Booksa je zatvorena od 21. srpnja do 26. kolovoza! /  Booksa is on a summer break from July 21st until August 26th.
Piše: F. B.

'Naš dio noći': Mariana Enríquez u srcu Tame

MontyLov, Unsplash.

Naslov knjige: Naš dio noći Autor knjige: Mariana Enríquez Prevoditelj: Ela Varošanec Krsnik Izdavač: Hena com Godina izdanja: 2024
Srijeda
28.02.2024.

Kako bi se zadržala vjera, potrebno je obećanje nečeg neprocjenjivog, a ono što je vrjednije i od najvećeg materijalnog bogatstva, milijardi na računima, nekretnina, plantaža, rudnika, lanaca hotela, jest – život vječni.

I uistinu, takva nagrada, živjeti vječno (i rugati se smrti u lice), po mogućnosti na ovom, a ako ne ide, onda može i u nekom drugom svijetu, jedini je pravi jack-pot za one koji imaju sve tj. sve ostalo. Većina religija, i posebice kultova znanih i neznanih, imaju u ponudi nešto slično. Jednom je to stari dobri raj, drugi put reinkarnacija, obred transferiranja svijesti u drugo ljudsko biće i tako dalje.

Naš dio noći, roman argentinske novinarke, spisateljice i naše stare znanice, Mariane Enríquez, govori, među ostalim, o neugasloj želji pripadnika Reda Tame da po svaku cijenu dosegnu besmrtnost. Sve što nam se svidjelo u pripovijestima iz knjige Što smo izgubili u vatri, a svidjelo nam se mnogo toga, u ovom romanu dignuto je na vrtoglavo visoku razinu. 

Priča počinje putovanjem Juana i Gaspara, oca i sina, a put nije jednostavan, jer se odvija usred najsumračnijeg razdoblja u novijoj povijesti Argentine, tijekom krvave vladavine desničarske vojne hunte. Druga otegotna okolnost je očevo vrlo loše psiho-fizičko stanje. Cijeli svoj život, od djetinjstva, on je iskorištavan kao medij u obredima prizivanja Tame, a sudbina sličnih njemu uglavnom su patnja, prerana smrt ili gubljenje razuma. Uz sve to otac i sin moraju se nositi s preranom, tragičnom i sumnjivom smrću Rosario, Juanove supruge i Gasparove majke što, razumljivo, dječaku teško uspijeva. Kada Juan otkrije da je Gaspar naslijedio neke njegove sposobnosti odlučan je u namjeri da zaštiti sina od obitelji Bradford, Rosarijinih roditelja – posebice njezine majke Mercedes, koja pripada samoj eliti Reda Tame.

Juan ima određene adute, prije svega bez njega kao moćnog medija, Red Tame bio bi sveden na beznačajnu i tragikomičnu družinu bogataša usko povezanih s vojnom huntom (kao što su uostalom uvijek bili povezani sa svakim režimom). Može uvjetovati mnogo toga, ali isto tako pretpostavlja da neće još dugo poživjeti i trajno zaštiti Gaspara bit će iznimno težak zadatak. Odnos između oca i sina kompliciran je, Juan mu ne može i ne želi govoriti sve što bi dječak htio znati i to, jasno, obojicu često dovodi na rub živaca. Krajnje su privrženi jedan drugom, međutim, događa se, i ne tako rijetko, da otac izgubi strpljenje i posegne za nasiljem.

Priča o Juanu i Gasparu proteže se kroz cijeli roman i jest njegovo živo srce, ali ni izbliza nije sve i bez cijele mreže drugih priča ovog, u svakom smislu, epskog, totalnog romana, ona bi svakako ostala nedovoljno rasvijetljena, da ne kažemo – u tami. Enríquez je postavila slagalicu od mnoštva sitnih detalja i na taj način da je svaki od njih jednako važan i neraskidivo povezan sa svakim drugim. Tako u dijelu koji pripovijeda Rosario, doznajemo detalje o povijesti Reda, o prvim medijima, njihovim uglavnom zlim, tragičnim sudbinama, o nekažnjenim zločinima dvije moćne i bogate obitelji, i njihove posvećenosti okultnom koje se proteže kroz generacije.

