Page arrow

Tabuk

Large giorgio parravicini 12ihvefracq unsplash Giorgio Parravicini; Unsplash.
Petak
05.02.2021.

Na dan pranja rublja najviše sam voljela pomesti šator odmah nakon što smo se vratile s rijeke. Nerijetko bih se drugi dan probudila u samu zoru i iz kreveta osluškivala kako se bude i spremaju članovi porodice. Pogađala bih koji od njih će taj dan magarcem na tržnicu u Timiderte a tko će kamionetom u Ouarzazate dok sam u glavi zvukove koje su proizvodili pripisivala tikvama, slatkom krumpiru i drugom gomoljastom povrću.

Agrikultura bilo je jedno od rijetkih, iako i najzahtjevnijih zaduženja koje sam uspjela izbjeći u svom novom domu. Moha mi je osigurao pristup internetu, pa sam ja bila zadužena za profitabilan rad turističke agencije. Kako je jedini novac koji je išta značio dolazio iz nje, bila sam zaštićena, ali samo dok novac nastavi pritjecati.

Još uvijek je bilo dana kada bih razgrnula vrata svog šatora i ugledala prizor kakav sam i bila priželjkivala kad sam odlučila doći u Saharu. Obzor je ocrtavao pijesak plamenih nijansi naspram kojeg ni najvedrije nebo nije moglo doći do izražaja. Oko kuća djeca su trčala i lovila jedan dan loptu, drugi dan mačku, treći dan što god im se našlo na putu. Žene su tjerale magarce, kopale njivu ili prale na rijeci, dok su muškarci krotili deve, skupljali urod ili pušili u hladu.

Ja sam živjela u šatoru, ali mnogi u porodici su živjeli u kućama od opeke koje su se poput neprijateljskih vojnika stapale u pejzaž. Šatore smo meli danonoćno kao da ustrajnošću pokušavamo nadjačati prirodu. Ali nismo mogli. Pružali smo otpor samo reda radi dok nam je priroda neprestano dokazivala da smo mi ovdje uljezi. Pješčane oluje bile su dosta česte, ali još je češći bio okus pijeska u kavi, hrani i nosu.

Nisam mislila da ću tog jutra vidjeti prašnjavu mrlju na obzoru gdje sam naučila očekivati Mohu. Bio je ovdje prije samo par dana. Ostali smo u mom šatoru do dugo u noć prvo rješavajući raspored za posao, a onda je on ležao uz grijalicu i gledao TV dok sam ja nastavila tipkati po kompjuteru. Napokon sam i ja legla ponukana hladnim pustinjskim zrakom koji se prostirao po šatoru kroz otvorena vrata koja zbog pristojnosti nismo smjeli zatvoriti.

Nije da mi je njihovo nezatvaranje donijelo ikakvu korist. Kad je drugo jutro pokupio sve papire i njihove kopije te naputke koje sam priredila za naredne dvije ture i otišao, za dobro jutro me dočekalo nezadovoljno caktanje porodičnih jezika. Prvi put sam osvijestila da sam među njima već skoro godinu dana. Tako mi se učinilo, ali tko bi to više znao. Odavno smo prošli doba gdje se vrijeme računa prema danima u tjednu.

Kad sam danas otvorila vrata, nitko nije tovario povrće na magarce, kamione niti druga prijevozna sredstva. Među kućama je bila velika strka i svi su užurbano pakirali odjeću u plahte i pokoju putnu torbu. Malo malo bi neka žena stala preda me i glasno mi nešto pokušavala protumačiti u lice. Iako sam već bila pomalo upoznata s mješavinom arapsko-berberskog koji su koristile, kad bi govorile užurbano i uzbuđeno uvijek bi mi zvučale kao da mi u lice pjevaju la-la-la-la-la-la. Kako sam prepoznala Mohin kombi na obzoru, mogla sam mirne duše pristaviti kavu dok ne stigne. Žene su već predvidljivo caktale i očajno okretale glavom kad bi me pogledale. Ta reakcija je bila toliko uobičajena da ju više nisam ni primjećivala.

Jedino mi je Zehra prišla kao što mi je uvijek prilazila i pokušala mi silom objasniti ono što sama nisam mogla shvatiti. Kad se prvi put išlo u veš, ona mi je bez trenutka stida zgrabila sve nošene gaćice koje je zajedno s mojim uglađenim rukama izribala na situ za pranje da su me jagodice pekle sljedeća dva dana. Zehra je bila ta koja mi je vukla maramu na glavu, skidala cipele na pragu ili gurala metlu u ruke. Imala sam više masnica uzrokovanih Zehrinom dobronamjernošću nego bilo čijom zlobom. Mrzila sam njezino štipanje, gurkanje i lupkanje dok pokušavam shvatiti što hoće od mene. A onda sam shvatila kako je svo to njurkanje samo iskaz privrženosti i dobrote, a sve one okrenute glave, duboki uzdasi i caktanje dobili su novu dimenziju okrutnosti.

Danas je Zehra jednom rukom vukla kofer na koji sam već i zaboravila, a drugom je vukla moju ruku kojom me tjerala da primim svoju odjeću i spustim ju u kofer.

- Waha, waha, govorila sam umorno.
- Moha, pokazala sam prema kombiju.

Moha će sve objasniti, nadala sam se. Zehrino se fokusirano lice ozarilo kad je i ona prepoznala Mohin kombi. Energično je kimnula nekoliko puta pa odmaglila svojoj kući dok sam ja pokušala shvatiti prizor uzburkanosti koji sam gledala pred sobom. Svi su nekamo trčali i ljutito se gurali.

