Život na stipendiji

U zadnje je vrijeme, o čemu se pisalo i na ovom portalu, među mladim piscima postalo jako trendi i urbano raditi vani, u kafićima. Pijuckati kavicu, zapaliti pljugicu, ako je dozvoljeno, otvoriti laptop i napisati koji redak. Starbucksi diljem svijeta prepuni su mladih autora u potrazi za svojim prvijencem. 

Ako uđete, međutim, u Café Hyenu, nećete naći mladenačke hip falange kako prepisuju šifre wifija i traže mjesto pod književnim suncem. Dobre su vam šanse da zateknete svakodnevne i dosadne njuške, kvartovski bučkuriš poznat svakome tko se barem malo vucara po kafićima iz kvarta. I njih četvoro, naravno: Elzu, Iana, Rebeku i Elfmana, fantastičnu četvorku koja se u Hyeni sastaje, diskutira, kuje planove i gubi vrijeme. I pije, normalno.

Slovakinja Jana Benova autorica je romana Café Hyena, priče o četvoro prijatelja koji nemaju drugu ambiciju u životu doli pisati i preživljavati. Ono što je u njihovu slučaju zanimljivo jest da ne žive u New Yorku, Berlinu ili nekoj drugoj hipsterskoj meki, koja bi u ova zabavna vremena pisanju i preživljavanju dala neki kul i malo profinjeniji ton. Naprotiv, oni su zaglavili u Petržalki. 

Petržalka je dio Bratislave gdje živi četvrtina grada, jedan od najgušće naseljenih europskih kvartova. Struka ga naziva "utopijskim urbanističkim eksperimentom koji je pošao po krivu": neboderi su uglavnom upitne kvalitete, zelenih površina nema, osim u dvorištima oko zgrada, a povezanost s ostatkom grada je loša. Život u Petržalki nije ugodan, osjetljivijima u kosti uvlači neki iskonski nemir, a Benova naglašava kako se tamo "nakon nekog vremena svatko počne osjećati kao debil koji ništa nije uspio u životu." 

Naši su junaci mladi, ali nisu tako mladi da bi bili potpuno bezbrižni i nesvjesni situacije i mjesta na kojem se nalaze (Petržalka, shadow of my smile, my own style). Dovoljno su pak stari da se sjećaju djetinjstva u drugim, predtranzicijskim (socijalističkim) vremenima. Kao freelance djelatnici u kulturi, da upotrijebimo ovaj uvrnuti eufemizam, zajahali su postmoderni vrtuljak kao ekipa: od njih četvoro, jedno uvijek radi i brine o dohotku, što preostaloj trojki otvara prostor za pisanje i kreativni rad.

Prijatelji djeluju po principu samoodržive umjetničke komune. Jedu sendviče i piju džin: piknik svaki dan. Trošilo se mnogo, kao i prije pada. Vrijeme je usporilo, život je bio na stipendiji. 

Jedini je opipljivi proizvod ovakvog načina života upravo knjiga Café Hyena, podnaslovljena Plan praćenja, koju ispisuje Elza i čita ga svojim prijateljima na sesijama u kafiću. Prati se, naravno, njihov život, konstantni sitni porazi i egzistencijalistička prikovanost za vlastitu nemoć (bijega iz Petržalke). Ona, shodno tome, od svih likova dobiva najviše prostora za pripovijedanje, njen se glas najviše čuje. 

Pripovijedanje je fragmentirano, rečenice često kratke i oštre, osjećaj tjeskobe ne prestaje do kraja romana. Nema tu nekakve klasične priče u stilu 'bila jednom četiri prijatelja', već je naglasak stavljen na emotivno, dojmljivo dočaravanje situacije i osjećaja ogromne tjeskobe koji imaju likovi-pripovjedači. Pomiješamo hipersenzibilne karaktere, umjetnike, nestabilno vrijeme i dehumanizirano okruženje, fragmentarno pripovijedanje te moderno i jednostavno ispisan osjećaj izgubljenosti u svijetu – i dobijemo Café Hyenu. 

Ruku na srce, roman ima i svoje slabosti. Previše je slabo motiviranih začudnih metafora i nezanimljivih 'poigravanja jezikom', a i tekst je sam prema tematskom sklopu postavljen neambiciozno, malim opsegom i suženim autorskim komentarom (koji katkad proviri iz trećeg lica). 

Međutim, atmosfera je prikazana vrlo vješto, gotovo plastično, čemu stil mlade Slovakinje najviše odgovara: njen cilj je uhvatiti zeitgeist i opisati nespokoj. Svim bezidejnim mladim ljudima, a napose onima koji nose europske post-identitete, gorčina će teksta, nažalost, biti jako poznata. Riječima drage kolegice, "to je kao da čitaš svoju sudbinu, a ne želiš da tak bude." Svejedno je li riječ o Petržalki, Novom Beogradu ili Novom Zagrebu.