Unutar složene strukture romana pažnju privlači poglavlje u kojemu novinarka Olga Gallardo izvještava s jednog od mjesta na kojima je pronađena masovna grobnica smaknutih u čistkama vojne hunte. Prizori su stravično uvjerljivi i premda, po riječima autorice, spomenuta grobnica ne postoji, priča koja ima sve odlike novinske reportaže neodoljivo podsjeća na stvarne slučajeve i stvarne masovne grobnice. Mariane Enríquez, i sama novinarka, s lakoćom se prebacuje u žurnalistički mod kopajući po nikad zaraslim ranama nedavne argentinske povijesti. Obitelji nestalih okupljaju se u obližnjem mjestu iščekujući rezultate forenzičkih analiza kostiju, među njima je i žena, inače odmetnuta pripadnica obitelji štovatelja Reda, koja vjeruje da bi ostaci njezinog partnera i suborca mogle biti u toj masovnoj grobnici. Priča iza priče još je jezivija, ogorčena žena pripovijeda o nestanku malodobne kćeri Adele za što sumnjiči pripadnike Reda Tame.

U pokušaju da rasplete misterij koji je svojevremeno uspješno zataškan, Gallardo shvaća da se našla na ničijoj zemlji, na mjestu gdje se stvarnost naočigled deformira i dovodi u pitanje logiku i zdrav razum.

Drugi dio priče o Juanu i Gasparu predstavljen nam je iz perspektive sina koji nikako ne uspijeva probiti očev oklop šutnje, druži se s Vicky, Adelom – djevojčicom bez ruke i Pablom, u stalnoj je brizi za oca koji je već ozbiljno bolestan i rijetko napušta kuću. Situacija je takva da je veći dio vremena prepušten sebi, Gaspar ne može razumjeti oca, jasno mu je da mnogo toga ne zna i da Juanovi postupci nisu besmisleni – samo što on ne može dokučiti njihovu pravu svrhu. Dirljivi su trenuci u kojima on unatoč svemu pokušava živjeti nekakvo normalno djetinjstvo, čak mu polazi za rukom prepustiti se općenarodnoj euforiji kada je 1986. cijela nacija u transu pratila pohod Gauchosa (nogometna reprezentacija Argentine) do druge titule svjetskih prvaka.

Furiozni završni dio romana široki je koridor na kojem se Enríquez iskazuje kao jedno od najmoćnijih pera latinoameričke književnosti – književnosti koja je, vrijedi to još jednom spomenuti, isto što i, recimo, reprezentacija Argentine u svijetu nogometa. Dok Gaspar odrasta, Enríquez nas usput vodi u završni obilazak stvarnih i fiktivnih užasa našeg i njezinog svijeta/vremena, na mjesta koja će zauvijek ostati urezana u memoriju čitatelj(ice)a.

Naš dio noći roman je koji strukturom, opsegom i cijelim spektrom tema koje ili dotiče ili se njima iscrpno bavi, mirne duše može stati uz bok najznačajnijim latinoameričkim romanima u posljednjih nekoliko desetljeća. Umijeće pripovijedanja koje Enríquez iskazuje budi sjećanja na mnoštvo drugih, velikih romana, autorica i autora, no valja reći, ova Argentinka je posve nova, originalna, prirodna nepogoda, a Naš dio noći njezina je doktorska disertacija. Ovaj roman izlazi daleko izvan okvira žanra (premda su ljubitelji horora zasigurno dobili novu heroinu), Enríquez će nam s jedne strane osigurati noćne more, to je sigurno, ali će nas u isto vrijeme gurnuti preko granica koje smo u književnosti rijetko ili nikad prelazili.

Uz Samantu Schweblin i Gabrielu Cabezón Cámara koje smo upoznali i još nekolicinu koje tek trebamo upoznati, Marianu Enríquez s pravom svrstavaju među predvodnice, udarne igle, novog argentinskog romana, ovo su žene koje obogaćuju, ali i mijenjaju ionako prebogat krajolik nacionalne i latinoameričke književnosti.

Još od Što smo izgubili u vatri, u Booksi gajimo kult Mariane Enríquez, pridružite nam se – dobro došli u svijet prema kojemu i platna Hieronymusa Boscha izgledaju kao nevino dječje bojanje prstima u vrtiću.

Najozbiljniji kandidat za knjigu godine i to već krajem veljače!

F.B., 28. veljače 2024., Zagreb

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu