Što čini čovjeka?

Jedna velika crvena lopta na napuhavanje. Napuhuje se ili ispušta zrak iz sebe, odbija se od zidova. Pod naponom je iako guma navodno ne provodi struju. Kad je prebrišemo, blista, uglačana i svijetla, ali uvijek se brzo zaprlja. Nikad ne nosi kišobran, kapu, maramice. Prepuna je toplog zraka od kojeg kao da lebdi.

Uvijek se sjeti da ne mora analizirati sve kutove dok poskakuje u svim smjerovima. Treba biti smirena, uglađena i ljubiti gumene ruke svima, dok iznutra kipti od života i životarenja. Bipolarno i uvijek na rubu, pluta na vrhuncima valova pa se strmoglavljuje. Traga za rješenjima imaginarnih problema dok stvarno ne naleti na čavao. Uživa na suncu, iako je izbušena preko svake mjere.

Ne boji se krađe. Mada se krade sve od krumpira do pilića, zelenih čarapa, izgriženih penkala i drvenih olovaka, brus papira i pripadajućih noževa. Kradu se i snovi. Lopovi često poskupe sve i pokradu, poskupili su jednom more preko noći i preko telefona. Od tada nemirno poskakuje, nikako da ulovi prijašnji tempo. Odbija se izvan balansa, ali barem bez ikakvog balasta.

Kamera je uvijek uključena, ali nikad ne gleda naprijed nego samo prema natrag. Unutrašnje membrane su ljepljive i nude sigurnost. Treba ispustiti sav zrak iz sebe, spljoštiti se totalno, razvući se poput vječne kifle i integralne pletenice pa izgorjeti na suncu kao kakve bačene sjemenke. Dozvoliti si sve osim najgoreg scenarija koji napada svako jutro točno nakon dizanja i ostaje u rezervoaru sve dok se ne izliže na donjoj strani mozga. Vidjeti svijet u sebi i sebe u svijetu, jednu veliku plavu loptu na napuhavanje.

Ivan Markota