Imena koja cvjetaju u pukotinama bezdana (predgovor)

U nastavku donosimo predgovor antologiji Imena koja cvjetaju u pukotinama bezdana urednica Ivane Dražić i Karoline Hrga. Zastupljeni autori i autorice gostovat će u Booksi na Reviji malih književnosti: Romska književnost od 7. do 9. listopada u Booksi.

Imena koja cvjetaju u pukotinama bezdana

Antologija romske književnosti Imena koja cvjetaju u pukotinama bezdana okuplja glasove trinaest romskih autorica i autora, pjesnikinja i pjesnika, ponajprije iz Europe, ali i izvan nje. Antologiju objavljujemo u sklopu festivala Revija malih književnosti, koji se u listopadu 2025., po dvadeset i prvi put, održava u zagrebačkom književnom klubu Booksa. Revija malih književnosti je festival posvećen interkulturnim, hibridnim književnim susretima, autorima i autoricama čiji su glasovi često zanemareni u dominantnim izdavačkim politikama. Afirmirajući njihov kulturni, historijski i društveni značaj, kao i estetsku inovativnost i višeslojni narativni identitet, Revija otvara prostor za pluralnost književnih glasova i perspektiva.

Ovogodišnja antologija stoga je nastala iz potrebe da se na jednom mjestu saberu neki od najrelevantnijih suvremenih romskih glasova, i pokaže koliko romska književnost kroz raznovrsne narativne i poetske forme, jezične i estetske eksperimente otvara prostor za kritičko promišljanje i literarnu inovaciju. Radi se o književnosti u kojoj se kolektivno pamćenje isprepliće s intimnim iskustvom, a intima se neodvojivo upisuje u kolektivnu povijest i kolektivnu memoriju; književnosti koja artikulira osobna i zajednička iskustva kao otpor sistemskom, višestoljetnom rasizmu, antigitanizmu i diskriminaciji, ali i kao prostor imaginacije u kojem je moguće zamišljati drukčiji, pravedniji svijet. U tom smislu, ova Antologija ne predstavlja tek književni izbor, nego je i jezični i politički čin. Ona svjedoči vibrantnoj književnosti koja razvija vlastiti glas, opire se marginalizaciji, ruši postavljene granice i gradi vlastiti kontrakanon.

Sam naslov, preuzet iz stiha pjesnikinje Noelie Cortés – „Fašizam najviše od svega mrzi imena koja cvjetaju u pukotinama bezdana” – podsjeća nas na ljepotu i snagu koja se kali i nadire i u najmračnijim vremenima, na iskustva onih koji su preživjeli Holokaust, Samudaripen, Porajmos, ali i desetljeća sustavnog i sistemskog brisanja, prešućivanja i marginalizacije. Te su priče, unatoč stalnim pokušajima da ih se izbriše iz povijesne memorije i javnog prostora, opstale i opstaju i danas, sve glasnije zauzimajući svoje mjesto, pokazujući da književnost može biti i čin opstanka, emancipacije i otpora.

U romskoj književnosti neizbježno se isprepliću teme identiteta, diskriminacije, opresije i marginalizacije s temama ljubavi, ljepote i nade. U djelima romskih književnica i književnika, uključujući one zastupljene u ovoj antologiji, čitamo iskustva historijskih progonstava i holokausta, prisilnih migracija i svakodnevice ispunjene različitim oblicima nasilja, onog vidljivog i onog nevidljivog: od siromaštva i uskraćenog pristupa obrazovanju i zdravstvu do stihijske akulturacije. No, romska književnost nije tek svjedokom bremenitog putovanja: ona je i prostor borbe za ravnopravnost, feminističke emancipacije, koliko i težnje za očuvanjem romskog jezika, usmene predaje, i potrage za vlastitim mjestom u društvu. Romska iskustva u ovoj antologiji stoga nisu svedena na patnju – u njima žive humor, senzualnost, neuništivi otpor i prkos, sve razgranatiji književni postupci koji evociraju sjećanja na snažne pretke i neutaživu žudnju za životom.

Autori i autorice zastupljene u antologiji različitih su generacija, poetika i iskustava. Almir Agić mladi je pjesnik i aktivist iz BiH, koji u svojim stihovima progovara o ljubavi, nepravdi i tradiciji, dotičući se i pitanja položaja romskih žena u patrijarhalnoj sredini. Patrik Banga, pisac i novinar iz Češke, u autobiografskim poglavljima iz romana Pravi izlaz opisuje djetinjstvo u praškom kvartu Žižkov, obilježeno siromaštvom, rasizmom i policijskim nasiljem. Autorica Noelia Cortés, romskih i španjolskih korijena, istražuje poveznice između identiteta, aktivizma i feminizma. Spisateljica Akile Eminova, u Makedoniji poznata po prozi koja se kreće između fantazmagorije i jave, taj motiv nastavlja istraživati i ulomkom iz novele Podigni zavjesu zastupljenim u ovoj antologiji. Dramska autorica Mihaela Drăgan kazališnim jezikom spaja feministički i dekolonijalni diskurs, preispisujući Shakespeareovu Oluju u feminističko-antirasističku alegoriju. Raine Geoghegan, književnica, pjesnikinja romskih, velških i irskih korijena, promišlja o podrijetlu, prošlosti, romskom i nomadskom nasljeđu kroz snažnu liriku. Još jedna autorica iz Rumunjske, Delia Grigore, kroz svoju poeziju istražuje romski jezik, kulturu i običaje. Grigore koristi romski jezik kao estetsko i političko sredstvo. Njezina poezija artikulira dinamičan odnos između etnografske gestualnosti i lirskog izraza, oblikujući prostor u kojem se jezik, kultura i običaji ne arhiviraju, nego iznova izvode i obnavljaju kroz inovativni književni jezik. Tamás Jónás, prozaist i pjesnik iz Mađarske, u snažnoj konfesionalnoj poeziji spaja intimne i tjelesne prizore s iskustvom društvene marginalizacije. Time njegovi ritmički zgusnuti stihovi postaju prostor u kojem se privatna ranjivost transformira u univerzalno poetsko iskustvo. Oksana Marafioti, spisateljica i pijanistica romskog, armensko, grčkog i ukrajinskog porijekla, u memoarskoj formi, koristi literarni eksperiment u jeziku i pripovijedanju, ispreplićući osobnu i širu povijest i traumu i migracije romskog naroda. Jovan Nikolić, pjesnik i pisac porijeklom iz Srbije, s dugogodišnjom njemačkom adresom, i jedan od najpoznatijih romskih književnih glasova u Europi, u svojim proznim zapisima spaja osobno i kolektivno pamćenje Roma, predstavljajući Rome kao narod slobode i umjetnosti, ali i kao „nevidljivi evropski narod“. Ruždija Russo Sejdović pjesnik, pisac i prevoditelj iz Crne Gore, donosi priču o odrastanju dječaka u romskoj obitelji i njegovoj ljubavi prema književnosti. U svojem radu afirmira lingvističku hibridnost i dvojezičnu poetiku, čime privatnu priču o odrastanju u romskoj obitelji transformira u performativno svjedočanstvo marginaliziranog subjektiviteta. Maria Siváková, spisateljica iz Češke, unosi svježinu angažirane i introspektivne proze, prikazujući život žene koja se suočava s izazovima identiteta, rasizma, antigitanizma i obiteljskih tragedija. Njezina se proza može čitati kao oblik autofikcije u kojem se individualno iskustvo žene romskog podrijetla prelijeva u kolektivnu figuru otpora, dok dokumentaristički postupci osnažuju angažiranu dimenziju njezina pisanja. Konačno, Alexian Santino Spinelli, pjesnik, muzikolog i poznati glazbenik, u svojim stihovima razvija poetiku sjećanja u kojoj književni tekst i glazbeni izraz tvore intermedijalni prostor romske kulture. Njegova poezija aktivira performativna sjećanja zajednice i snažno se oslanja na gilí romaní tradiciju – usmenu pjesničku i glazbenu praksu koja prenosi kolektivnu memoriju, kulturne vrijednosti i povijesne traume Roma. Kroz ritmičku repetitivnost i elemente oralne poetike, Spinelli transformira kolektivni identitet u estetski i politički čin prisutnosti.

Integralni sloj romske književnosti i identiteta jest i jezik. Službeni romski jezik, romani čhib, nije samo komunikacijsko sredstvo, nego i nositelj memorije i temelj kolektivnog identiteta, uključujući bogatstvo brojnih dijalekata i jezičnih varijeteta, kakav je primjerice bajaški rumunjski u Hrvatskoj, koji oblikuje romski identitet jednako snažno kao i književni standard. Kako u razgovoru za portal Booksa.hr kaže prevoditeljica Mirdita Saliu: „Danas slobodno možemo reći da romski jezik ima široku lepezu dijalekata i zbog toga je najbogatiji jezik na svijetu.” I kod autora i autorica ove Antologije jasno se očituje kako jezik, vernakulari i višejezičnost predstavljaju jednu od ključnih elemenata eksperimenta i refleksije za sve autore i autorice, oblikujući njihove poetske, prozne i dramske prakse. Delia Grigore, profesorica romskog jezika i književnosti, piše na romskom i u pjesmama testira i trasira njegove granice; Alexian Santino Spinelli u svojem radu njeguje dvojezičnu praksu i piše na romskom i talijanskom; Raine Geoghegan u svoju poeziju na engleskom utiskuje romske riječi, izraze i fragmente usmene tradicije, dajući joj živopisni dokumentaristički izraz; u dramskom tekstu Mihaele Drăgan Kaliban i vještica, pisanom na engleskom, rumunjskom i romskom, jezik postaje i sredstvo feminističke i queer borbe – prostor u kojem Romkinje preuzimaju narativnu i scensku moć, raskrinkavaju povijesne obrasce patrijarhata i kapitalizma te ispisuju koordinate emancipatornog, ravnopravnog društva. Književnost tako postaje prostor gdje Romkinje same ispisuju vlastitu povijest, raskidaju tišinu nametnutu stoljećima potiskivanja i grade emancipacijske prakse koje su i romske i feminističke i dekolonijalne.

Kao i Crna književnost, širom svijeta utemeljena kao prostor otpora i svjedočanstva protiv ropstva, rasizma i segregacije, ili dekolonijalna književnost Latinske Amerike, Afrike i Azije, koja demontira i subvertira kolonijalne strukture moći, tako i romska književnost pokazuje kako se u jeziku, sjećanju i imaginaciji ispisuje i artikulira borba za vidljivost i dostojanstvo. U tom smislu, romska književnost stoji rame uz rame s najvažnijim emancipacijskim književnim tradicijama svijeta. Njena umjetnička imaginacija nije bijeg od stvarnosti, nego političko oružje: ona otvara prostor u kojem je moguće preoblikovati prošlost, dovesti u pitanje ovjerene kanone i zamisliti budućnosti u kojima Romi i Romkinje ne samo da preživljavaju, nego žive slobodno, dostojanstveno i ravnopravno.

Urednice antologije,
Ivana Dražić i Karolina Hrga

Revija malih književnosti odvija se uz financijsku podršku Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te Zaklade ‘Kultura nova’ i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva.