'Mali roman o tišini': Pokušaj bijega od sebe kroz sebe

Kada sam 2020. godine pisala o knjizi Semezdina Mehmedinovića Ovo vrijeme sada, u zaključku sam ustvrdila kako „neki recepti, bez obzira na broj ponavljanja, ne gube svježinu“. Povratkom na nju, u svrhu pisanja ovog teksta, ova mi rečenica sad zvuči ironično s obzirom na zaključke koje mi nova Mehmedinovićeva knjiga Mali roman o tišini nameće. No, više o tome u nastavku teksta.

Mali roman o tišini svojevrsni je nastavak drugih Mehmedinovićevih knjiga: stil je isti (Mehmedinovićev jezik je koncizan, nepretenciozan, ali sadrži snažne, no prigušene emocije¹), opsesije se ponavljaju, susrećemo već nam poznate osobe (partnerica, sin, kolege pisci i likovni umjetnici), a u nekim dijelovima se izravno ulazi u dijalog sa svojim prethodnicama. Primjerice, zapis o promociji i druženju s pjesnikom Ilijom Ladinom u bivšoj sinagogi je izravna referenca na pjesmu August, 1989. iz knjige Sarajevo blues, samo što tamo pjesnik nije imenovan.

Knjiga se dakle sastoji od zapisa koji u istom dahu isprepliću pripovjedačevu prošlost i sadašnjost, fikciju I fakciju. Iako najbolji među njima funkcioniraju kao zasebne cjeline, većinski ostaju u fragmentiranom, ruševnom stanju, na što nas nježno upozorava epigraf, odnosno citat Danila Kiša. Ova forma je još jedan tipičan mehmedinovićevski moment, doduše, doveden do krajnosti, kako ćemo vidjeti kasnije.

Fragmentiranost forme uslovljena je fragmentiranošću ljudskog identiteta (koji je zauzvrat, u slučaju pripovjedača, uslovljen čestim selidbama i iskustvom rata u BiH devedesetih). Uz to, nejasne su granice između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, stvarnosti i fikcije, sve su to teme koje progone autora već od njegovih početaka. Ovakav pristup stvaranju omogućava autoru naglašavanje svoje sposobnosti primjećivanja kako vanjskih, tako i unutrašnjih kontradikcija i slučajnosti života te poigravanja s njima. Naime, na taj način se naznačuje kako su stvari, ljudi i pojave neuhvatljivi, nemoguće ih je definirati i razriješiti ih jednom zasvagda. Pa se tako često kroz knjigu pojavljuju različite perspektive o istim fenomenima, poput sjećanja, tišine, vremena, pisanja i identiteta.

Sjećanje se, primjerice, opisuje kao: opuštajuće, kao sanjarenje; u drugim zapisima zlokobnije, kao oslobađanje od svoje prošlosti, ili prevara koja subjektu nameće jedno viđenje i kojeg se onda on drži: “Moji poznanici (...) od mene očekuju da sam ista ona osoba kakva sam bio prije dvadeset i pet godina. Ako im dam do znanja da ja više nisam isti, to ih uznemiri ili razočara.” Sjećanje Mehmedinović izjednačava i sa pisanjem i snovima. Neuhvatljivost sjećanja uvjetuje neuhvatljivost njegova subjekta – pripovjedača koji zapisuje svoja fragmentirana i asocijativna sjećanja. Vraćajući se u prošlost, ponekad ga iznenađuje koliko je tada bio drukčiji od svog sadašnjeg ja.

Taj neuhvatljivi, humeovski rečeno, svežanj percepcija zvan "ja" ujedno je dubinski razlog samog pisanja: "Pišem o sebi jer tražim način da se oslobodim svojih sjećanja." Želi pobjeći, ali paradoksalno, da u tome uspije, netko mu predlaže da treba "pobjeći u sebe, u tekst". Ali bježanje u tekst pripovjedača opet suočava sa samim sobom i njegovim iteracijama filtriranim kroz vrijeme. Ni ono nije jednoznačno – može ga se vizualizirati kao pletenicu ispletenu od prošlosti i sadašnjosti.² One ulaze i izlaze jedna iz druge, ali nam je pritom teško reći gdje jedna počinje, a druga završava kad nam pripovjedač to sam ne naznači imenovanjem lokacije, osobe (prisutnost sada mrtvih naznačuje da se radi o prošlosti) ili neke godine.

