'Popis stvarnih stvari': Zavodljivost minimalističke poezije

Stvarnost svakodnevice nešto je što je lako zaboraviti da postoji, čemu je lako ne posvetiti dovoljno pažnje, a njezina je magija sadržana upravo u jednostavnosti svih naših uvriježenih radnji – o kojima ne mislimo, koje su odavno automatika, bez kojih se i nevidljiva životna struktura može sasvim lako izmaknuti i učiniti onaj dobro poznati poremećaj u ravnoteži, koji zbunjuje i potkrada normalnost uobičajenog.

Promatrajući mehanizme kojima se životnost i njezino postojanje zrcale u umjetnosti, primjerice književnosti, poezija tako na sebi svojstven, sažet, a snažan način ima moć da transkribira ono elementarno što proza i druge književne vrste katkad čine mnogo opširnije. Snažna poezija, ipak, nije samo ona koja obiluje motivima i pred čitatelja postavlja razgranate pjesničke slike; snažna poezija može jednako tako biti i ona koja pruža književno utočište u sasvim malo biranih, odmjerenih, lakih, a značenjski obogaćenih stihova. Poezija Nikole Šerventića jedna je od takvih – reducirana u iskazu, a tekstualno pruža toliko puno.

Debitantska zbirka poezije Popis stvarnih stvari izdana je nakon što je Šerventić osvojio nagradu Na vrh jezika i predstavljena je na festivalu Prvi prozak na vrh jezika, a u uredništvu zbirke potpisana su dva dobro poznata imena, kako uredničke književne scene, tako i pjesničke: Kruno Lokotar i Marko Pogačar.

Između nešto više od četrdeset pjesama pisanih slobodnim stihom, pronalazi se minimalistička, a jezgrovita poezija koja se bavi jednako toliko stvarnošću i životom, koliko i samim autorom, njegovim potomstvom, ali i vlastitom metatekstualnošću, pjesnikovim pisanjem i promišljanjem samog tog čina. Pjesnički glas u Šerventićevoj je poeziji jednostavan, direktan i progovara – ili bolje reći piše – bez uvijanja, a ipak je između kratkih stihova lako naslutiti čitatelju prisnu atmosferu i blagi sentiment. Redukcija samog pjesničkog jezika, rekla bih, ovakvom je tipu poezije sasvim potrebna, a također i uspješno cjelovita te oslobađa višestruka značenja upisana u malo riječi.

Kao što i sami naslov sugerira, Popis stvarnih stvari predstavlja također upravo to što jest – popis. Popis motiva, popis misli, popis emocija i popis samog lirskog subjekta, poetski reduciranog na sebe. Zbirka obiluje prilično jednostavnim motivima iz svakodnevnog života – vrata, soba, prozor, ladice, kava, cvijeće, ulica, ključevi, lokva, nebo – koji su u svojoj, na prvi pogled, banalnosti, zapravo ključni poetski čimbenici koji se sintaktički, kao i značenjski, odlično uklapaju u minimalizam Šerventićevih stihova.

Iako pisana u formi slobodnog stiha i najčešće bez interpunkcija i velikih početnih slova, Šerventićeva poezija ipak se rubno pridržava tradicije u mjestimičnom korištenju stilskih figura: najčešće nabrajanjem, ali i anaforama i pokojom eliptičnom pjesmom, kakvih u zbirci nema mnogo, ali su dovoljno upečatljive da se mogu lako istaknuti prilikom čitanja. Jedna od takvih pjesama jest „zadaća“:

odmisliti sebe / kao povijest / sebe

Lirski subjekt u Šerventićevim pjesmama promišlja sebe samoga koncizno i analitički, s istovremenim poetskim sentimentom i nježnom sugestivnošću, gdje je najsnažnija misao često sadržana upravo u prostoru između redaka, neizgovorena, a čitanjem naslućena. Nerijetko se taj isti lirski subjekt i preispituje, obigravajući oko vlastitog sebstva i njegove stvarne okoline, kao i oko filozofskih pitanja postojanja života i smrti. Opisujući ustaljenost učestalih radnji i prenoseći poetski fokus na promišljanje istih, Šerventić čitatelju otvara novu pjesničku vizuru na ono sasvim uobičajeno, što se nerijetko zaboravlja i previdi. Koliko je našeg vlastitog sadržano u tim lakim radnjama poput koraka, poput pogleda, otvaranja, zatvaranja, razmještanja?

kada hodam / ne koristim cijelo tijelo / iako sve / na to upućuje

kada pišem / ne koristim sve riječi / iako sve / na to upućuje

Unutar zbirke nalazimo i triptih međusobno tematski povezanih pjesama, redom naslovljenih „premalo“, „previše“ i „dovoljno“, čiji se naslovi, ujedno i stihovi u obličju tri različite anafore i jednakih stihovnih nastavaka, ističu kako na misaonoj, tako i kontekstualnoj razini te u zbirci uspostavljaju svojevrstan logički poredak koji se prati od početka do kraja. U tom svojevrsnom varijacijskom ponavljanju unutar poetskog triptiha, Šerventićeve pjesme nimalo ne gube na snazi, već izbjegavajući svaku vrstu pretencioznosti, pružaju čitatelju trostruko kadriranje postojanja. Utoliko smatram da se cjelokupna zbirka ojačava upravo u tim trima pjesmama, koje ne samo da se efektno čitaju, već i ostavljaju više nego dovoljno prostora za višestruku interpretaciju.

dovoljno je misli na jastuku / dovoljno je krvi u tijelu / dovoljno je kašnjenja u ovom satu / dovoljno je prostora u ovom prostoru / dovoljno je ljudi na ovom sprovodu / dovoljno je kože na ovom krevetu / dovoljno je mlijeka u kavi / dovoljno je tebe u ovom meni / dovoljno je svjetla u ovoj sobi / dovoljno je jasnoće u riječi / dovoljno je cvijeća u mojoj ruci / dovoljno je neba na nebu

Šerventić u poeziju upliće i osobno, posvećuje stihove vlastitoj djeci – sinu i kćeri koja se tek treba roditi. U toj stihovnoj metafizici ljubavi, obraća se djetetu, budućoj osobi koja će to tek postati, koja će po rođenju biti imenovana, a njezino se postojanje ogleda i na papiru, jednako koliko i u stvarnosti:

dobit ćeš neko ime / ime ćeš biti ti / ime će biti ti

kada ćeš me zagrliti / ja ću biti ti / ti ćeš biti ti

Zavodljivost minimalističke i svjesno reducirane poezije poput ove, sadržane u zaista malo pomno probranih riječi koje nigdje nisu višak niti nedostatak, rekla bih, leži u odjeku koji one za sobom ostavljaju. Čak i na papiru koji se pred čitateljem većinski bijeli, jer su slova i stihovi na njemu rasuti tek u tragovima, debitantska poezija Nikole Šerventića posjeduje duboku i zrelu misaonu moć bez stilskog pretjerivanja i gomilanja bespotrebnih motiva koji katkad, poeziju nekog drugog tipa, zaguše u silnoj kićenosti. Popis stvarnih stvari u svojoj tekstualnoj materiji nosi sadržanu svu lakoću vlastitog postojanja, vlastitog pjesničkog glasa i svih njegovih stvarnosti u kojima obitava.

Jedino što ovoj pjesničkoj zbirci zaista nedostaje jest još pjesama, još popisa, još stvarnosti, još svakodnevnih stvari i još podsjetnika da je književnost utoliko sadržana u životu, koliko je i on sadržan u njoj.