'Šušanj': Posttraumatsko ostajanje bez riječi

Smiraj koji nastaje nakon velike katastrofe kao što je rat ili prirodna nepogoda dvojak je. U isto vrijeme sadrži olakšanje i sigurnost nakon uništenja, ali i izjedajući osjećaj iščekivanja novoga, onog što dolazi iz nepoznatog novonastale situacije. Svaki pokret ili zvuk mogu biti slučajnost, ali najava nove nesreće čija je zvučna pozadina detonacija i rušenje. Upravo iz takve nelagode dolazi nam pripovjedački glas romana Šušanj.

Treći je to roman Almina Kaplana, mlađeg bosanskohercegovačkog pisca koji je već zapažen svojim prethodnim romanom Meho. Međutim, dok taj roman donosi naslovnog lika kao junaka našeg doba, mirnog i pobožnog običnog čovjeka koji se, eto, igrom slučaja mora subjektivizirati i djelovati, a njemu se to baš i ne da, što ga čini jednim-od-nas, materijalom za čitateljsko poistovjećivanje (otkad je to jamac dobre književnosti?), Šušanj djeluje kao ozbiljnije i ambicioznije zamišljen književni tekst. 

Prostorno nismo mnogo odmakli od prethodnih Kaplanovih romana te se nalazimo u Hercegovini, okolici Stolca, neposredno nakon završetka rata, u kojoj to ne znači mir jer su još uvijek moguće detonacije i miniranja kuća izbjeglica koje su ih ostavili ne bi li se tako spasili. Malobrojni koji su se vratili pokušavaju obnoviti svoje kuće i u oštećenim domovima nastaviti svoje oštećene živote uz privid normalnosti kakvu su imali prije rata, a koju sada može poremetiti i najmanji šušanj u mraku koji likovi opsesivno prate i osluškuju ne bi li im bio posljednje što čuju. Izgradnja i obnova koja bi trebala osigurati budućnost, a koja u tome ne uspijeva, motiv je koji se već pojavio u Mehi gdje su obnova džamije i njene okoline zalog za zdravlje zajednice, dok je u Šušnju to pripovjedačeva osobna kuća.

Tu sličnosti s prethodnim romanom staju te se pomalo zamorni realizam Mehe zamjenjuje hladnim minimalizmom u pripovijedanju, što svakako treba smatrati pozitivnim iskorakom. Protagonist u prvom licu pripovijeda svoje obnavljanje kuće koje je zasićeno prezentima, a vrijeme radnje odgovara vremenu pripovijedanja. Time se čitatelji približavaju pripovjedačevim razmišljanjima, za njih on postaje autorefleksivno biće koje ima sposobnost razmišljanja i o vlastitoj poziciji te se kritički postaviti u odnosu na samoga sebe. Ipak, takve su situacije rijetke zbog pripovjedačeve škrtosti u dijeljenju informacija i osjećaja, kako tuđih tako i svojih. Zato se veze među likovima koji se pojavljuju u romanu, Ibrahima, Mirsade, Ismeta, daidže i Sanje, otkrivaju u njihovim međusobnim dijalozima, često emocionalno nabijenima, a verbalno ograničenima na oskudne dvije-tri riječi. Tako se skupina ljudi koja nakon rata obnavlja kuće u hercegovačkom selu prvi put identitetski određuje u 20. poglavlju za vrijeme svađe oko toga treba li postaviti barikade na put:

„Put je naš?

Čiji?

Naš!!

(…)
Ko smo mi? Reci – ko smo mi?

Mi smo povratnici! Muslimani!“

Posljedica toga je čitateljska nelagoda, kao da čitavo vrijeme prisluškujemo razgovore likova i iz njih pokušavamo povezati jedne s drugima i dešifrirati njihove odnose. Čitanje romana tako graniči s voajerizmom koji neprestano provocira čitatelja te ga tjera da konačno otkrije što se krije između tišina pojedinih iskaza likova. Na trenutke on postaje neizdrživ pa je ponekad potrebno naglo zatvoriti knjigu, kao što se zatvaraju vrata nakon što smo svjedočili sceni kojoj nismo smjeli, i suočiti se s vlastitim sramom.

