Konj u čizmama

Konj nije mačka

Naša je kuća premalena. Sa svojim konjem prolazim dnevnim boravkom. Lasse uredno u svojim čizmama hoda vukući noge po tepihu. Repom ne udara o kauč. Samo njuška dasku s kaktusima. A tati se ipak uopće ne sviđa.

"Fieke, što je sad to? Van s tom životinjom!" gunđao je. Skočio je iz fotelje i bacio novine.

Konj u čizmama, to još nikad nije vidio. Konj ima potkove ili bijele čarape, ali nema čizme! I to u njegovom vlastitom dnevnom boravku?

Tako je, Lasse nosi čizme. Lijepu obuću od meke kože s crvenim vezicama i debelim gumenim poplatima. Nosi broj koji točno odgovara njegovim osjetljivim kopitima.

Lassea oprezno vodim kroz sobu između stolića i regala za knjige. Tata ostaje stajati na sigurnom iza kauča. Kad bi Lasse počeo mahati repom, bacio bi sve knjige na pod. A Lasse voli mahati repom. Satima. Ali sva sreća što sad ne maše. Dobro je odgojen, moj novi kućni ljubimac.

Prošli smo kraj televizora i staklene vitrine bez da smo nešto slomili. U međuvremenu je tata gunđao kako to stvarno ne može (ali ipak može jer ja to radim).

"Jesi li ti dokraja poludjela? Konj u kući…" Vukući svoje krute noge po podu, Lasse je otišao u kuhinju. 

Čizme po pločicama rade klik-klak. 

Niti ne gleda prema zdjeli s jabukama na elementu. 

Kliketi-klak prema stražnjim vratima. 

Lasse stavlja svoju njušku na kvaku. To je naučio od stare Olge. Gurajući otvara vrata i klipsa prema van.

Eno ga ondje na terasi među teglama punim spomenaka i srdašaca: moj vlastiti konj. Svibanjsko je jutro, a sunce sije po njegovim ogoljelim leđima. Lasseovo krzno sijedo je s mrljama velikim poput jabuka. Bijela griva visi preko njegove zdepaste islandske njuške. 

Naravno da znam da konj ima nos, a ne njušku. Možda to vrijedi za većinu konja. Ali ne za Lassea. Previše je svojevrstan da bi imao nos.

Mog se konja više ništa ne treba naučiti. Ima gotovo trideset godina.

Trideset.

Ali još uvijek ima dosta života u njemu.

Napunila sam kantu s vodom. Lasse pohlepno pije.

Tata otvara vrata. Pocrvenio je i ostao stajati na pragu.

"Hoćeš li mi reći što se ovdje događa?"

"Da", rekla sam. Uvijek kažem "da" ako me se nešto pita. To često sprečava frku.

"Onda?"

"Najprije upoznavanje. Ovo je Lasse."

Lagano sam lupnula po njegovom širokom ramenu. Prestao je piti i otresao kapljice sa svoje brade. "Prijatelju, pogledaj, ono je moj tata."

Sva sreća da je Lasse naviknut na to da se ljudi prema njemu ne ponašaju dobro. Prije nego ga je Olga spasila, radio je u cirkusu. Hodao je na stražnjim nogama i kasao manežom s klaunom na leđima. Čak je morao skakati kroz vatreni kolut.

Tata je stavio ruke na bokove. Htio je nešto reći, ali se opet predomislio. Neki ljudi imaju poteškoća s izražavanjem. Moj otac ima poteškoća s razmišljanjem.

Još je jednom progutao slinu, duboko je udahnuo.

"Konj nije mačka", rekao je.

Pa to zna i najmanje dijete?

Samo sam rekla: "Da. Niti pas."

Tog je trena konj počeo mokriti. Skočila sam na stranu da izbjegnem štrcaj. Smrad me probadao u nosu.

Tata me još jednom pogledao prodornim pogledom.

"Ova životinja mora ovog trena otići!" viknuo je. Vrata su se u jednom zamahu zatvorila.

Lasse je drhtao. Jadnog dobricu milovala sam po glavi i na uho mu zapjevala pjesmu. Olga me naučila da ga to smiruje. 

"Kiša pada, trava raste, gora zelena. Kiša pada, trava raste, gora zelenaaaa…"

Nakon nekoliko minuta stražnja su se vrata odškrinula. Tata je gurnuo glavu van. Lasse je pogledao na drugu stranu.

"Fieke, stvarno ne razumijem…" Tata daje sve od sebe da zvuči što normalnije. Možda je shvatio da pred Lasseom nije bio baš pristojan. "Otkud ti pobogu konj u čizmama?"

(str. 5-8)

Leptiri-bore

Znaš li zašto mi se stari ljudi toliko sviđaju? Na njihovom licu živi leptir. Ako dovoljno dugo gledaš, možeš vidjeti gdje sjedi. Tamo, između tih linija i udubina oko očiju i usta, spava kukac. Leptir od zgužvanog papira. Ponekad ga možeš čuti kako šušti ispod naborane kože. 

To su leptiri koji se smiju i leptiri koji žaluju. Veseli leptiri i gunđala. Pohlepni leptiri i izbirljivi leptiri. Noćni leptiri i pospanci. 

Što si stariji, to je leptir ljepši.

Sve dok jednog dana na leđima ne osjeti sunce kako ga škaklja. Radoznalo podigne svoju glavu. Ticala se njišu na vjetru. Rastegne noge, rastvori krila. I uzdigne se nakon dugog uzdaha.

Ususret novom ljetu.

(str. 17)

Obećanje

Jučer sam prvi put vidjela kako Lasse pleše. Bio je to ujedno i zadnji put jer on ne pleše ni s kim drugim osim s Olgom.

To su radili samo kada je to Lasse sam tražio. Napravio je nekoliko zaigranih koraka i poticao Olgu gurajući je svojim nosom da napravi isto.

Otišla sam u kuhinju da uzmem bocu soka. Kad sam ponovno izašla, već su započeli. Lasse je zamolio Olgu za ples. A ona se rado u to upustila. 

Lasse je ritmički na mjestu udarao nogama kao da izvodi brzi kas, ali nije išao naprijed. Olga je ispružila ruke. Trzaj joj je prošao od jedne ruke preko ramena do vrha prstiju na drugoj strani. Protegnula je svoja zakrivljena leđa koliko je mogla. Ispružila je glavu poput ždrala. Zatim je napravila nekoliko koraka u stranu i opet nazad. 

Lasse se okretao oko Olge dok je ona svojim valovitim rukama zadavala ritam. Najprije polako, a zatim sve brže!

Ispružila je ruke visoko u zrak. Lasse je stao na svoje stražnje noge i napravio skok. Olga je uživala u plesu. Njihala se na nečujnu glazbu.

Lasse je stao kraj Olge. Priljubivši se uz nju i on se počeo njihati. Bio je to najsporiji ples koji sam ikad vidjela. Ali i najljepši.

Dva prastara tijela pisala su krugove u travi. Olga se pomicala, a Lasse je kasao. 

Bilo je grubo i nespretno. Ali plesali su. Plesali su kao što još nikad nisam vidjela da dvoje ljudi zajedno pleše.

Kada je Lasse podignuo prednju nogu, Olga je to isto učinila s rukom. Kad je izvela jednostavan korak valcera, i Lasse je zaplesao valcer.

Sad mislim da je znala. Olga je već tad znala da će uskoro umrijeti. Da će morati sve ostaviti za sobom: svoju kuću, livadu, klupu među cvijećem, Lasseovo veselo hrzanje i moj svakodnevni posjet.

Nakon tog plesa nešto je bilo drugačije.

Odvele smo Lassea u staju i ostale s njim dok je jeo konjsku hranu.

Olgini prsti uhvatili su moju šaku. Njezina je koža bila od kartona. Uhvatila je jače nego inače. Kao da se htjela grčevito za mene uhvatiti.

"Samo ti razumiješ Lassea", mrmljala je. 

"Sa mnom ne želi plesati", rekla sam.

"Znaš kroz koje je nevolje prošao."

Gledala sam Olgine udubljene obraze i njezin oštar nos. U njezinom je pogledu bilo nešto stranoga, nešto toploga i istovremeno nedohvatnog. Leptir-bora bila je ljepša nego inače.

"Kad sam ga uzela iz cirkusa, bio je kržljav i strašljiv poput skakavca. Uši su mu bile preklopljene. Nasmrt me se plašio."

"Ali ti si ga izvukla, Olgo", rekla sam. "Dala si mu staju i slamu."

"Tek nakon više od godinu dana mogao je opet normalno hodati." Blago je stisnula moje prste.

"Zahvaljujući čizmama", rekla sam.

"Istina", nasmijala se. "Bez čizama ne bi uspio."

Kao i svake večeri Olga je skinula tešku obuću. Pustila je da Lasse podigne nogu po nogu. Uzela je krpu i očistila čizme. Na mekanu krpu stavila je slinu i laštila sve dok se stijenka kopita nije sjajila poput kestena. Zatim je vršcima prstiju masirala osjetljiv poplat.

Preko Lasseovog krzna prošli su trnci. Ne od straha, nego od ugode.

"Lasse je poseban konj. A ti točno znaš što mu treba." Olga je stavila čizme u jedan red u kut staje. Stala je ispred mene i jako me ozbiljno gledala.

"Kad mene više ne bude, ti ćeš se morati za njega brinuti", rekla je. "Hoćeš li to učiniti za mene?"

"Da!" rekla sam. Naravno da sam pristala, iako mi je u grlu bila knedla.

"Hoću da ostane kod tebe što god se dogodilo."

"Obećavam ti." Pokušala sam progutati knedlu, ali se nije micala.

"Onda će biti tvoj", još je jednom ponovila Olga. "Nemoj ga nikome dati. Niti najdražem čovjeku na svijetu."

"Možeš se pouzdati u mene", još sam dodala, ali ne znam je li me čula jer je počela jako kašljati.

Olga je u grlu imala još veću knedlu od mene.

(str. 21 - 26)