Page arrow
Piše: Neven Svilar

'Nacionalni mit je lijepi vez laži'

Large sebastian barry Sebastian Barry (Foto: Dario Grzelj / Hina)
Petak
20.05.2016.

Razgovarali smo sa Sebastianom Barryjem, jednim od najpoznatijih irskih romanopisaca i gostom Zagreb Book Festivala.

***

Barry: Prije nego što počnemo s pitanjima i odgovorima, moram ja vas nešto pitati. Zanimaju me narodne legende, bajke i priče za djecu, posebno o vješticama. Znate li neku dobru?

Svilar: Mogu se sjetiti one poznate o vještici koja spava s muškarcima u selu, uglavnom oženjenima, koji su omađijani i prisiljeni na grijeh. No problem je što im zločesta vještica nakon što spava s njima otme penise. Tako imamo čitavo bezpenisno selo, sve dok jedan hrabri momak, koji je također netom ostao bez penisa, ne odluči stati toj abominaciji na kraj i vratiti svoj ud.

Skupi hrabrost da se popne na vrh visokog drveta gdje u gnijezdu živi vještica okružena vojskom penisa koji, usput budi rečeno, pjevaju i deru se poput gladnih ptića. Mladić pričeka da vještica ode te se nekako uspije uzverati sve do gnijezda, a kad su ga ugledali, seoski penisi se uzjogune i udare u divnu pjesmu kakve se ni Orfej ne bi postidio. Mladić ugleda svoje spolovilo i taman da će ga uzeti, no shvati da u gnijezdu ima impresivnijih od njegovog. Pogleda uokolo, nađe onog koji mu se svojom stamenom pojavom i krasnom pjesmom učini vrijednim krađe i uzme ga u ruku, no penis se gromko nasmija te mu reče: "Polako, brajko moj, neće ići! Ne možeš mene uzet. Ja sam ti župnikov ud!"


Sjajno! Bizarno je, ali i poučno. Također i prigodno. Naime, malo sam se raspitao o situaciji u Hrvatskoj prije nego što sam stigao. Osim raznih priča o ultranacionalistima i profašistima, vidio sam da imate i svećenike koji govore razne stravične stvari o ženama. Možda je onaj vaš mizogini svećenik koji grmi na žene koje spavaju s muškarcima čuo tu priču pa ga je uznemirila na nekoliko razina.   

Možda je našeg dobrog popu uznemirilo i to što bi, iako datira negdje iz 15. stoljeća, to mogla biti parabola o problemima s natalitetom u Hrvatskoj. Sasvim je jasno da su za lošu natalitetnu sliku krive proklete vještice. No, kada već govorimo o temi vještica i bajki, zanimljivo je da ste prije nekoliko godina sudjelovali u projektu svojevsnog mjuzikla o Hansu Christianu Andersenu. Iako ste davno stekli ime kao dramski pisac, s tekstom Andersen's English, koji govori o boravku velikog danskog pisca kod Charlesa Dickensa i njegove obitelji, zašli ste u područje koje vam je bilo potpuno novo. Kako danas gledate na taj projekt?

To je bilo čudno, jer su ljudi pomislili da bih mogao biti u stanju napraviti dobar mjuzikl samo zato što sam u stanju napisati ozbiljan dramski tekst. No, nije problem u tome što su drugi to mislili, već u tome što sam i ja tada smatrao da to mogu učiniti. I to dobro. A istina je bila da ne mogu. Bila je to prava katastrofa. No, ipak smo proveli dvije godine radeći na tome. Predstava je igrala u New Yorku, bila je to stvarno velika produkcija na koju su tamošnji producenti potrošili mnogo novca. To je zapravo dobro iskustvo, jer čovjek mora shvatiti koje su njegove kvalitete, kao i ono u što se ne bi trebao upuštati. Više se neću upuštati u takve stvari.

Bez obzira na to, Andersena smatrate izuzetno zanimljivim autorom, a i sami kažete da vas jako zanimaju narodne priče, bajke i književnost za djecu. Koliko pisac može uzeti iz te vrste književnosti?  

Kad sam bio mali, prve priče kojih se sjećam bile su upravo Andersenove. To je početak književnog iskustva za mene. Ne samo to, kao stvarno malo dijete gledao sam film o Andersenu, mjuzikl iz '50-ih sa songovima Franka Loessera. To su zapravo bile pjesmice za djecu. No, da bi to Loesser napravio, morao se maksimalno udaljiti od Andersena, koji zapravo nije klasičan dječji pjesnik. Mjuzikl je tako bio romantizacija i banalizacija Andersena, koji je bio strahovito kompleksna osoba. Vjerojatno je bio gej, i vjerojatno je umro kao djevac.

