Page arrow
Web banner 3Banner mobile 3

"Pas i kontrabas" (ulomak iz romana)

Large pas i kontrabas
Utorak
25.02.2020.


U Booksinom književnom programu 14. ožujka u 18h gostovat će Saša Ilić, koji je ove godine dobio NIN-ovu nagradu za roman Pas i kontrabas (Orfelin, 2019). Žiri je istaknuo da je nagrađeni roman "kompleksna priča o prožimanju prošlosti i sadašnjosti, sukobu pojedinca i društva, života i umetnosti, ispričana postupkom koji ukršta mnoštvo pripovednih perspektiva i nudi zaokruženu sliku savremenog razdrobljenog sveta",  te "povratak velikoj naraciji i hrabro suočavanje sa svim nacionalnim i socijalnim traumama koje oblikuju naše društvo".

U nastavku donosimo ulomak iz romana.

***

                                              Sav taj jazz

Rekli su mi da je to noćno klokotanje vode u cevima bilo nemoguće popraviti, bar ne za vreme našeg boravka u paviljonu. Možda kasnije, kada jednog dana budu odlučili da isprazne sve zgrade, obiju bolesne zidove do cigle i počnu da grade neki humaniji prostor u kome će se pacijenti osećati bolje nego mi. Biće im lakše da podnesu noćne krike, bat bolničara i policajaca, hladna svitanja iza rešetaka. Kada su Topa vratili u sobu, imao je žute podlive na licu i vratu, a njegove tetovaže postale su zamućene ispod te sepije. Nije pokazivao nikakve znake uznemirenosti niti mi je bilo kakvim gestom davao do znanja da se sećao našeg sukoba. Ličio je na likantropa koji se posle noći punog meseca vratio u ljudsko obličje, zaboravivši na svoj tajni život. Kada smo jednom prilikom, nedaleko od vrata, slučajno naleteli jedan na drugoga, zastali smo, razmenili poglede, a ja sam se pomerio da bih ga pustio da prođe. U njegovim očima tada, osim ravnodušnosti, nisam mogao da nazrem ništa drugo. Pomislio sam na nesrećnu Asju, na vreme koje je proveo s njom, na njegov život pre Zavoda, na rat iz kog se očigledno nikad nije vratio, sve je to bilo sakriveno tim izrazom ravnodušnosti koji je nosio kao obrazinu. Zato je iz očiju njegovih jajoglavih pratilaca uvek sevala mržnja. Njih dvojica su dobro znala šta njihov gospodar ponekad radi noću i bili su spremni da za njim počiste ostatke plena. Međutim, nikome od njih nije smetalo noćno curenje vode, klokotanje u poroznim cevima koje su, kada bi se pritisak pojačao, punile debele zidove vlagom. Klozet u paviljonu ličio je na zarđali usrani levak, čija je osnovna funkcija bila očuvana samo na osnovu postojanja te rupe na sredini kroz koju je naš izmet još uvek oticao u kanalizaciju.

Moj prijatelj i kolega sa studija Mathias Moltmannn, voleo je da kaže da se po toaletu mogao proceniti kvalitet svakog džez kluba. Ako su toaleti bili sređeni, sa pločicama i električnim sušačima za ruke, velikim ogledalima ispred kojih su stajale lavandine od porculana i veštački cvetovi orhideja, onda u tom klubu i nije mogao da se očekuje bog zna kakav džez. Beskrajno se zabavljao dok mi je u između seminarskih vežbanja iz improvizacije i kontrapunkta, iznosio svoju teoriju o džezu i mestu na kome se svira. Smatrao je da je kardinalna greška Charlija Parkera bio njegov dolazak u Evropu 1949. godine. Uglađenost pariskih klubova mora da je dodatno prenapregla živce ovog muzičara i ovisnika o heroinu, kome su u danima pojačanih kriza, ti odlasci sa bine do toaleta, gde bi se umio i prikupio snagu za nastavak, bili sve dragoceniji. Taj skriveni životu u bekstejdžu nije bio važan samo Parkeru, o tome je govorio i Chet Baker, pa i Miles. Bilo je važno samo za trenutak ostati sam sa sobom, pred ogledalom, a on, Mathias, verovao je da je lekovitost tih trenutaka bila u još jednoj stvari, jer su se muzičari tada vraćali izvorima svoje energije. Možda je najbolje od svih to izrazio Charlie Mingus na albumu Blues and Roots. U tom naslovu, tvrdio je Mathias, bilo je sadržano sve što je jednom džez muzičaru bilo bitno, blue ton i njegov izvor. Prekid strujanja energije između tih polova značio bi i početak kraja nečije muzike, karijere pa čak i života, kao što je to bilo u Parkerovom slučaju. Zato su ruinirani, hladni i važni toaleti, na neki način, predstavljali povratak energiji, kao rekuperacija koja bi muzičaru omogućila da se vrati na scenu i zasvira još bolji džez. On je tada znao dva evropska kluba koji su još držali do toga, jedan je bio u Beču na stanici Josefstädter Straße, a drugi u jezgru starog grada Krakova. Ako bi se ikada bavio menadžerskim poslom, rekao je, onda bi radio samo sa takvim klubovima.

Zaista, mnogo kasnije, Mathias je otvorio „Dizzy" – malu produkcijsku kuću za džez i digitalni menadžment, a zapravo samo je primenio svoju studentsku teoriju o još boljem džezu, organizujući turneje muzičarima koji su se tek probijali na scenu. Tako je i F kvartet putovao Mathiasovim evropskim rutama. Preumorni i iscrpljeni, više nismo primećivali gde spavamo, šta jedemo, bilo je važno samo da se krećemo i da stižemo na vreme, na čemu je Mathias insistirao. Navigirao je naš kvartet kao brod koji je lutao po nekoj maglovitoj noći bez radara i navigacijskih svetala. Bilo je pitanje trenutka kada ćemo se sudariti s nekom drugom olupinom na pučini i početi da tonemo. Nervoza je rasla, a Ivan i Ena postajali su nepodnošljivi sa svojim kikotanjem i obesnim cinizmom kojim su ispunjavali duge sate u kupeu voza. Najpre im je meta bio Grujić, koji je tog proleća bio van sebe zbog majčine bolesti, potom Nik koji se nije dao lako izbaciti iz koloseka, da bi naposletku počeli da mi prebacuju zbog katastrofalne turneje i mog petljanja s Mathiasom, za koga su verovali da je menadžerski licemer, koji je zarađivao na tuđem znoju, dok nama nije ostavljao dovoljno ni za preživljavanje. Verovali su na koncu da novac svakako deli sa mnom, jer se nisam bunio zbog loših uslova na turneji i, vrlo često, nepovoljnih termina koncerata koje ne bi prihvatio nijedan drugi bend osim našeg. Ivan se cerekao pokušavajući da pronađe pravu reč kojom bi me opisao: Feudalac, eto šta je on. Ena bi mu se samo lepše namestila u krilu, zatresla glavom i kroz kosu koja joj je sakrila oči, dodala: Derikoža! Ne, ne, dodao bi Ivan, on je patrijarh, fali mu samo epitrahilj dok svira kontrabas. Svi bi se nasmejali njegovoj šali, ali on bi išao dalje, jer je uživao u svom ciničkom humoru čija je oštrica uvek bila usmerena prema meni. Diktator, nasmejala bi se Ena. Ne, ne, opominjao ju je tobože Ivan, zavlačeću joj ruku pod bluzu: Duče! Sa crnom kapicom i kontrabasom! Pater familias, rekla bi Ena. Ma kakvi, ispravljao ju je Ivan, capo di tutti capi! On je spahija! Nije, nego dahija! On je pseto, rekao bi naposletku Ivan, pseto koje je u ratu naučila da grabi samo za sebe. Oboje su zatim zaćutali, iščekujući moju reakciju ali ja sam se sve više udaljavao od njih i njihovog iščašenog humora, dok sam ležao na svom rancu, suočen sa narastanjem glavobolje, nadomak Krakova, gde nas je iste večeri očekivao nastup u klubu „Kod Muniaka".

Naš koncert bio je zapravo treći vikend u maju s Januszom Muniakom, poljskim tenor saksofonistom kog je Mathias upoznao na festivalu u Leibnizu. Janusz je poslednje čudo evropskog free jazza, rekao mi je jednom prilikom, poslušaj samo njegov Question Mark. Tako su legendarni saksofonista i njegov klub u Krakovu postali neizostavna stanica na Mathiasovim rutama. Odmah po dolasku u hotelsku sobu popio sam duplu dozu „oxycodona" i odvrnuo hladnu vodu iznad začepljenog lavaboa. Na nekoj od turneja, slučajno sam otkrio da mi ova kombinacija donekle usporava dolazak najjačih bolova kojih sam se najviše pribojavao. Nisam smeo da ispadnem iz forme, niti da razočaram Mathiasa, izneverim sebe a Ivanu pružim još malo materijala za šegačenje. Zato sam kleknuo pored lavaboa i zaronio glavu u vodu. Prodor hladnoće osetio sam duboko u mozgu kao udarac činelama od čega mi se bol na tranutak pojačao, ali ubrzo, pošto sam nakratko izronio iz vode, na tom bolnom mestu ostala je da pulsira jedna tamna tačka. Podsećala je na kap mastila koja bi se u ravnomernim pauzama obrušavala sa velike visine i razbijala o staklo. Ovo je tilak, rekla mi je Ena u prodavnici ručno pravljene čokolade, kada smo se našli pored pulta sa različitim nugat štanglicama i medaljonima: Kako mi stoji? Kada sam se okrenuo prema njoj, zbunilo me je njeno treće oko u vidu čokoladne tačke koju je sebi utisnula prstom između obrva. Ivan će odlepiti od sreće, odgovorio sam, ne mogavši da se naviknem na njen decentrirani pogled. A tebi, pitala je, kako se tebi dopadam? Mislim da mi se vrti u glavi. Ena mi je onda skinula kačket, uvukla mi svoje duge prste u kosu i nežno stegnuvši, privukla me k sebi: Molim te da da prestaneš više s tim, Filipe? S čim to?, pitao sam je. Da me mučiš, razumeš? Samo tako će ti prestati bolovi, shvati. Ne znaš, odgovorio sam, ne znaš šta pričaš. Naprotiv, samo to i znam, kazala je Ena ne puštajući me iz ruku. To na njenom licu bila je tačka najniže kaste, objasnila mi je dok sam se borio sa magnetizmom njene ajna čakre. Ideal u sviranju džeza je uspinjati se na gore, osvajati boje, najpre žutu, pa crvenu i belu. U crnoj je pulsirao bol poniženih, žuta je donosila profit, crvena je predstavljala odlučnost za borbu a bela, najviša od svih, bila je prosijavanje duha ali i uživanja u životu. Njena tačka se nalazila na prednjem zidu vagine i predstavljala je portal, dodala je, dok sam se ja ponašao kao neki smušeni Jozef K. Zato svom saksofonisti nikada nije morala da objašnjava ništa, jer se on uspinjao po tačkama kao po prečagama na merdevinama zadovoljstva. I samo zato mu je put, za razliku od mog, bio otvoren. Među njenim nogama.

Klub u podrumu bio je skoro pun i koncert je trebalo da počne svakog trenutka, međutim Ivan se nije pojavljivao, nije odgovarao na pozive niti na poruke. Na recepciji Hotela Ibis, rekli su mi da ga nisu videli otkako je uzeo ključi i sa devojkom otišao u svoju sobu. Posle toga se nije javljao niti je tuda prolazio. Stari dobri Janusz je prišao tapšući nečujno. Trebalo bi da počnemo, rekao je osmotrivši namrštenog Nika s gitarom i Grujića za bubjnjevima. A gde vam je pobegao kvartet?, pitao je šaljivo, mislim, onaj moj kolega, saksofonista? Izgleda da ga je Krakov odneo u vražju mater, rekao sam nevoljno, boreći se s glavoboljom koja mi je oduzimala snagu u kolenima i leđima, zbog čega sam se više oslanjao na kontrabas nego što sam stajao. A događa se to nekome ko svira alt saksofon, namignuo mi je Janusz, ali zato smo mi tenoristi uvek tu. Nas ni đavo ni diabeł ne mogu sjebati. Zatim je uzeo svoj instrument, popeo se na binu, a kada je dao znak prstima, naš kvartet je zaplovio podzemnim nišama starog poljskog grada.

Blago se nagnuvši napred, gospodin Muniak je zažmurio i pustio da mu naočari, zajedno sa težištem bića, kliznu ka instrumentu koji je u međuvremenu postao njegovo drugo „ja". Počeli smo obradom jednog džez standarda, koji je Janusz predložio kao uvod u naš jugoslovenski opus. Dok smo svirali But Not For Me u Muniakovom klubu pod kosim stropom od cigala, načas bi blesnule zvezde kada bi snop žutog svetla prešao preko njih. Ja sam, međutim, osećao kako me natkriljuju sve tamniji oblaci dok je Nik pevao Bakerove stihove. Bio sam glup kada sam pozvao Ivana da nam se pridruži, shvatio sam u tom podrumu, dok mi je Januszov saksofon melanholično prizivao sećanje na to vreme. Nizale su se slike naših susreta: Ivan je bio sa Enom, ona je bila s njim i na neki čudan način sa mnom, ja nisam bio ni sa kim, svi zajedno bili smo osuđeni na dugo raspadanje u tom i sličnim podrumima širom istočne Evrope. Možda su njih dvoje imali neku budućnost, mislio sam prateći gospodina Muniaka, ali bez mene. Svakako su mogli da spakuju kofere i zapale iz Beograda za Beč ili Zurich, gde se početkom devedesetih preselila njena majka posle mučnog razvoda od Eninog oca koji je ostao u Beogradu. Jednom smo u Zagrebu, posle nastupa u Močvari, na Branimirovoj tržnici svo troje pričali o tome kako bi bilo lepo pobeći daleko, a ostati blizu. Možda u Zürich, kod tvoje stare, dosetio se Ivan, poljubivši je. Ona mi je tada krišom stegla ruku ispod stola kao da me je molila da ostanem još malo. Da, ali bez mene, rekao sam, istrgao se iz njenog prokrijumčarenog stiska, i uprtivši instrument, otišao prema kolodvoru.

Jedva sam dočekao prvu pauzu, kada sam odjurio do toaleta, umio se i oslonivši se na rubove malog prljavog lavaboa, zadubio u napuklo ogledalo pred sobom. Bilo je izgrebano i prelepljeno oglasima za seksualne usluge. Između njih su moj oči delovale ostarelo i umorno. Pošto sam se sasvim približio, učinilo mi se kako iz dubine nadolazi nezaustavljivi talas bola koji ni „oxycodin" niti ledena voda više nisu mogli da zaustave. Tada je provirio Ivan, šeretski se osmehujući: Pa, dobro, gde si ti, jebote? Čekamo te… Ja sam pokušao u magnovenju da ga uhvatim za košulju i povučem k sebi, ali sam se od bola u slepoočnicama zanjihao kao da mi je neko najednom izmakao tlo pod nogama. Ivan me je onda zgrabio za kosu na potiljku, tresnuo mi glavu o ogledalo i otišao. Pre nego što sam uopšte shvatio šta se dogodilo, osetio sam kako mi nešto toplo klizi preko lica. Obuzeo me je napad klaustrofobije u toj hladnoj klozetskoj ćeliji ispod Krakova, dok sam se okretao oko svoje ose, kao pogođeni fazan koji se strmoglavio sa velike visine. Našavši se na upišanom podu, pao mi je u oči nečiji grafit na zidu, kao prećutna misao svih propalih muzičara: Shit happens on stage. Fuck the shits! 

Saša Ilić

Naslovna slika: Orfelin.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu