Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250

Uredna

Large ramiz dedakovic jjnwvrtbqvu unsplash Ramiz Dedaković; Unsplash.
Petak
15.01.2021.

Jutra su joj jako teško padala. Jednostavno nije jutarnja osoba. Izgleda najumornije kada se u stvari naspavala. Nema lice za jutra. Sve što radi se najčešće događa tijekom noći. Ali nije ni bitno. Jednostavno nije bitno. Samo jedan slobodan dan je dovoljan. Ukraden. Glupo ukraden.

Probudila se u 7 sati ujutro kao i svaki dan. Otvorila je oba oka, kao i svaki dan. Ugledala je strop i tražila spas. Ali ne nešto nadljudski. Samo izbavljenje iz svakodnevice.

Nije mislila o sebi kao o velikom intelektu. Njen mozak je bio jedna vrlo prosječna stvar. Prosječna stvar koja se na smrt dosađuje i pati. Patila je. Ne više od drugih ljudi, ali je patila. I zato je imala savez, okladu, plan. Obećanje samoj sebi: „Jedan dan neću otići na posao.“ Samo jedan dan.

“Što je najgore što se može dogoditi?”

Radila je u administraciji. Cijeli dan prebacuje papire s jedne hrpe na drugu. Vrlo nezanimljivo. Vrlo nebitno. Radije bi bila tijelo koje fizički sprječava poplavu. Ljudska barijera. Nasip napravljen od nje same. Ali nije mogla propustiti dan na poslu. Mora se svaki dan prijaviti da je došla. Mora se zabilježiti. Obilježiti. Registrirati. Obznaniti da je prisutna. Svaki dan.

"Gledam u strop i samo to želim nastaviti raditi. Gledati u strop.” Izdahnula je i nastavila pričati u prazno: ”Možda je ovo taj dan?! Da gledam ljude kako rade, izdaleka. Jel’ sunčano vani?"

Davno je već isplanirala da će nazvati ured i reći da taj dan neće doći na posao. Neće lagati, jer je bila veliki protivnik laganja. Dopuštala je laži izgovorene od strane drugih ljudi, ali ona sama jednostavno nije mogla lagati. Nije to bilo za nju. Nije mogla živjeti sa životom koji se nastavljao nakon izgovorenih laži. Bilo je previše jednostavno govoriti neistinu i nije htjela graditi odnose sa ljudima na takav način. Čak niti u situacijama kada bi joj to olakšalo život. Začudna osobina za odraslu osobu. Nije to mogla objasniti ljudima, Ni kada bi pokušavala, a pokušavala je. Ponekad bi probala opisati svoje osjećaje vezane uz laži i pretvaranje na primjerima iz osnovne škole: „Jednostavno ne mogu znati kada mi ne govoriš istinu.“ – govorila bi. „Nitko ne može znati kada ljudi laži. Kao mala sam se osjećala nedovoljno pametno kada ne bih znala da mi netko laže. Da me pokušava prevariti, pa čak i iz šale. Sada znam da jednostavno ne mogu znati. Nije u meni, i zato vjerujem. Vjerujem da ljudi cijelo vrijeme govore istinu, koliko god to naivno bilo.“

A bilo je naivno. Prečesto bi ju dovelo u situaciju da ju drugi ljudi gledaju kao glupaču, a prema mišljenju svih institucija kojih je bila dijelom, glupača nije bila, samo nepopravljivo naivna.

“Zašto ne danas?”

Doduše ako odluči baš danas ne otići na posao iz neopravdanog razloga, gotovo je. Više ne može iskoristiti tu kartu. To nije bio dogovor. Ima pravo na jednom, ali baš danas ne može opet ići u taj ured i gledati u prastari monitor, prateći zidni sat krajićkom oka i moljakati da joj daju što više posla. Prazan hod joj je stvarao nervozu. Bila je zatvorena u toj prašnjavoj zgradi u centru grada, okružena s 200-tinjak ljudi i bez mogućnosti da se mrdne. Svakim danom je bilo sve gore. Očekivala je da će se do sada već naviknuti. Ali nije.

I tako je nakon pet minuta gledanja u strop odlučila da će nazvati ured, ali tek kada ustane, provjeri ima li sunca i spremi se za dan. Nije željela da joj se slučajno dogodi da ostane u kući, u krevetu, izmoždena.

Ustala se, otuširala, napravila jutarnje monotone vježbe kao dio svakodnevne patnje i pripreme za dan, te je stala ispred ormara. Na ovo nije računala.

“Šta ću obući?”

