Naslov knjige: Skretanje: Kako je svijet postao moderan
Autor knjige: Stephen Greenblatt
Prevoditelj: Lidija Bernardić (engleski)
Izdavač: Algoritam (Zagreb)
Godina izdanja: 2014.
Uvijek je zabavno čitati knjigu koja pokušava odgovoriti na pitanje o rađanju suvremene misli. Kad smo počeli razmišljati kako razmišljamo danas i što je na to utjecalo? Jedni najveću težinu daju Darwinovoj teoriji evolucije, drugi kopernikanskom obratu. Neki autori, poput Stephena Greenblatta, odlaze u srednjovjekovje te u zamahu humanistike traže početke modernog.
Prije nešto više od tri godine američka izdavačka kuća W. W. Norton & Company objavila je knjigu The Swerwe: How the World Became Modern. Odmah po izlasku knjiga je upecala Pulitzerovu nagradu za najbolju publicistiku, a 2012. slijedi nagrada National Book Award .
U njoj se prati potraga Poggia Bracciolinija za djelom Tita Lukrecija Kara De rerum natura (O prirodi). Poggio je osoba sa zavidnom dužnosničkom karijerom u Crkvi: bio je biskupski savjetnik te osobni tajnik čak sedmorici papa. Sudjelovao je i na Saboru u Konstanzu 1414., kao namjesnik protupape Ivana XIII. (taj je sabor pamćen ponajviše po ubojstvu Jana Husa).
Lukrecijev se tekst uglavnom smatrao izgubljenim, a takav je bilo sve dok ga Poggio, bibliofil i veliki ljubitelj antičke filozoske misli, književnosti i retorike, (dakle, humanist), nije 1417. pronašao skrivenog u njemačkom samostanu u Fuldi.
O prirodi je heksametarski spjev nastao u prvom stoljeću prije Krista, a njegova je tema epikureizam, filozofija koju Lukrecije obrađuje pjesnički. Epikurejci odbacuju svaki antropocentrizam: priroda eksperimentira, najjači opstaju, a ništa u svemiru nije stvoreno za čovjeka ni u odnosu na njega. Prema tom je učenju, koje korijene vuče iz Demokritovih atomističkih teorija, svijet izgrađen od nevidljivih čestica ('atoma'), koje su konačne po broju, a čiji je broj kombinacija beskonačan.
One se kreću u beskrajnoj praznini: "Svemir se dakle sastoji od tvari – primarnih čestica i svega što te čestice zajedno oblikuju – i prostora, neopipljivog i praznog. Ništa drugo ne postoji." Duša je isto tako materijalna pa umire skupa s tijelom, a kršćanstvu se Epikur zamjera i negiranjem slike Boga kao demijurga: ako bogovi i postoje, sigurno se ne bave ljudima. Stvaranje je u (s)kretanju, neprestanom gibanju i sudaranju čestica, a cilj je života naći sreću i užitak (jer, naravno, nema nikakve sreće u životu nakon smrti koji isto tako ne postoji).
Greenblatt naglašava da je epikureizam učenje koje se iz očitih razloga nije moglo uklopiti u srednjovjekovna kršćanska filozofska tumačenja (kao što je to s Aristotelom učinio Toma Akvinski). Ono je zbir naprednih ideja u kojima je sadržan zametak kasnijih znanstvenih dostignuća, kao što su ona Darwina ili Einsteina. Otkriće spjeva O prirodi, prema tome, za Greenblatta znači svojevrsni izlazak iz takozvanog mračnog srednjeg vijeka te samim time i zaokret prema modernom i naprednom: humanizmu i renesansi (u Engleskoj je knjiga objavljena pod naslovom The Swerwe: How the Renaissance Began).
Greenblatt, inače humanistički znanstvenik i harvardski profesor, u teoriji je književnosti poznat kao jedan od glavnih predstavnika novog historizma. To je praksa tumačenja književnosti koja tekstove uranja u pripadajuću im povijesnu zbilju, traži očište tadašnjeg čitatelja, rekonstruirajući značenje njiževnog djela u odnosu na razdoblje u kojoj je ono u cirkulaciji.
Pod snažnim utjecajem učenja francuskog mislioca Michela Foucaulta, novohistoristi se pitaju postoji li uopće subverzija, subverzivno književno djelo koje pruža otpor dominantnoj strukturi, ili je svaka subverzija već unaprijed integrirana i osuđena na propast. Prema Skretanju, O prirodi je jedno od takvih djela koje bockaju povijest ideja izazivajući, kako bi Foucault rekao, 'epistemološki rez' koji omogućuje promjenu načina mišljenja i odnosa spram znanja. Ovdje stvari postaju oštre, a Greenblattovi kritičari glasni.
Najveća je zamjerka
Skretanju da pretjerano demonizira srednji vijek, da ga karikira jednostranim plošnim udaranjem po životnim navikama vatikanske Kurije i kršćanskog establishmenta uopće. Prema nekima, Greenblatt je promašio što je u fokus svog istraživanja uzeo epikureizam, koji je i prije artikulacije kršćanskih dogmi bilo potisnuto
Plotinovim neoplatonizmom (
John Monfasani, History.ac.uk).
Drugi vele da povlađuje istomišljenicima te da, s obzirom da implicitno prešućuje pozitivne elemente srednjovjekovne misli i kulture, spušta intelektualnu ljestvicu prenisko (
Michael Dirda, The Washington Post).
Bilo kako bilo, Skretanje je zabavno i poučno štivo. Na razini potrage za skoro pa zaboravljenim djelom knjiga funkcionira vrlo dobro, gotovo romaneskno: Greenblatt ima pripovjedačkog umijeća, a opisi su mu životni i duhoviti. Pristupite mu opušteno, ali s oprezom: privlačno je složiti se s tekstom čak i kad bi se s njim trebalo polemizirati.
