Pored škole

U nastavku pročitajte priču Fani Frković, nastalu u sklopu Booksine radionice kratke priče koju je u 2025. po prvi put vodio Robert Perišić.

Pored škole

Svaki dan hodam pored svoje osnovne škole na putu do posla. Pokušavala sam promijeniti rutu i to je funkcioniralo kad bih imala dovoljno vremena. Onda bih prošetala kroz park, pa otišla preko parkirališta, uz kiosk i pored dućana. Ali često sam žurila i bojala se kašnjenja. Znala sam da će me dočekati psovke i vrijeđanje ako zakasnim, i da će takav stav potrajati cijeli dan, ako ne i tjedan. On s ovlastima, ja pokorna. Tako su posložene stvari i tu ne mogu ništa.

Zato, da ne kasnim, prolazim često pored svoje bivše škole. Ne želim da mi pogled na nju izazove nagla sjećanja pa okrećem glavu u stranu i gledam stambenu višekatnicu sive oronule fasade. Proučavam prozore. Točno znam tko je u kojem trenutku zamijenio rolete, umjesto pokidanih drvenih stavio novu plastičnu zaštitu od sunca. Znam da žena na trećem katu svake srijede pere posteljinu. Bijele plahte vijore ako ima vjetra. Podsjećaju me na jedra iako nikad nisam bila na takvom brodu. Onda pomislim — voljela bih otploviti mada ne znam kamo.

Na prvom katu, u uglovnom stanu koji gleda na sjever i istok, živi mali smeđi pas. On je uvijek na balkonu. Kroz šipke od ograde proturi svoju glavu i prati zbivanja poput nadzorne kamere. Nekoć je lajao svaki put kad bih prolazila, sad samo promatra moj ubrzani hod. Smatram ga prijateljem, bez obzira na to što ne znam je li se on ikada složio s time.

U dvorištu škole cvatu lipe. Ne gledam ni njih, ali im prepoznajem miris. Taj miris vraća me na hodnik ispunjen grajom, u šarenu knjižnicu, u blagovaonicu gdje zveckaju metalni tanjuri i zdjelice, na nepcu tada osjetim okus bijelog kruha. Vrati me miris lipe i u učionicu, ali onda čvrsto stisnem čeljust i produžim korak.

Danas dolazim na vrijeme na posao. Dan prolazi sporo, monotono, učmalo i mirno. Za takvih dana poželim ne vratiti se kući. Tamo me ništa dobro ne čeka. Tamo sam ona koja služi i ona koja se svlači kad se ugase svijetla. Onda zatvorim oči i čekam da svrši. Pritom se nadam da neće doći do trudnoće.

Na povratku kući ipak moram proći pored škole. Gospodin se vraća s posla u pet i trideset, očekuje se da je ručak tada na stolu.

Dok prolazim pored škole pas pretrči cestu. Prepoznajem ga, to je onaj mali smeđi pas s balkona. Projuri ispred mene kao da ga netko goni, a oko nas nema nikoga. Potrči ravno kroz dvorišna vrata škole. Ne stignem razmišljati, automatski pogledam za njime. Trči po stazi, zatim pored parkiranih automobila, pa skrene uz drvored lipa i zastane na travi. Tamo nešto njuška, vrti se u krug kao da je pronašao davno zakopano blago.

Podignem pogled i vidim osvijetljenu učionicu. Pred katedrom profesor i djevojčica. On — visok i vitak, ona pogrbljena, u širokoj majici kojom pokušava sakriti tek propupale grudi. Ona gleda u pod, a on njoj u tjeme. Prstom je dotakne ispod brade i podigne joj glavu da im se susretnu oči.

Iz profila, djevojčica izgleda isto kao ja u njenoj dobi. Ima prćast nos i velike usne, duga kosa svezana joj je u rep, a vrat joj se gotovo i ne vidi od visoko podignutih ramena. Osjećam njenu nelagodu: poput hladnog vjetra uvlači mi se pod kožu, vibrira i tjera srce da brže kuca i znoj da se skuplja ispod pazuha. Profesor sjedne na stol, primi je za obje ruke, a ona opet makne pogled u stranu. Dlan položi na njeno rame. Prelazi po naborima majice sve do struka, a zatim ruku uvuče pod majicu.

Suze mi zamute vid. Tiho dašćem. Potrčim poput svog psećeg prijatelja. Trčim pored lipa, pored parkinga supermarketa, kroz kružni tok, auti trube i naglo koče. Trčim po autocesti, po makadamu i seoskom putu. Zadihana stižem na more, ravno u luku. Jedna jedrilica upravo odvezuje konope i otiskuje se od obale. Skočim na krmu, jedra se rašire i mi otplovimo.

Fani Frković