Osim pušenjem i ispijanjem kave, Šušanj iskorištava tjelesnost svojih likova do krajnjih granica. Teško da će se naći tekst koji toliko pažnje posvećuje ljudskim izlučevinama. Gotovo svaki lik u romanu urinira i defecira, čuju se klokotanja, osjećaju se mirisi. U slučaju Mirsade, oni kod pripovjedača izazivaju i seksualne nagone koje ipak mora suzbiti. Takvi motivi, iako do kraja romana pomalo zamorni, neprestano izbacuju čitatelja iz uljuljkanosti u tekst stavljajući pred njega ono najodvratnije. Oni su u službi metafore čišćenja, pročišćavanja organizma koji se pokušava čistiti od traumatskih iskustava rata i ubijanja. Potisnuto se vraća u obliku izlučevina koje natapaju zemlju i ispunjavaju njene napukline. Čini mi se da na isti način i ovaj roman proizvodi značenja koja nastoji potisnuti šutnjom, rezerviranošću i hladnoćom. To je potiskivanje uzaludno te se različita značenja i mogućnosti čitanja romana vraćaju pred čitatelja na jednak način kao što likovi pred njega prostiru svoje izlučevine. Na čitatelju je da odluči što s njima može raditi.

U Šušnju se skriva i tek pokatkad šušne još jedna tema koja se, iako u pozadini, iza teme rata i ratnih trauma, pokazuje ključnom, kako za roman, tako i za svakodnevicu. Riječ je o odnosu čovjeka i prirode. Ona je izvedena na daleko uspjeli način od većine pomodne književnosti koje je svakim danom sve više, a naziva se ekofikcijom ili cli-fijem. Naime, pripovjedač prilikom obnove kuće naiđe na smokvu koja raste u zidu. Sam ne zna jesu li tu smokvu donijela djeca koja su se igrala, neki čovjek koji je u kući jeo smokve i čitao pornočasopise ili je to bila ptica. Kako god, slijedi trganje lišća, rezanje grana i čupanje korijena dok se smokva u potpunosti ne uništi. Na drugim mjestima u romanu ljudi pokazuju nezainteresirano okrutan odnos prema životinjama. Muhe se mrcvare, ose se sadistički utapaju u vodi, stršljenima se trgaju krila i pušta ih se da obeskriljeni umiru u pepeljari. Uskoro se kroz slojeve nazire složen odnos čovjeka i prirode. Rat, djelo civilizacije i kulture, omogućilo je prirodi da napadne čovjeka. Međutim, to nije priroda koja nam je draga, priroda je to koja čovjeku smeta i koje bi se najradije riješio. Invazivna jedna priroda koja nas ugrožava, koja svojim korijenjem ruši naše kuće, a svojim žalcima pokušava nam nanijeti bol. Ako nas je Benjamin pokušao naučiti da nema djela civilizacije koje u isto vrijeme ne bi bilo i djelo barbarstva, Kaplan nam pokazuje na koji način barbarstvo civilizacije uvjetuje barbarstvo prirode u čijem svijetu nema mjesta za dvoje, čovjeka i prirodu.

Možda to uopće nije bila autorova namjera, ali kada nakon toliko pobijenih muha u romanu jedan lik zaključi da je dobro što ima muha jer je to znak da se život vraća, onda je pitanje čovjeka i njegova okoliša puno složenije od jednog udarca muholovkom jer, ipak, i književnost je također jedna muha koja jamči život, a nekako je se ovdje želi utišati i svesti na minimum.

Radnja romana također podliježe minimalističkom imperativu, a započinje dolaskom pripovjedačevog daidže iz Sarajeva. On mu donose svoje dnevnike koje je vodio za vrijeme opsade grada kada je živio sa svojom kćeri, u kojima opisuje mučan i strahom ispunjen život koji se može prekinuti svakoga trenutka. Ti ekskursi u kojima pripovjedač prelazi u treće lice dinamiziraju tekst nudeći različite perspektive različitih instanci. Međutim, osim dnevnika, daidža dolazi i s tegobnim zahtjevom, da se tijelo pripovjedačeve majke, njegova sestre umrle u izbjeglištvu, preseli na groblje u mjesto u kojem je živjela. Daidža tako postaje stalni podsjetnik na taj zahtjev te se svojom upornom prostodušnošću i dobrohotnošću promeće u demonskog lika koji se obično pojavljuje pred kraj poglavlja muklo ponavljajući svoj morbidni zahtjev. Njega pripovjedač lakonski odbija sve do posljednje rečenice romana koja je ujedno i prva složena rečenica koju izgovara jedan lik. Iz njene se perspeketive Šušanj otvara kao roman o nestajanju, razaranja i odsustvu, o tišini koja ostaje iza onih i onoga čega više nema, tišina kojom je roman ispunjen.

Almin Kaplan nam je tako pokazao u čemu je dobar, pripovijedanju iz osobne perspektive i otkrivanju stanja posttraumatskog ostajanja bez riječi, i u onome u čemu nije toliko, podizanja tog problema na razinu zajednice i lika aktivnog u njoj. Sasvim dovoljno da se radujemo njegovom sljedećem romanu, a da do tada čitamo Šušanj, priču o onome što se događa neposredno nakon katastrofa, a što nam, ako budemo imali sreće, nesumnjivo slijedi.