Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250
Piše: Sara Tomac

'Knjiga mora biti toliko prekrasna da poželiš leći s njom.'

Large judith schalansky c johanna ruebel

Fotografija: Fraktura.

Četvrtak
16.09.2021.

Čitajući knjigu Popis stanovitih gubitaka (Mizantrop, 2020.) čitatelj si zamišlja njenu autoricu, njemačku spisateljicu Judith Schalansky, u marljivoj i zagušljivoj tišini knjižnice, nalik na srednjovjekovnog kroničara ili prepisivača manuskripta kraj titravosti svijeće. Dojam nije netočan, jer u ovoj knjizi Schalansky prisvaja ulogu zapisivačice izgubljenih stvari, kroničarke minulih isječaka povijesti i kulture, s ciljem da izazove kolektivnu, a posljedično i individualnu memoriju. Popis stanovitih gubitaka doista jest popis gubitaka – zbirka je to dvanaest stilski i formalno različitih proznih tekstova inspiriranih određenim predmetom, građevinom, rukopisom (stvari, u najširem smislu) koji su u nekom trenutku naše povijesti postojali, a onda su nestali, izgubljeni su ili uništeni. Schalansky im život vraća marljivim istraživanjem, zamišljanjem i umetanjem njihove prošlosti u našu sadašnjost. O njenoj knjizi, procesu istraživanja i pisanja, stvarnom i imaginarnom i još koječemu s Judith smo razgovarali povodom njenog gostovanja na Festivalu svjetske književnosti.

Popis stanovitih gubitaka zasad je njena jedina knjiga prevedena u nas. Teme sjećanja i gubitka te odnosa prošlosti, sadašnjosti i budućnosti prisutne su i u njenih preostalih nekoliko knjiga, a Schalansky ponajprije, kako kaže, ''zanima uski, titravi prostor između fikcije i fakcije.'' Primjerice, u zbirci eseja naslovljenoj Atlas der abgelegenen Inseln: Fünfzig Inseln, auf denen ich nie war und niemals sein werde Gebundene Ausgabe (Atlas udaljenih otoka: pedeset otoka na kojima nisam bila, i nikada ni neću) doslovno bilježi, tekstualno i kartografski, pedeset otoka na kojima nije bila i nikad neće biti: ''Ti otoci su toliko udaljeni da brodovi onuda prođu tek nekoliko puta godišnje, a njihove kartografske slike obično su strpane u suvišne prostore mapa zemalja u kojima se nalaze. Dovoljno je dokaza da ti otoci postoje, no oni više ne pripadaju sasvim našoj stvarnosti. To ih čini privlačnima za maštanje. Otoci funkcioniraju poput pozornice, oni su pokretači priča.'' U jednoj drugoj knjizi, pak, bildungsromanu Der Hals der Giraffe (Žirafin vrat), piše o profesorici biologije odgojenoj u Istočnoj Njemačkoj koja svoje učenike mrzi te, iako ih podučava prirodnim zakonima promjene i prilagodbe, sama je nalik fosilu i trudi se iz sustava izbaciti sve osjećaje. Slično kao što životinja u opasnosti izbacuje crnilo. ''To jest knjiga koja se bavi suočavanjem s ideologijom, no isto tako pokazuje i poeziju prirodoslovlja'', objašnjava Schalansky.

Impresivno je enciklopedijsko znanje kojim Schalansky u Popisu stanovitih gubitaka zapljuskuje čitatelja te se on nakon čitanja mora osjećati barem malo obrazovanije. Na knjizi je, kaže, radila pet godina – potpuno je uronila u svaku temu, svako polje koje u knjizi dotiče, od manihejstva, borbi životinja u rimskim arenama, polinezijske historiografije, kulta ruševina, pa sve do psihe Grete Garbo. Samo pisanje bilo je, kaže, čisto ludilo – na jednom od tekstova, znanstveno-fantastičnoj priči ispripovijedanoj jezikom 19. stoljeća, radila je devet mjeseci; za jednu drugu pak, imala je tek tri tjedna jer je knjiga morala u tisak. No isto tako, knjiga joj je dala priliku da ponovno godinama posjećuje knjižnice i obrazuje se. Zbog takve hibridne forme, začudnog amalgama fikcije i fakcije te kombinacije različitih pripovjednih stilova knjiga se odupire jasnoj definiciji. Zanimalo nas je, stoga, smatra li se Schalansky više esejisticom ili pripovjedačicom, ili pak, kao i njena knjiga, želi uteći izjašnjavanju, na što kaže: ''Ne zamaram se razlikama između fikcije i nefikcije. Ja sam spisateljica, a točan i ispravan sadržaj nije kriterij po kojem se određuje je li nešto književnost; kriterij su jezik i istinitost. Štoviše, osjećala sam potrebu pronaći vlastiti jezik i žanr za svaku od tema, stoga je knjiga postala nešto nalik katalogu pisanja, repozitorij dalekog znanja, opskurnih teorija i gotovo izumrlih svjetova. Književnost doživljavam kao utopijsko mjesto na kojem procesiramo i skladištimo svijet, kao što to čine sve znanosti.''

Mnogo je opisa i impresija prirode sabrano u knjigu, a neki od tekstova su i autobiografski, čime se u Schalansky jasno naslućuje i prirodoslovka. Čitatelj tako stječe dojam da vrhunce svoje kreativnosti i inspiracije proživljava upravo usamljenički boraveći u prirodi, bilo u osamljenoj planinskoj kolibi, bilo hodajući šikarama i slijedeći tok rijeke. Za prirodu kaže da joj je u životu i pisanju važna koliko i knjižnica – divi se ''utopijskim mjestima koja me uče čuđenju i smrtnosti, podsjećaju me da ne znam ništa i da sam i ja, na kraju dana, životinja, bez obzira koliko se trudila znanstvenom ili poetskom preciznošću ukrotiti krajolik, stablo, grm, kukca.'' Neki od tekstova imaju i snažnu ekološku agendu. Primjerice, u priči inspiriranoj Gottfriedom Adolphom Kinauom, njemačkim župnikom i amaterskim astronomom koji je život posvetio promatranju Mjeseca, piše: ''Usmjerivši tako pozornost na budućnost i svrhovitost, moja se istraživanja malo pomalo nađoše u zastoju, a priroda mi se, što joj se bliže primicaše moje uvećavajuće naočale, u svakom od svojih nebrojenih preobraženja postepeno počela u kazivati kao divlji kaos kojeg ne može ukrotiti nikakva gospodareća ruka – što je fenomen kojeg poznaje svatko tko ište stopiti teoriju i praksu. Čovjek se muči i muči da ga u duhu luči i dadne mu oblik, te počne smućivati znanost dok, pak, vjeruje da ju obogaćuje.'' Upitali smo Schalansky smatra li da je pisanje o prirodi neka vrsta aktivizma, i misli li da književnost može polučiti promjenu na bolje, imajući na umu trenutne i buduće katastrofe koje nam prijete. ''Mislim da da'', kaže. ''Jezik nam pomaže imenovati i pojmiti prirodu. Jezikom pokušavamo shvatiti osjećaje koje užasno uništavanje okoliša u nama izaziva. Jezikom su, štoviše, pisani zakonodavni dokumenti. Moramo pisati i govoriti. Moramo, iznad svega, stvoriti jezik koji doživljava prirodu ne samo kao resurs za iskorištavanje, već kao prebivalište čudesnosti života.''

Iako bi se kroz motive koje Schalansky istražuje – one smrti, propadanja, gubitka, težine vremena i prijašnjih stvari – dalo zaključiti da je njena sveopća poruka tmurna, kroz atmosferu ustajale magle u kojoj ponekad napusti čitatelja može se razabrati i tinjajuća zraka nade. Tako, primjerice, uvodna napomena knjige donosi i popis recentno pronađenih ili otkrivenih stvari, pa nas je zanimalo vjeruje li Schalansky u potencijal čovječanstva te gaji li nadu u našu sretnu budućnost, usprkos našim težnjama za (samo)uništenjem. Dojma smo da nije sasvim sigurna, no ipak kaže da vjeruje da je sve što je nekad postojalo u nekom obliku nastavilo dalje živjeti, bilo da se radi o fantomskoj boli, glasu, traumi ili čežnji, i da je stoga preispitivanje povijesti iznova i iznova vrijedno truda. ''Vrijedno je truda osvrnuti se unatrag sa sadašnjim znanjem i priupitati se, primjerice, otkad postoji vlasništvo nad zemljištem. Koji su bili crnački kompozitori? Što su podučavale antičke filozofkinje? Koje starosjedilačke kulture poznaju cikličke koncepte vremena, bez truljenja i propadanja? Koji zločini se ne kažnjavaju? Otkad se priroda smatra ponajprije resursom? Što smo sve zaboravili? Ljudi su, uvjerena sam, poprilično radoznali i voljni biti boljima. Kad ne bih vjerovala u to, ne bih imala razloga živjeti.''

Za kraj razgovora dotakli smo se i drugih Judithinih interesa te njene knjige, pomno tehnički uređene i ilustrirane, kao fizičkog predmeta. Schalansky je također i vizualna umjetnica koja knjige, osim što piše, i dizajnira. S obzirom na to da je i samo njeno pisanje iznimno slikovito te puno gustih, gotovo sinestezijskih izraza i impresija, zanimljivo nam je bilo priupitati je u kakvom su odnosu njen spisateljski i umjetnički senzibilitet. Nudi nam jednoznačan odgovor: ''Za mene ne postoji veličanstveniji medij od knjige. No, kao dvostruki agent, uvijek razmišljam o sintezi forme i sadržaja.'' Očigledno je to u Popisu stanovitih gubitaka koji slobodno možemo označiti i kao Gesamtkunstwerk, potpuno umjetničko djelo, o kojem u školi učimo kao o Wagnerovom idealu. Budućnost knjige kao predmeta, i u doba zore elektroničkih i audio knjiga, smatra Schalansky, nije upitna: ''Otkako se bavim knjigama, svi govore o njihovom kraju. No knjiga je i dalje tu. I iznova se razotkriva kao odmak od digitalnih podataka, kao fizički, taktilni, senzualni predmet. Mišljenja sam da knjiga mora biti toliko prekrasna da poželiš leći s njom. Još uvijek to činimo, i nisam zabrinuta.''

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu