Hoda Barakat jedna je od najpoznatijih i najoriginalnijih suvremenih arapskih spisateljica. Kada je objavljen njen prvi roman The Stone of Laugher 1990. godine, bio je to radikalan trenutak u arapskoj književnosti, a roman je brzo prihvaćen kao jedno od najboljih djela koja opisuju građanski rat u Libanonu (ali i puno više od toga). Njen treći roman The Tiller of Waters osvojio je 2000. godine prestižnu nagradu 'Naguib Mahfouz' za književnost. Barakat je 2015. godine ušla u uži krug za britansku nagradu Man Booker International za životno djelo. Knjige su joj prevedene na više od petnaest jezika. Barakat je jedna od gošća ovogodišnje Booksine Revije malih književnosti koja će od 5. do 9. prosinca hrvatskoj publici predstaviti suvremenu književnost Levanta - zemalja Jordana, Libanona, Palestine i Sirije.
Intervju je s francuskoga prevela Ivana Ivančić.
***
Vaša knjiga The Stone of Laughter bila je prva knjiga jedne arapske autorice čiji je glavni lik homoseksualac. Koliko vam je to bilo važno dok ste razmišljali o knjizi i liku?
Nisam to 'planirala', nisam o tome promišljala. Osim toga, to nije prvi romaneskni lik moderne arapske književnosti koji je homoseksualac, no kako su mnogi zamijetili i napisali - to je prvi 'pozitivni' glavni lik koji nije moralno osuđen i prema kojem se ne odnosi kao prema bolesniku, anomaliji, pokvarenjaku koji treba biti kažnjen. Kraj romana također otkriva Khalilov moralni pad koji postaje očit kada odbije prihvatiti sebe onakvog kakav je. Gubi nevinost, osjećajnost, čednost i integritet. Ne tvrdim da je svaka homoseksualna osoba nenasilna i poštena, moji likovi nikad nisu reprezentativni.
U većini romana bavite se čovječanstvom na marginama. Vaši likovi su izolirani, isključeni, drugačiji, nasilni, neshvaćeni, gubitnici, nevjernici... Je li vas dugo iskustvo građanskog rata u Libanonu ponukalo da istražujete takve likove i načine bivanja?
Dakako. U svakom slučaju ne mogu znati kakvim bih stilom pisala da nisam doživjela to ekstremno nasilje. Uvijek me više zanimala negativna strana priče, 'luzeri' puno više nego junaci; oni kojima su se slomili život i sudbina, iskrivljeni od (iako dalekih) posljedica rata, nevini, ili oni koji su se smatrali takvima, kao i oni povedeni željom za nasiljem koje im je barem omogućavalo 'mjesto' u zajednici boraca i ratnika. Smatram da bića koja prolaze kroz začarani i krvavi krug žrtava/krvnika (kao u mom drugom romanu Les illuminés), hodaju prema crnom horizontu, sami, slijepi i napušteni u oluji Povijesti.
U svom se pisanju bavite i brojnim kontroverznim temama, od kojih su neke još uvijek tabu u libanonskom društvu, a nerijetko ste se referirali i na Kuran. Jeste li iskusili cenzuru, kazne ili prijetnje zbog toga?
Ne, nikakav oblik cenzure! Još uvijek ne znam ni kako, ni zašto. Moguće je da devedesetih godina cenzori (osobito vjerski) nisu bili toliko moćni koliko danas. Iako to nije uvjerljiv razlog jer spomenuti roman The Stone of Laughter i dalje kruži te je predmet istraživanja. Drugo, vjerojatnije objašnjenje leži u načinu na koji se 'odnosim' prema temi homoseksualne ljubavi, a to je s puno poštovanja. Posuđujem slike iz Kurana bez provokacije i blasfemije. Opisujem ljubav i strast, ne pornografiju. Osim toga, nisu mi zamjerili to što nisam muslimanka!
U jednom od intervjua kažete da je kultura u dubokom propadanju onda kada želi biti 'čista'. Možete li to pojasniti? Mislite li da svjedočimo sve većem inzistiranju na 'čistoći kulture', u arapskom svijetu i općenito?
Bilo kakav oblik čistoće označava propast i očito neznanje. Kada je društvo bolesno, veoma bolesno, ono se povlači u sebe, smatrajući svaki strani 'element' smrtonosnim virusom koji prijeti kako egzistenciji tako i srži njegova identiteta. To rezultira zahtijevanjem raznih oblika 'čistoće': etničke, vjerske, rasne, itd.
I ne, to nije 'specifično' za Arape, ni za 'arapsku kulturu'. Katastrofa je globalna; pogledajmo oko sebe, stranac, kakvog god porijekla, za vlast predstavlja čudovište. Kod njega nema ništa pozitivno. Ako ga se potisne u more, iza zidova ili ako umre u potpunom neznanju, malo je za to i sam kriv. Čak i oni koji se sažalijevaju nad ovom ljudskom katastrofom, to čine kako bi umirili savjest, tužno, romantičarsko, očajavajući.
Otvoreno ste kritizirali i arapsku književnost, rekavši kako arapski roman uglavnom pati pod težinom ideologije. Mislite li da je moguće pisati neideološki? Kako pristupate ideologiji u književnosti?
Ideologija u umjetnosti je uglavnom teško političko uvjerenje koje sputava slobodu. Pisac postaje propovjednik koji tvrdi da posjeduje Istinu. Književnik na neki način postaje prorok ili imam.
Arapski roman je patio pod tom težinom, sada puno manje. Nove generacija umjetnika i pisaca svjedočile su ideologijama koje su se gasile i sada 'koriste' prazno značenje 'dužnosti' propovijedanja. Jedinstvena Istina više ne postoji, bolje je precizirati pitanja nego davati odgovore. Naš ljudski život nas tjera da se neprestano pitamo. Ja sam to uvidjela možda 'malo' ranije. Imala sam više tjeskoba nego uvjerenja, gorko osjećajući pustošenje građanskog rata.
Živite u Francuskoj već desetljećima, ali vaši su romani i dalje smješteni u arapskom svijetu i pišete na arapskom. Kako se vaš odnos prema jeziku mijenjao i koliko vam je bitno pisati na arapskom?
Ono što napišem na arapskom može biti napisano samo na arapskom. On je temelj romana, njegova duša. Također puno pišem na francuskom, razne tekstove, izlaganja, radove, ali ne i romane. Arapski je taj divan jezik u mom grlu. To je egzistencijalan izbor za koji sam se još više vezala otkako sam napustila svoj Libanon.
'Unosnije' je pisati na francuskom, ali ne očekujem da ću živjeti od prava kao frankofona autorica. Strankinja sam i jedino mi jezik preostaje kako bih se osjećala 'kod kuće'. Usto, moje knjige su prevedene na nekoliko jezika gdje su veoma dobro primljene. Prema tome, nisam time toliko 'frustrirana'.
Vaše romane krasi jedna sjajna stvar, a to je da nisu postavljeni tako da arapski pisac pokušava objasniti arapski svijet čitatelju sa Zapada. To je nešto što se često, svjesno ili nesvjesno, događa brojnim autorima - koji u konačnici pišu sa zapadnjačkim čitateljima u glavi. Što mislite o tome?
Smatram da je to o mojim romanima točno i to je bila moja namjera. Kada pišem, razmišljam samo o stranici, na svom jeziku. Čitatelj, osobito zapadni, je tad daleko, veoma daleko. Ne olakšavam mu čitanje, ni razumijevanje, to je posao i problem prevoditelja. Ne zalazim u orijentalizam, egzotiku ni u 'primamljive' teme poput feminizma, islama, seksa i sadašnje politike. To nije zadaća književnika, možda novinara, povjesničara, etnologa, sociologa itd.
Ne pišete za kulturne časopise, a poznato je i da se držite podalje od pisaca i intelektualnih krugova većinu vremena. Zašto?
Nemam konkretan odgovor. To je osobna stvar, dio mog karaktera.
Hoda Barakat (Foto: Christopher Rose / Flickr)