Hlače? Definitivno hlače. Šta će bez veze hodati naokolo pripijenih bedara u poslovnoj suknji? Međutim, s druge strane, želi obući na sebe nešto veselo. Neku zabavnu stvar koja će ju veseliti.

„Uf. Samo da ne počne padati kiša.“

U redu. Dakle hlače i zabavna košulja s prevelikim ramenima i još većim rukavima. I naočale. Trebaju joj sunčane naočale. Tek toliko da naglasi spontanost trenutka, koji je, usput budi rečeno, u ovom trenutku sve više gubio na spontanosti. U glavi su joj se počele gomilati obaveze. Negativne misli koje su je prozivale zbog njezine umišljene odluke. Privilegiranog stava: “Šta ti misliš da si posebna? Zašto i drugi ne bi onda ostajali doma kada trebaju biti na poslu?” Sada je odjednom sve bilo teško i komplicirano. Pa kako?

„Nemoj molim te. Vrati se. Udahni. Izdahni. Diši? To je ljudski, samo diši. Eto. Čovjek si.”

Došetala je do kuhinje obučena u crne traperice, veselu košulju i stavila lonac s vodom da se grije. Gledala je u njega kao da će je povući sa sobom na mjesto gdje će moći prestati razmišljati, prestati sumnjati u sebe i svoje odluke. Na mjesto gdje bi jedan ukradeni dan na poslu proveden sa samim sobom bio dopuštena odluka.

Nije htjela nazvati ured prije nego se voda zakuha. Ili možda da nazove odmah? Da se riješi napetosti. Odlučila se za odmah. Uzela je telefon i nazvala tajnicu šefa. Čula je uobičajeni zvuk iz slušalice. Ovaj put joj je svakim odzvanjanjem tuljenje slušalice stvaralo nervozu. Okretalo joj je želudac od stresa i uzbuđenja. Nakon par sekundi počela je sumnjati. Razočaranje. Nitko se nije javljao. Tajnica nije još došla na posao. Na to nije računala. U redu, prvo kava a onda tajnica koja ionako dolazi prije svih, da bi mogla i otići prije svih. 8 sati rada. Zaposlena obiteljska žena, majka. Fantastična osoba. Uvijek se divila osobama koje mogu funkcionirati na taj način. Oni ljudi koji su neosjetljivi na svjetsku nepravdu, ali vrlo osjetljivi kada ih netko slučajno gurne u hodniku. Ili kada im se uzme red u dućanu. Ili kod doktora. Ljudi koji mogu živjeti svoj uredski život 8 sati dnevno, i onda kod kuće spremati i vidjeti cilj u tome da im obitelj bude zbrinuta. Ali zbrinuta za što? Svoju budućnost u kojoj će i oni odraditi svojih 8 sati dnevno i onda brinuti o svojoj obitelji? Koliko krugova u povijest, i budućnost se te obitelji mogu zbrinuti? Dokle to ide? Znala je da joj ovakvo razmišljanje ne pomaže.

Nema odgovora. To su samo drugačiji ljudi. Ponekad bi im zavidjela, ali samo jer je mislila da im je možda malo lakše živjeti. Umišljena izjava jednog patnika.

Zavist je najrazorniji osjećaj. Čim bi ga osjetila dala bi si 3 sekunde da ga se riješi. Osjećaj koji je toliko negativan da ne želi ništa za sebe nego samo da se uništi tuđe. U 3 sekunde bi samoj sebi probala objasniti da nema zašto biti zavidna. Ona ne bi mogla živjeti tuđi život i zato ne bi ni mogla imati ono što druga osoba ima, a uništavati ono sto drugi ima, a ne uzeti za sebe je jednostavno glupo. Nije održivo.

Voda se zakuhala. Stavila je dvije žličice kave u običnu šalicu. Bez natpisa. Bez šale. Bez pasa, mačaka i prijatelja. Jednostavna šalica koja je služila tome da drži tekućinu. Natočila je vodu. Malo ju je umaralo što svako jutro pije istu kavu, ali ju je veselilo što sjedi sama za stolom i ne mora čekati u redu za kupaonicu. Bilo je pola 8, vrijeme je za poziv.

Okrenula je brojeve. Trebao joj je trenutak da se sjeti pozivna prva tri broja jer interno su zvali samo zadnja četiri. S tom mišlju ju je odjednom preplavio osjećaj zajedništva. Pripadanja. Osjećaj da je od tamo, unutra , dio grupe. Ta neočekivana emocija joj je izazvala osjećaj ponosa i zadovoljstva. Malo se nasmiješila: „Ma to je samo jedan dan. Vratit ćeš se unutra.”