Ono što volim u njegovim tekstovima je njegov poseban ton, koji je zapravo nevjerojatno samouvjeren. No, takvi su samo njegovi tekstovi. On sâm nije bio samouvjeren čovjek, štoviše, bio je blago šašav. Kako bi W.B. Yeats rekao: I'm a fool everywhere, except my table. Nažalost, engleski prijevodi Andersena su uglavnom grozni.

Nije li ta banalizacija i šećerenje Andersena čudna pojava, s obzirom da su njegovi tekstovi izuzetno mračni? Kako se u tih stotinu godina dogodilo da Andersen pređe put od mrklog mraka do čistog kiča?

Da, kako su to uopće odlučili izvesti, meni nije jasno. I druge predstave, filmovi, pa čak i cabaret, svi su imali tu saharinsku strategiju rasvjetljavanja onoga što je zapravo vrlo mračan tekst. Pravo je pitanje zašto su svi željeli to raditi od Andersena, jer on nije samo mračan, nego je i strahovito nasilan. No djeca vole i osjećaju to nasilje. Andersen je sebe smatrao velikim danskim pjesnikom, to mu je bila ambicija. Bio je i romanopisac, napisao je neke romane koji su u to vrijeme bila zaista čitani. No ono u čemu je bio posebno dobar ipak su priče za djecu.

I upravo je po njima danas poznat.

Da, kako to već biva, postao je poznat gotovo isključivo po tom dijelu svog opusa, a danas jedva da itko zna da je pisao išta drugo, nikoga ne zanima. Zanimljivo je, pak, da on uopće nije imao visoko mišljenje o svojim pričama za djecu.

To je dobra lekcija za pisce, pogotovo mlade. Pisci često svim silama žele biti nešto, žele biti npr. sjajni pjesnici, no pravi forte im je kratka proza i slično. Zapravo, ja sam najbolji primjer za to. Kao mlad htio sam biti pjesnik, no ono što mi je zapravo najbolje i najprirodnije išlo je pisanje fikcije. Važno je to shvatiti u jednom trenutku. To je zapravo normalna ljudska reakcija, da ne cijenite nešto što vam polazi od ruke bez nekog posebnog truda, a žudite za onim u što morate uložiti silan trud, da bi rezultat bio mediokritetski. Andersen to nikada nije shvatio. Iako ga je cijeli svijet cijenio kao velikog autora dječje književnosti, on je i dalje svim silama želio biti veliki pjesnik.

U vašim djelima često se vraćate na vrijeme oko Prvog svjetskog rata, primjerice u vašoj poznatoj drami The Steward of Christendom. Riječ je, međutim, o periodu koji je i kod ostalih suvremenih irskih pisaca možda i najveći izvor inspiracije. Zašto?

To je zaista period koji se jako mnogo obrađuje u književnosti, ali i općenito. Mene osobno u tom smislu ne zanima nekakav moral, istraživanje onoga što je dobro ili zlo. Kada sam istraživao članove svoje obitelji iz tog vremena, prvo me zanimalo zašto nitko ne govori o njima. U razgovorima bih dobio malene natruhe razloga preko kojih sam stvarao malo veću predodžbu o situaciji. Također, ti ljudi su mi bili interesantni i zato što su bili umjetnici i pisci u obitelji. Pogotovo je teška situacija bila za pametne žene, a ako su još bile i lijepe…

Baš taj dio irske povijesti je mjesto i vrijeme gdje ćemo naći takve fascinantne pojave. Upravo sam napisao roman o jednom od McNultyja, koji je smješten u vrijeme ratova s Indijancima u Americi. To je izuzetno šokantan dio američke povijesti, koji također ima veze i s irskom poviješću, zato što sve zemlje u trenutku svog nastanka imaju potrebu instant mitologizacije tog rađanja. A zemlje se često rađaju u krvi i kaosu, pa ako to postane predmet mita, legendi i slavljenja, dolazi do velikih problema i nesporazuma.

Uostalom, Hrvatska se sada suočava sa svim tim. Poseban je to problem za ljude kojima je potreban autoritet pa biraju ultra-desne opcije kao što je sada ovdje slučaj. Zemlje su obično kreirane na mitu, ali efekt tog mita zapravo nije nimalo ljekovit, što mnogo ljudi nažalost ne vidi ili odbija vidjeti.

Zašto se ljudi grčevito drže za te laži?

Laži i mitovi su udaljeni od istine, i zapravo postaju besmisleni za objašnjenje bilo čega. Mit i povijest su u sukobu, baš kao što su oba fenomena u sukobu s istinom. Zato je teško na temelju toga definirati što znači biti Irac ili Hrvat. Čitava definicija onoga što je hrvatsko ili irsko zapravo počiva na lijepo izvezenoj tapiseriji laži. I to nije nimalo zdravo. Ja ne pišem romane o tom periodu povijesti da bih poučio druge, već kako bih nadopunio tu prazninu koja nastaje u meni kada maknete taj vez laži.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu