanja potpunoj čežnji“ (str. 18); između brutalnih i nježnih metafora Nagulov kontinuirano otvara i ostavlja otvorenom značenjsku mogućnost, širinu, uopće mogućnost i nužnost drugog opisivanja, nastavljanje interpretativnog niza figure majke. A tako, značenjski proširena, majka i odnos s njome postaju polazište za promišljanje postjugoslavenskih identiteta, prva instanca „sintakse majki“ nasuprot „gramatici očeva“. Ako gramatika (očeva) općenito upravlja uporabom jezika, a sintaksa (majke) proučavanje je odnosa među sastavnicama i njihovim funkcijama u jezičnim jedinicama, Nagulovljevo pristajanje na „sintaksu majke“ otvara prostor da se kroz fragmentarnu, nedorečenu, zakučastu mikrohistoriju odnosa sina-majka uđe u promišljanje sastavnica nacionalističkog imaginarija. Polusloženice stoga u isti mitopoetski svijet nacionalističkog imaginarija uvezuju majku, u njezinim deklinacijama u polusloženicama, s „narodom-pogreškom“, s državom na čijem su čelu „očevi-muškarci“ ili „očevi-očevi“ koji diktiraju stvari.

Nagulovljeva kritika postjugoslavenskog nacionalizma, društvenih konstelacija, nije nova u sadržaju koliko u artikulaciji. Standardna je to kritika politički iskonstruiranih identiteta i nacija („njezino je majčinstvo namontirano kao država i / podanici koji vikendom s obiteljima nazdravljaju // repriziranom sutra“, str. 46.). Ipak, majka je ta koja je konstantna žrtva; „narod-pogreška … moju će majku / kamenovati u udarnom terminu“ (str. 53.), pa se poezija čini kao jedino svjedočenje, hladnokrvno, o nasilju („koliko je puta moja majka ubijena jezik se, u / strahu od odmazde, nije izjasnio“, str. 52.). Jezik je pritom suučesnik i oružje.

Nagulov u zbirci ostavlja dovoljno prostora da se nasilje (ili kao čin ili kao prijetnja istim) i bolest majke dovedu ili ne dovedu u vezu; ili da se uz konstataciju bolesti tijela usporedo slaže konstatacija nasilja nad tim tijelom, kao dio onog istog podrobnog prikazivanja dobro poznatog historijata tijela, onog kojeg je Barthes odbijao prikazati.

Majčinska poetika, materinska politika Nagulovljeve zbirke, podjednako je samokritična, dezerterska ili indignirana pozicija. Dezerterska u onom smislu da pjesnički subjekt odlučuje odustati od podupiranja, onemogućiti funkcioniranje („njezino je majčinstvo / prema tome uglavnom / nezbrinuto, a ja ću se pobrinuti / da tako i ostane“, str. 47.), indignirana u onom smislu da vidi nemogućnost ili besmislenost (vlastite) poezije („kada krvavom rukom u njeno propadanje upišem krug. rukom / koja ničemu ne služi. rukom koja crta krugove: u / vremenu bez majke, u vremenu bez ruku“, str. 12. , ili „crkni od / gladi, debeli autore, kad ne možeš biti kamen koji / razbija glavu. kada ne možeš ništa nego pisati o majci, o / pogrešnom narodu i neiskorištenoj ljubavi na recept“, str. 53.), te da onda prianja ručkovima i sjećanjima, jedenju pilećih nožica i pisanju, rezigniranom mijenjanju razbijanja za sitne pljačke, bijegu na selo, nužnosti ubijanja.

Pokolj životinja, čest kao motiv u zbirci, vrlo često nosi auru neizbježnosti, neminovnosti smrti i nasilja, njihova prihvaćanja; no, kao za odmak, ta neminovnost u Krvavoj knjizi predstavljena je kao pitanje određene nužne dostatnosti: „hranimo životinje / koje ćemo pojesti, ubijamo koliko je potrebno“ (str. 45.), nasuprot ekscesivnom nasilju: „umalo / rodila uzgojitelja svinja kojem bi potom služilo čitavo / selo“ (str. 40.). Isto tako, ako je smrt (životinja) neminovna pa se svodi na nužno ubijanje životinja za prehranu s majkom, Nagulov okreće perspektivu: „njoj za ljubav umjesto svinje uzgojio sam jezik čije / se preplovljeno meso puši okačeno o četveronožne kuke“ (str. 41.). Jer „povijest je, kaže, naša zaštitnica i / dopušta ubijanje“ (str. 21.).

Jezik onda postaje nešto što će on uzgojiti i rastrančirati u neizmjerno fascinantne i aliterativno tečne metafore poput „asocijativna algebra“, „politički motivirana parataksa“, „poražena mehanika ljubavi“, „izvodi didaktički / prihvatljivu vradžbinu“, „poskliznem na pucnjavu i postanem objekt“, „papirnati sfumato prvih orgazama“, „strašni šećer epifanije“.

„Za mene, moja majka nema povijest“ – Annie Ernaux, Jedna žena

Krvava knjiga svojim sentimentom pokušava dohvatiti, kako je Nagulov sam opisao u intervjuu za Strane.ba, „rezignacij[u] i beznađe tog trajnog, za našu generaciju očito doživotnog poraća na koje smo osuđeni (nemalim dijelom i vlastitom krivicom)“, gdje dodaje da je zbirka pritom „pokušaj da se nosi s porazom“.

I zbilja, čini se da Krvava knjiga kroz svoju majčinsku/materinsku poetiku i politiku kao očište, kroz svoje neumorno razdiranje subjekta samog i figure majke, utjelovljuje duh poraženosti, ali i diskurs generacije. Poraće egzistira kao sveprisutni fenomen, atmosfera, opsjeda i iritira odnos sina-majke i krajolik, bez povijesti, kao mitopoetski prostor bezvremenskog i opetovanog cikličnog ponavljanja nasilja u kojem, ironično, imamo slobodu i pisati o njemu.

Čini mi se, kao završna misao, da je Nagulov svjestan ovoga; da je i mitopoetiziranje nasilja i postjugoslavenskog nacionalizma u narod-pogrešku, očeve-očeve i očeve-muškarce svjesna gesta. Majka (a što je majka?) je „katabaza bez anastaze“ (str. 12.), silazak u podzemlje bez (religijskog) uskrsnuća i/ili (biomedicinskog) ozdravljenja.