Isto vrijedi i za autorovo igranje formom: ni tu nema granica, kao uostalom i u drugim njegovim knjigama; neke zapise interpretiram kao dnevničke, neke kao one našvrljane rečenice ili njihove fragmente u gluho doba noći, ispeglane mikro priče i mini-eseje.

Unutar ove zamršene mreže vremena i identiteta posebno mjesto zauzima jedan novi motiv, motiv tišine, istaknut i u naslovu knjige. Okidač je, kao i inače kod Mehmedinovića, izrazito osoban: prisutnost (fizičke) boli, koja se pripovjedaču prikrada sa starenjem (bole ga ruke od artritisa). U trenucima boli on zamišlja tišinu kao "oslobođenost od stalnog pritiska gravitacije, zbog naivnog uvjerenja da će zahvaljujući njenom odsustvu iz mog tijela nestati bol". 

Kad smo već kod boli, ona ga tiho i nenametljivo prati i kroz ostatak knjige, kroz motiv prenošenja tuđe emocionalne boli na sebe ili na druge izazivanjem one fizičke (“Kratko je trajala iluzija da je moguće na sebe preuzeti tuđu bol.” Hercegovac iz Los Angelesa), te ozbiljne bolesti koja se javlja pri kraju knjige. Bol mu izaziva i suprotnost tišine, buka, jedna od posljedica PTSP-a iz rata, izazvana neprestanim granatiranjem Sarajeva (“Svaki je povišeni ton budio neki nekontrolirani bijes. Ja zbog toga ne volim ni rečenicu u knjizi koja se završava uskličnikom.” Nevolje s bukom).

Njegovo intimističko shvaćanje tišine nadovezuje se na percepciju tišine Johna Cagea 4’ 33’’ (na koju se referira notni zapis na naslovnici BiH izdanja). Iako nije bio prvi glazbenik koji je tišinu stavio u fokus, 4’ 33’’ je "glasno" istaknula koliko je tišina integralan dio zvuka, ali i postojanja jer nijedan trenutak ne može bez nje, koliko god se naša današnjost trudi je izbaciti iz naših života kroz štovanje buke, one fizičke i unutar nas samih.

Ali, bitno je naglasiti da je tišina ujedno i preduvjet pisanja – kako bi pripovjedač mogao primijetiti druge i sebe, tražiti precizne izraze za svoje misli i iskustva, a da ih nije osluhnuo u trenucima tišine? Naime, česti su trenuci u kojima pripovjedač sjedi sam na balkonu jutrom, uglavnom na višim katovima zgrada i iz perspektive promatrača, dakle nekog tko je izvan buke svakodnevice, promatra svijet i svojim izoštrenim poetskim okom primjećuje detalje poput golubova u oblaku duhanskog dima, a koji su izvan dosega onih koje buka života nosi i ne dopušta im da u tišinu primijete i upijaju istodobnu nelogičnost i čudesnost postojanja.

Rezultati bivanja u tišini za plodove imaju vrhunske zapise, koji nadilaze razinu fragmenta. Tu bih istaknula zapis Bog u kojem pripovjedač sreće nepoznatog starca koji mu prijeti da će oženiti njegovu majku, zatim ljupko bizarni Plavi češalj u kojem pripovjedač, iako pripovijeda iz prvog lica, izlazi iz sebe i primjećuje spontane nedosljednosti i bizarnosti u stvarnosti (čovjek koji na podijumu "teatralno češlja svoje brkove" i međunožje jedne ravnodušne, ali predane striptizete).

Sposobnost očuđenja ostavlja bez daha, a zapisi emocionalne snage pogotovo. U Taksistu vidimo nespretan, ali dirljiv trenutak povezivanja s drugim kroz pomaganje u teškoj situaciji (pripovjedač preuzima volan taksija kad taksist primi vijest o smrti kćeri). Ovo je ujedno i jedan od rijetkih zapisa u kojima se ostvari, makar nakratko, autentični odnos pripovjedača sa slučajnim namjernicima koji na trenutak ušetaju u njegov život. Odlični su i mikro-dijaloški zapis o pisanju Bijeg, zatim Dvije kuće, o ženi koja je za konja svog pokojnog oca, jedinog bića koje je veže uz njenu ubijenu obitelj, sagradila kuću, 7 riječi o očajničkom vapaju pripovjedačeva sina koji ga nakon toliko godina i dalje ostavlja bez riječi, ili prisluškivani razgovor u zapisu Greška (teško ću iz glave izbaciti “Oprosti mi sine što sam te rodila.”) U ovim se zapisima tako elegantno susreću najbolje značajke Mehmedinovićeva pisma te rađaju likove i svijet koji postoje sami za sebe, nadilazeći subjektivitet pripovjedača.

Međutim, knjiga nije bez mana. A one proizlaze iz jednog zanimljivog detalja – viška. Redundantnost se najviše očituje u preplavljujućoj količini fragmenata u kombinaciji s duljinom knjige. U odnosu na neke druge autorove, ova je među dužima (izdanje V.B.Z.-a iznosi 321 stranicu).³ Što čitanje više odmiče, fragmenti, reference na druga djela i pisce, pripovjedačeve prijatelje i kolege ("Gdje god se okrenem vidim ljude. Previše nas je, zaista.") kovitlaju se oko čitateljice kao snježna oluja. A potpuna preplavljenost nastupa na zadnjih petnaestak stranica. Ovaj dio knjige zauzimaju fragmenti fragmenata: nedovršene misli, usputne bilješke i zapažanja. Kratkog su daha, nisu obujmljeni naslovima ni točkama (možda zato što odražavaju gubitak kontrole pripovjedača nad svojim umom tijekom bolesti na koju se referira pri kraju knjige?), ne sadrže dovoljno konteksta ni onog mehmedinovićevskog očuđenja (npr. “U metrou djevojka je raspakovala upravo kupljeni zimski pokrivač i brzo se umotala njime, jer je umjesto grijanja u vagonu greškom uključeno hlađenje”). Doduše, neki od njih prepoznatljivi su iz prethodnih stranica knjige ili drugih Mehmedinovićevih knjiga⁴. Bogate reference i fragmentarnost nisu nikakav novum u Mehmedinovića, naprotiv, dio su njegovog šarma, ali ovdje, čini se, nisu kontrolirani uredničkim škarama i opsegom kao u prethodnim djelima, već su pušteni na slobodu.

Mali roman o tišini je kaotična, zamršena i duboko intimna knjiga koja ne zahtijeva toliko intelektualno pronicljivog i analitičnog⁵ čitatelja, koliko onog, da se poslužim glazbenim rječnikom, udešenog i prijemčivog za tišine koje će u većoj mjeri susresti u njenom čitanju. Za nju se, da ispunim obećanje zadano (ponajviše samoj sebi) s početka teksta, možda ne može reći da održava svježinu više puta isprobanog recepta, ali u kontekstu cjelokupne Mehmedinovićeve poetike, ona je njen prirodni produžetak, još jedan opsesivan i paradoksalan pokušaj bijega od sebe kroz sebe.

[1] Referirajući se na poeziju Adama Zagajewskog riječima da je “važna ta njegova istost”, u zapisu o kritici njegove poezije, Mehmedinović potvrđuje važnost istosti i za njegovo djelo.

[2] Zanimljivo, pripovjedača kao da ne zanima puno budućnost. Ondje gdje se spominje, percipira je kao ponavljanje prošlog (!): “Nisam tražio ništa novo, priželjkivao sam da mi se ponove neki važni osjećaji: recimo čudo ljetnog jutra u novom gradu…” A smrt, ta posljednja stanica budućnosti, se također često postavlja u prošlost u zapisima u ljudima koji su već mrtvi. 

[3] Knjiga prozora ima 144 stranice, Me’med, crvena bandana i pahuljica 176, a Rat je i ništa se ne događa koji sadrži dvije knjige – Sarajevski blues i Ruski kompjuter – 235 stranica.

[4] Npr. “sudar zubi u poljupcu”, tako pamtljiva slika zbog njene nespretne romantike je ovdje izdvojena kao fragment, ali je ujedno stih u pjesmi Zenica blues u knjizi Sarajevo blues.

[5] Nije čudo što je većina prikaza ove knjige više napisana kao esej nego strogo strukturirani analitični tekst.