„Halo?” Začula je glas s druge strane. Dolores je taman ostavila stvari i čekala pravi trenutak da ode po kavu kada ima ljudi u predvorju. Pa neće valjda piti kavu i sama sa sobom pričati?

„Halo. Bok Dolores. Iva je. Nešto me uhvatilo danas, ne mogu nikako doći na posao. Jel' možeš reci gospodinu Iliću da neću doći danas? Sve što treba riješiti možemo i sutra.”

Rekla je to brže nego što je mogla pohvatati sve što je rečeno.

„Ma, mogu da. A šta te muči? Jel' gripa? Sada je sezona. Evo baš sam svoju Lenu htjela cijepiti prije par dana, ali se ne da, tvrdi da je premlada da bi se cijepila. Djeca, šta ćes? Nadam se da nije strašno. Jel' trebaš nešto da donesemo? Pošaljem ti ja Marka oko ručka kada će imati vremena.”

Polagano je završila svoje izlaganje Dolores.

„Ma ne treba. Sve imam. Samo ne mogu u ured, to je sve. Hvala ti.”

„Ništa. Javi ako šta trebaš. Čuvaj se! Bok!”

„Bok!”

Spustila je slušalicu.

Uf. Nije lagala. Nešto ju je uhvatilo, i zbilja nije mogla doći do ureda. Spasilo ju je što Dolores i kada priča s ljudima, u stvari priča ponajviše sama sa sobom. Voljela je takve ljude. Od svake situacije nekako stvore obiteljsku atmosferu. Ali samo na površini. Činilo joj se da je i rekla da joj nešto treba, da bi se sutradan danima pričalo o tome kako joj je Marko nosio wc papir ili sirup za kašalj. Kao neki svevišnji dobrotvor po Doloresinom poslanju. Ma, dobri su to ljudi, nije upitno. Svijet je jednostavno mjesto, ugode i smrtnih problema. Doslovno smrtnih. Problema vezanih uz smrt. Kreće od daljnje rođakinje Ružice i završi nažalost s bližim članovima obitelji. Uvijek kada bi pričala na poslu nešto ju je smetalo u društvu njenih kolega. Osjećala bi se kao da laže, a ona nikada ne laže.

Elena Japundžić

Možda će vas zanimati
Ferićeva radionica kratke priče
Homepage giorgio parravicini 12ihvefracq unsplash 05.02.2021.

Tabuk

Donosimo kratku priču nastalu na Ferićevoj radionici: "Na dan pranja rublja najviše sam voljela pomesti šator odmah nakon što smo se vratile s rijeke. Nerijetko bih se drugi dan probudila u samu zoru i iz kreveta osluškivala kako se bude i spremaju članovi porodice." Autorica: Ramona Boban-Vlahović.

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage pexels erkan utu 239853 11.01.2021.

Pa samo razgovaramo sine

Donosimo kratku priču nastalu na Ferićevoj radionici: "Ako pokažem ikakvu emociju iskoristit će ju protiv mene, to već dobro znam." Autor: Matej Stić.

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage jonathan cooper kikejhyd2vu unsplash 30.12.2020.

Sanjam te noćas

Donosimo kratku priču nastalu na Ferićevoj radionici: "Kvragu, reci da te boli. Reci da ne možeš izdržati. Reci da je život u kurcu kad baš pred tebe stavlja takve izazove." Autorica: Ana Ledenko Gregur.

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage kevin laminto drsewnja2 q unsplash 28.12.2020.

Moment sile na točku

Donosimo kratku priču nastalu na Ferićevoj radionici: "Imala sam službeni studentski mail s njenog fakulteta, njeno ime i prezime. Imala sam još jedan njen mail, koji se zvao moment_sile_na_točku." Autorica: Daria Blažević.

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage pelle martin ay7qwtw2 xe unsplash 23.12.2020.

Kvar na lokomotivi

Donosimo kratku priču nastalu na Ferićevoj radionici: "Kvar na lokomotivi sinoć ga je natjerao da se smjesti u ovu rupu, kao da je nekakav student." Autor: Adrian Satja Kurdija.

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage marjanblan 0 rjmgph9hc unsplash 21.12.2020.

Ja bi mogla da mogu

Donosimo prvu priču s Ferićeve radionice kratke priče: "jebem ti, Darko... zar si baš morao napisati taj stih?!" Autor: Pavle Perković.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu