Čuvari povijesti: Pustinjske knjižnice Mauritanije

Ususret putopisnom predavanju Martine Marinković: Mauritanija, donosimo Martinin tekst o mauritanskoj književnosti i knjižnicama. 

Čuvari povijesti: Pustinjske knjižnice Mauritanije

U rujnu 2025. godine ispunila sam si jednu od najvećih osobnih i putničkih želja i samostalno posjetila Mauritaniju. Ta zapadnoafrička zemlja svoje posjetitelje broji tek u tisućama, a privlači (avan)turiste najviše radi atrakcije vlaka sa željeznom rudom. Međutim, Mauritanija nudi mnogo više od same vožnje na najopasnijem vlaku na svijetu, a jedan od ciljeva mog posjeta bio je Chinguetti, dragulj pustinjske arhitekture, povijesni gradić skriven duboko u Sahari, na samom rubu naseljenog dijela države, iza kojeg se prostire nepregledna pustinja sve prema granici s Malijem, a u njemu se čuvaju neki od najstarijih zapisa tog dijela svijeta.

Mauritaniju se smatra mostom između arapskog Maghreba i subsaharske Zapadne Afrike, što ju čini jedinstvenom predstavnicom dvaju svjetova i kultura koje mirno koegzistiraju daleko od razgranate urbanosti. U Mauritaniji se cijeni tradicija i višestoljetna kultura te se u skladu s tim i živi, ali i o njoj piše. Mauritanska književnost, ipak, u kontekstu svjetske literature postoji samo u tragovima. O njoj se rijetko piše, rjeđe istražuje, a još se manje prevodi i distribuira van matičnog područja zemlje.

Budući da sam u Mauritaniju otputovala neovisno, u vlastitoj organizaciji i bez turističke grupe, imala sam priliku povezati se s lokalnim stanovništvom pa tako i propitati ono što me posebno intrigiralo: status mauritanske književnosti. U razgovoru sa svojim domaćinom Hademineom Ahmedouom, nevjerojatnim mladim Mauritancem koji inače radi kao turistički vodič, ali isto tako drži vrata svojeg doma otvorena za putnike koji mu se javljaju putem platforme Couchsurfing, kod kojeg sam odsjela prva dva dana u glavnom gradu Nouakchottu, i koji je završio studij engleskog jezika na Sveučilištu u Nouakchottu, doznala sam ponešto o mauritanskoj književnosti.

Mauritaniju zovu i zemljom milijun pjesnika, što ukazuje na zastupljenost specifičnog žanra; poezije; a sama količina napisane poezije, u najvećem postotku one religiozne, jer Mauritanija broji preko 98% muslimanske populacije, teško je odrediva. Mauritanska književnost gotovo se uopće ne prevodi, Hademine mi je objasnio da je to praksa koja se odnosi samo na knjige na sveučilišnoj razini, a ako se na neki jezik i prevodi, onda je to drugi službeni jezik u Zapadnoj Africi, francuski.

Jedini primjerak mauritanske književnosti koji je preveden na engleski jest roman The Desert and the Drum, autora imena Mbarek Ould Beyrouk. Izdan 2015. godine na francuskom jeziku, 2016. nagrađen prestižnom švicarskom nagradom Ahmadou-Kourouma, posvećenoj fikciji na francuskom te autorima subsaharskog afričkog područja, a 2018. preveden na engleski jezik (Dedalus Books), roman The Desert and the Drum trenutno je jedini književni, ujedno i prozni predstavnik Mauritanije u svjetskom literarnom kontekstu. Roman prati naraciju mlade djevojke Rayhane koja odbacujući tradiciju i život u beduinskom, nomadskom plemenu iz kojeg potječe, krade ceremonijalni bubanj, artefakt od velike važnosti njezinoj kulturnoj zajednici te bježi kroz pustinju prema urbanoj sredini, velikim gradovima, prema željno traženoj suvremenosti, koja ipak ne dolazi bez vlastitih okova i neuravnoteženosti koju protagonistica doživljava.

Mauritanska poezija s druge je strane orijentirana upravo na dugu tradiciju i religioznost, na vjeru koncentriranu u životnoj praksi arapske kulture, naročito one subsaharske kakva jest najzastupljenija u Mauritaniji. Nebrojeni pjesnici tako pišu svoje osobne posvete Allahu, filozofski promišljaju vjeru, bave se misticizmom, intimnošću religijom utvrđenog života. Mauritanska poezija u tom kontekstu ostaje gotovo jedinstvena za čitanje samo govornicima arapskog, izuzev pokoje pjesme koja se povremeno prevede na francuski ili engleski jezik. Međutim, masovnije prijevode mauritanske poezije, barem sudeći prema onome što sam čula od drugih lokalnih stanovnika s kojima sam vodila kraće razgovore, najčešće sjedeći uz cestu sa šalicom čaja, svijet neće vidjeti tako skoro. Držeći do vlastite tradicije, Mauritanci žele srž svoje književnosti, toliko duboko isprepletene s vjerom i kulturom, zadržati jedinstvenom i omeđenom samo njihovim granicama pa tako prevođenje književnosti većinski ne prihvaćaju jer se pokušavaju ograničiti od pretjeranog prodora zapadne kulture.

Upravo je moja ciljana destinacija, Chinguetti, grad-predstavnik čuvanja književno-povijesne jezgre Mauritanije. Zaštićen UNESCO-m i danas još uvijek jedno od najznačajnijih muslimanskih središta, stoljećima ranije i jedno od ključnih mjesta na trgovačkim rutama kroz područje Sahela, od Mediterana do današnjeg malijskog Timbuktua, Chinguetti je obavezno mjesto za posjetiti za one koji se pronađu u Mauritaniji. Chinguetti je u Mauritaniji, ali i šire, onim putnicima i istraživačima koji su u kontinuiranoj potrazi za jedinstvenim mjestima, poznat po onome što skriva daleko od civilizacije: taj je maleni grad na rubovima visokih pješčanih dina riznica starih arapskih rukopisa. U Chinguettiju se danas nalazi pet očuvanih knjižnica, nekad ih je bilo i mnogo više, jedinstvenih u svijetu po tome što se radi upravo o pustinjskim knjižnicama, gdje se pomno čuvaju stotinama godina stare knjige.

U knjižnicama Chinguettija sačuvano je više od tisuću rukopisa Kur'ana, knjiga astronomije, matematike, filozofije i retorike te religiozne poezije, kao i one koja se bavi sufijskim misticizmom i islamskim identitetom. Rukopisi su pohranjeni u tamnim i hladnim prostorijama, uvijek na posebnoj temperaturi te se njima rukuje veoma oprezno, u zaštitnim rukavicama kako se stari pergament ne bi oštetio. Promatrati knjižničara koji revno i pažljivo prezentira očuvane zapise intelektualne povijesti, u mjestu toliko daleko od civilizacije da se do njega može doći samo dugom vožnjom terenskim vozilom kroz pustinju, jedinstven je doživljaj, naročito za ljubitelje pisane riječi, kao i za one koji se, poput mene, svakodnevno bave književnošću.

Danas se pustinjske knjižnice Chinguettija dijelom održavaju kroz financiranje od strane malobrojnih turista koji se pronađu u Mauritaniji. Plaćanje simbolične ulaznice od svega nekoliko eura, kad se konvertira lokalna valuta, odlazi u fondove za održavanje prostora knjižnica i knjižničare koji se o njima brinu, međutim izvan takve vrste turističkih i pokojih lokalnih donacija, kontinuirano financiranje Chinguettija i njegovih knjižnica nažalost ne postoji. S obzirom da se Chinguetti nalazi na UNESCO-vom popisu kulturne baštine, knjižnice su dobile financijski poticaj 2024. godine, međutim takva praksa ostaje kao rijetka pojava pa je stoga njihova buduća sudbina neizvjesna, i tek povremeni putnici, što individualno, što u većim grupama, zapravo financijski održavaju knjižnice na životu svojim posjetima.

Povijesni rukopisi sačuvani u posljednjim preostalim knjižnicama Chinguettija, pohranjeni su kao relikti i očuvani upravo radi dobre volje lokalnog stanovništva, pustinjaka, knjižničara, ljudi koji su kao svoj životni poziv pristali biti čuvari povijesti, makar i u gradu na samom rubu nenaseljenog dijela Sahare. To jest, kao što mi je rekao knjižničar čiju sam riznicu posjetila u sklopu svog obilaska Chinguettija:
„Ako mi ne sačuvamo ove knjige, tko će?“

Chinguetti zaista odiše poviješću kad se kroz njega prolazi. Kao nekadašnje sjecište puteva na vjerskim hodočašćima, Chinguetti je stoljećima ranije bio i intelektualno središte, mjesto gdje su učenjaci islamske vjere, ali i znanstvenih diskursa i disciplina poput retorike, medicine, prava, književnosti, matematike i astronomije, dolazili ne samo iz područja Sahela i subsaharskih regija, već i iz cijelog arapskog svijeta. Ostaci tog intelektualnog i kulturnog centra Zapadne Afrike danas se u Chinguettiju ogledaju tek u posljednjih nekoliko knjižnica koje svoja vrata, kao i relikvije među rukopisima, otvaraju samo povremeno.

Unatoč pokušajima da se rukopisi iz pustinjskih knjižnica prenesu u ustanove u glavnom gradu, Nouakchottu, poput sveučilišnih knjižnica, čuvari-knjižničari iz Chinguettija odbijaju takve prijedloge. Kao što i sami govore kad ih se o tome pita, važnije im je očuvati autentičnost starih zapisa na mjestu koje je uz njih povijesno vezano, nego li ih transportirati nekamo gdje će ih svijet s vremenom zaboraviti i potisnuti, a njihova se recepcija svesti samo na sjećanje. Iako je Chinguetti grad koji postepeno nestaje, gradeći se već u svojoj trećoj iteraciji jer ga pješčane dine s vjetrovima zatrpavaju na periferiji, knjižničari Chinguettija odlučni su u tome da knjige koje su im generacijama ranije povjerene ostanu duboko u pustinji – ondje gdje su i nastale.

U vremenu u kojem se sve više štuje digitalizacija, a sve manje pisana riječ, čuvari starih zapisa, pustinjski knjižničari Chinguettija, ne čuvaju samo knjige. Oni čuvaju povijest.