Moha je sišao s terenca i pozdravio sve koji su stali kraj njega. Žene je pomilovao, a muškarce potapšao. Zavidjela sam mu na mnogočemu, ali na staloženosti i sigurnosti više od ičega. Moha je bio pravi čovjek pustinje. Trebao je hranu, novac i zabavu, a volio je obitelj i ravnotežu. Probleme je savladavao nekom nadnaravnom sigurnošću u to da je zadovoljna obitelj isto što i uravnoteženi svemir i problem se može nadvladati jer se svemir želi vratiti u ravnotežu. Ja sam patila od paralelnih svemira i previše varijabli. Njegova mirnoća na mene je djelovala poput anestetika i svo moje formalno obrazovanje i karijerno iskustvo blijedjelo je pod njegovom životnom logikom. Kad je ušao, zatvorio je vrata i pomilovao mi obraz.

- Labas, fenek?

Zvao me svojom pustinjskom lisicom i to ime mi je davalo snage da prebrodim trenutke kad ga nije bilo.

- Što se događa, jedva sam izustila na engleskom zadržavajući dah.

Ovaj put me poljubi u čelo i ja se malo primirim kao i na svaku njegovu nježnost u surovoj pustinji.

- Ne brini, lisice. Došao sam po tebe. Ali moraš se spremiti, kaže. - Ovo je dio naše tradicije.

Vani je komešanje postajalo sve glasnije.

- Pospremi svu odjeću koju želiš zadržati i ponesi ju sa sobom.

- Molim?

- Večeras u suton kroz selo će proći Tabuk. To je duh smrti koji dolazi u pješčanoj oluji na pun mjesec u kolovozu. On se uvlači u odjeću i ako ju živ čovjek ponovno stavi na sebe, Tabuk ga preuzme i čovjek umre. Ne smiješ ostaviti niti jednu stvar za sobom čak niti maramu ili čarapu jer se on može sakriti u njima.

Gledam po šatoru koji mi je oduvijek bio skroman i pitam se kako ću ikad uspjeti ponijeti svu svoju odjeću. Trebala bih odahnuti jer ovo je bilo puno bolji od bilo kojeg scenarija koji je meni pao napamet. Ali od pomisli da bi se Tabuk mogao sakriti u bilo koji moj odjevni komad dođe mi slabo. Napokon kad nekako prihvatim da moram spakirati sve svoje stvari, ukrcati ih na kombi i otići s Mohom tko zna gdje, opet se gušim.

- A moje knjige?

- Ne brini za knjige, lisice. Tabuk će knjige prelistati, ali se neće u njima zadržati.

Bilo je nešto plemenito u nježnosti kojom je to rekao da se ni Tabuk više nije činio tako groznim. Duh koji ne vreba ljude koji čitaju. Moha se vratio iz auta sa dva velika kofera i spustio ih pred mene bez riječi. Legao je u svoj ležaj pred TV i očekivalo se da ću ja spremiti i svoju i njegovu odjeću.

Ničime nije pokazivao osjećaj krivnje što on leži dok svi ostali panično spremamo. Po njegovoj logici naš račun je bio čist. On donosi pare, benzin i naše urbane prohtjeve čime otkupljuje svoju slobodu. Nadam se da nikad neće saznati koliko sam mu zavidjela.

Ramona Boban-Vlahović

Možda će vas zanimati
Ferićeva radionica kratke priče
Homepage thumbnail img 4951 22.02.2022.

Marina kuća

Priča Ane Dević nastala u sklopu Ferićeve radionice počinje ovako: 'Dok sjeda na vlažnu travu Mara je na trenutak zaboravila na rat.'

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage photo 1507812984078 917a274065be 14.02.2022.

Nikad nije kasno za 16 E i F

Priča Ane Lozica nastala u sklopu Ferićeve radionice: 'Gledamo se. Prepoznajemo se, iako se ne poznajemo. Mi smo potpuni stranci, ali osjećam da nikad u životu ni sa kime nisam bila tako bliska kao s 16 F-om.'

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage callum hill p2raxrm cvs unsplash 07.02.2022.

Što čini čovjeka?

"Jedna velika crvena lopta na napuhavanje. Napuhuje se ili ispušta zrak iz sebe, odbija se od zidova. Pod naponom je iako guma navodno ne provodi struju. Kad je prebrišemo, blista, uglačana i svijetla, ali uvijek se brzo zaprlja." Donosimo priču Ivana Markote nastalu na Ferićevoj radionici kratke priče. 

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage photo 1541339543133 bab59905411e 31.01.2022.

Prosula sam

Priča Maje Vrbanc nastala na Ferićevoj radionici kratke priče: 'Prosula mi se ljubav dok sam u času točila neke druge opijate. Falilo mi je okusa pa sam samu sebe uvjerila da je oštar miris bolji nego ništa.'

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage photo 1570610183363 c7531f3eaa68 24.01.2022.

Ljudi smo

Priča Borne Sora nastala na Ferićevoj radionici kratke priče počinje ovako: 'Tog jutra spustila se gusta magla na Jasenovac. Gospodin Kraus pratio je čuvara od svoje barake do administrativne zgrade čisto po zvuku.'

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage photo 1620123449946 30d6efd4b8ba 17.01.2022.

Moj trener

Priča Tomislava Šobana nastala na Ferićevoj radionici: 'Moj trener kaže da je boksački meč poput kazališne predstave. Nećeš pokazati zaplet odmah na početku. Trebaš napravit uvod. U uvodu istražiš što protivnik sve zna.'

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu