Tako puno knjiga, tako kratko ljeto

Ljeto se već ozbiljno zahuktalo i možda ste dosad pročitali nekoliko knjiga koje se nalaze na vašem ljetnom popisu. Uzbuđeno škicamo što drugi preporučuju, uredno raspoređujemo naslove prema tome koji će ići na plažu, a koji na noćni ormarić. Na popisu se vjerojatno nalazi i barem jedan podulji roman koji ćete sljedećih mjesec dana savjesno prenositi iz sobe na terasu i natrag i tako maksimalno uživati u udobnosti čitanja (moj je Max, Mischa i ofenziva Tet).

Možda je ljeto jedino doba godine kada knjigama napokon možemo dati ono što od nas stalno traže, vrijeme. Ako smo te sreće da možemo osigurati nekoliko sporijih dana, godišnji odmor ili barem pokoje poslijepodne bez obaveza, knjizi napokon možemo dati više od nekoliko stranica prije spavanja. Možemo čitati dulje, vratiti se nekoliko stranica unatrag, izgubiti nit pa je opet pronaći. Čista ljepota je šetati mediteranskom razglednicom kakva je Brod za Issu… Ili zadrijemati usred poglavlja, što je također sasvim legitiman oblik ljetnog čitanja.

Možda je ljeto pomalo i varljivo: čini nam se da će dugi dani i sporija poslijepodneva otvoriti prostor za sve knjige koje su se nakupile tijekom godine. A onda se popis, umjesto da se skrati, dodatno proširi! I to knjigama o kojima se priča, novim prijevodima i preporukama. Knjigoljupci smo, takav nam je horoskop! Pred vama je, dakle, još nekoliko naslova kojima je teško odoljeti, pa čak i ako to znači da treba posegnuti za dodatnom platnenom torbom. Ili osloboditi malo mjesta u koferu. 

Lea Ypi, Slobodna (prev. Katarina Penđer, Oceanmore, 2025.)

Memoarska proza Lee Ypi jedna je od onih knjiga koje velike političke lomove uspijevaju prikazati iz neposredne, intimne perspektive. Odrastanje u Albaniji u posljednjim godinama socijalizma i tijekom njegova raspada promatramo očima djevojčice koja svijet odraslih isprva prihvaća kao nešto razumljivo i čvrsto, da bi postupno otkrivala koliko su obiteljske priče, političke parole i sama predodžba slobode nestabilne.

Autorica je gostovala u podcastu Dua Lipe koja ju je odabrala za srpanjski naslov svojega čitateljskog kluba Service95. A ako još niste, topla preporuka, zapratite Dua Lipu! Nedavno je otvorena Manifesto Library, knjižara u Portu posvećena zabranjivanim knjigama, a Dua se pokazala kao čitateljica istančanog književnog nepca koja već neko vrijeme bira vrlo dobru, često politički i društveno angažiranu književnost.

Olga Tokarczuk, Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju (prev. Mladen Martić, Fraktura, 2021.)

Roman Olge Tokarczuk odvija se u hladnom i zabačenom kraju, pa na prvi pogled možda djeluje kao neobičan ljetni izbor. Ipak, teško mi je zamisliti zabavnije društvo tijekom nekoliko slobodnih dana od Janine Duszejko, prevoditeljice Williama Blakea, astrologinje, zaštitnice životinja i vrlo nepouzdane (je li zaista?) detektivke. Knjiga se može čitati kao krimić, crna komedija i ekološki roman, a vjerojatno najbolje funkcionira kao sve navedeno.

O romanu smo razgovarali i na Booksa Book Clubu, a rasprava o Janininoj nepouzdanosti, ekscentričnosti i lucidnosti ostala mi je u posebno lijepom sjećanju. Upravo su takvi razgovori jedan od razloga zbog kojih mi je ova knjiga i dalje draga.

Magda Szabó, Vrata (prev. Kristina Peternai Andrić, Disput, 2014.)

Još jedan ziheraški odabir koji su potvrdili članovi Booksina čitateljskog kluba. U središtu ovog romana je odnos između spisateljice Magde i njezine kućne pomoćnice Emerenc, žene iznimne snage, ponosa i zatvorenosti. Emerenc ulazi u tuđe kuće i živote, ali vrata vlastite kuće gotovo nikome ne otvara. Njihov odnos postupno prerasta granice dogovora između poslodavke i radnice te postaje neobična mješavina prijateljstva, ovisnosti, divljenja, srama i borbe za moć. Knjiga kojoj vrijedi dati koje poslijepodne, pogotovo ako poslije imate s kime o njoj razgovarati.

Adania Shibli, Sporedan detalj (prev. Mirza Sarajkić, Buybook, 2022.)

Roman povezuje ljeto 1949., kada se u pustinji Negev dogodi zločin nad mladom Palestinkom, i suvremeni Ramallah, gdje jedna žena pokušava istražiti tragove istog zločina koji je desetljećima upisan u pustinjskom pijesku. Dva dijela romana razlikuju se po ritmu i perspektivi, ali povezuje ih opsesivno vraćanje detalju koji je u službenoj povijesti ostao tek fusnota.

Ovoga ljeta postoji i sasvim konkretan razlog da knjigu uzmemo u ruke: autorica će 5. rujna otvoriti četrnaesto izdanje Festivala svjetske književnosti u Zagrebu. Na Festivalu će govoriti i o svom novom romanu, pa se čitanje ove knjige može shvatiti kao mala priprema za početak jesenske književne sezone.

Alejandro Zambra, Čileanski pjesnik (prev. Nikolina Židek, Hena com, 2025.)

Čileanski pjesnik kreće od ponovnog susreta Gonzala i Carle, nekadašnjih ljubavnika koji pokušavaju sastaviti zajednički život s njezinim sinom Vicenteom. Godinama poslije upravo Vicente preuzima Gonzalovu ljubav prema poeziji i uvodi nas u živu, pomalo kaotičnu zajednicu suvremenih čileanskih pjesnika, pa roman od obiteljske priče postupno prerasta u duhovit i nježan pogled na književni svijet. 

Dunja Matić, Daj da te vidim (Oceanmore, 2026.)

Još od Mirovanja pratim autoričin rad i veselila sam se vidjeti kamo će je odvesti novi roman. Daj da te vidim prati Tisiju, mladu ženu koja se vraća u rodni grad i u susretu s roditeljima otvara prostor sjećanjima koja nisu ni pouzdana ni bezazlena. Intimno je u ovom slučaju sretno i spretno povezano s jezikom, klasom, očekivanjima i obrascima koje nasljeđujemo, pa čak i kada smo uvjereni da smo im uspjeli umaknuti. Dunja Matić piše o identitetu, bliskosti i ulogama koje preuzimamo kao kćeri, partnerice i odrasle žene, između prošlosti koja nas i dalje oblikuje i budućnosti koju pokušavamo zamisliti. A tek jezik… Idealna knjiga za pročitati rečenicu i nakon toga se zagledati u more!

Ngũgĩ wa Thiong’o, Vrag na križu (prev. Ira Martinović, Petrine knjige, 2026.)

Priča o jednoj ženi koja ubrzo prerasta u mnogo širi obračun s društvom koje je premreženo korupcijom i klasnim nasiljem, a utopljeno u neokolonijalnoj moći u Keniji. Autor je oblikuje kao političku satiru punu groteske, pretjerivanja i prizora koji istodobno djeluju apsurdno i neugodno stvarno. Roman je izvorno napisao na gĩkũyũ jeziku, čime je i sam izbor jezika postao važan dio njegova političkog i književnog otpora. Za ljetni naramak možda zvuči kao ozbiljan izbor, ali upravo njegova energija, humor i bijes čine ga knjigom koja svakoga tko je drži u ruci lako povuče dalje nego što je planirano.

Slavenka Drakulić, Zašto nisam naučila kuhati (Fraktura, 2026.)

Naslov posljednje objavljene knjige Slavenke Drakulić na prvu zvuči kao početak vedre anegdote ili osobnog obračuna s kuhinjskim neuspjesima. No kuhanje je ovdje, kao i nebrojeno puta u Slavenkinu pisanju, mnogo više od pripreme hrane, ono je poligon za otvaranje tema poput ženskog tijela, rada, slobode, odrastanja i patrijarhata. Tvrdoglava i nježna, britka i šarmantno iskrena. Čitajte i čitajmo i dalje Slavenku i posegnimo za njezinim knjigama svaki put kada poželimo bolje razumjeti koliko se velikih tema skriva u našim životima.

Zasad sam prilično uspješno odolijevala daljnjem širenju ovog popisa preporuka. Međutim... Na mom popisu je i novi roman Gvb – spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti Želimira Periša koji uživa moje čitateljsko povjerenje i vjerujem da će završiti na nekoj od budućih lista preporuka. Svoj red čeka Moje utočište i moja oluja Arundhati Roy, Mučenik! Kaveha Akbara zvuči genijalno, frendica mi je preporučila memoare Patti Smith… Negdje u blizini sigurno se već pojavila i knjiga za koju još ne znam da mi treba.

Uostalom, možda trebam odustati od ideje lijepo zaokruženog i dovršenog ljetnog popisa za čitanje. Oni su tu da nam na nekoliko tjedana pruže ugodan, možda čak lagano treperavi osjećaj uzbuđenja da pred sobom napokon imamo mrvicu više vremena kako bismo obuhvatili što više različitih svjetova. Pa kako tek tomu odoljeti i ne poželjeti ih dohvatiti što više?