Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250
Piše: Neven Svilar

'Ozbiljna kritika uvijek će imati publiku'

Large breitenstein Andreas Breitenstein i David Albahari u Booksi
Četvrtak
19.11.2015.

Razgovarali smo s Andreasom Breitensteinom, književnim kritičarem novina Neue Zürcher Zeitung i gostom programa Piščev dnevnik.

***

Novine Neue Zürcher Zeitung počele su izlaziti prije Francuske revolucije. Tko su danas čitatelji vaših novina?


Švicarska je specifična po različitim jezicima, a Neue Zürcher Zeitung su list za populaciju koja govori njemačkim jezikom. Riječ je o novinama koje se obraćaju uglavnom srednjoj klasi, koja je u Švicarskoj još uvijek jaka, te poslovnim ljudima. Zbog toga, osim kulture koja izlazi svaki dan na osam stranica, ove novine imaju veoma jaku političku rubriku kao i poslovnu rubriku. Riječ je o pravim građanskim novinama, pomalo konzervativnim, što je i normalno s obzirom na upravo spomenutu tradiciju.

Koliko političke i društvene promjene, posebno nakon pada Berlinskog zida, utječu na politiku novina?    

Prije nego što sam došao, novine su izlazile čak triput dnevno. To je bio vrhunac buržoazije u Švicarskoj, a samim time i Neue Zürcher Zeitunga koje su bile ključan medijski segment tog društvenog sloja. Nakon pada Berlinskog zida sve se promijenilo. Doduše, bilo bi pomalo pretjerano reći da je došlo do potpunog urušavanja sustava, no nestanak blokovske podjele imao je ogroman utjecaj na razbijanje monolitnosti. Prije toga bili smo najvažniji medijski glas u zemlji, no nakon 1989. došlo je do svojevrsne diversifikacije, počelo se pojavljivati sve više medija. Naravno, nakon pojave Interneta taj proces je samo još više dobio na snazi.

Također, ono što se dogodilo u tom periodu je i promjena društvene svijesti. Osjećaj pripadnosti kulturi danas nije ni približno tako jak kao što je bio prije, a današnje generacije ga ne osjećaju ni približno onako kako je to nekada bilo, kao što su, recimo, moji roditelji to osjećali. Neue Zürcher Zeitung je nekad naprosto bio dio građanskog života, baš kao što je to bio odlazak u teatar ili na koncert klasične glazbe. To je uključivalo, dakako, i književnost. Danas, a to jasno vidim i na primjeru vlastite djece, stvari su znatno drukčije pa su ti uzusi građanske kulture, inače tipični za Švicarsku, bez kojih je ona bila nezamisliva, sada gotovo u potpunosti nestali. Doduše, Neue Zürcher Zeitung i dalje izlazi, i i to u dosta visokoj nakladi od oko 130 tisuća primjeraka.

Kažete da se promijenila uloga književnosti u kulturi, međutim vaše novine i dalje drže tradiciju. Ne samo da imate snažnu kulturnu rubriku, već imate i književne kritičare koji se bave različitim nacionalnim književnostima. Vi se tako bavite kritikom književnosti Srednje i Istočne Evrope. U Hrvatskoj su velike kulturne rubrike u novinama ili nestale ili su radikalno smanjene. Kako uspijevate održati integritet kulture u medijima?  

Istina je da uspijevamo donekle održati integritet kulture, kao i tradiciju praćenja književnosti, ali se i tu stvari mijenjaju. Glavni problem jest veliki pritisak drugih medija, prije svega Interneta. Naime, došlo je do propasti sistema oglašavanja u tiskanim medijima, što neminovno stavlja velik pritisak jer se treba održati prodaja. Kad je u pitanju prisutnost kulture, važno je reći da se promijenila svijest o kulturi i da sama riječ sada uključuje mnogo više nego prije 25 godina kada sam počeo raditi u novinama. Prije je postojalo uglavnom nekoliko glavnih polja; književnost, teatar, glazba, likovne umjetnosti. Otad je došlo do demokratizacije i velikog ulaska popa u to polje.

Dakle, s jedne strane je sjajno da nije došlo do smanjenja prostora za kulturu u našim novinama, no kako je sama kultura sada mnogo više inkluzivna, ipak je došlo do smanjenja prostora za književnost, tako da danas pišem manje nego prije. Jedan od važnih razloga zašto nije došlo do prevelikih promjena leži i u samoj prirodi medija. S obzirom da su Neue Zürcher Zeitung novine koje oduvijek čita relativno konzervativni, građanski sloj, razina promjena nikada neće biti onolika kao u nekim drugim medijima. Do promjena dakako dolazi, ali one su ipak mnogo manje i mnogo sporije nego drugdje.

Koliko sve to utječe na samu književnu kritiku? Omogućava li vam pisanje za konzervativni list stoljetne tradicije dobru kritičarsku poziciju?

Da, na određen način, budući da ovaj medij književnom kritičaru ostavlja prostor koji drugdje možda ne bi dobio, ili bi bio prisiljen na promjene. Nemojte misliti da je svugdje u Švicarskoj situacija kao u našim novinama. Mi smo u tom smislu jedinstveni fenomen. Stvarno je zahvalna pozicija moći raditi taj posao bez pristajanja na kompromise; od trenutka kad sam počeo pisati kritike za Neue Zürcher Zeitung prije 25 godina nisam bio prisiljen mijenjati način pisanja ni teme. Jedina promjena je u nešto manjoj frekvenciji samog izlaženja književnih kritika, i to je to.  

Trivijalizacija medija koju ste spomenuli prisutna je i u Švicarskoj, ali to, možda pomalo paradoksalno, ima čak pozitivan utjecaj na nas, jer time ostajemo jedine novine koje i dalje imaju veliku kulturnu i književnu rubriku, a usprkos činjenici da se publika mijenja, ipak će i dalje biti dovoljno ljudi koji će htjeti upravo taj tip ozbiljnog kritičkog sadržaja.

Neue Zürcher Zeitung su novine znane i po tome što su, osim niza cijenjenih kritičarskih imena, zadržale i prostor za same književnike, švicarske i inozemne. Koliko vam se taj aspekt čini važnim?

To je izvanredno važno za naše novine, jer uz sve što čini našu književnu rubriku cijenjenom i čitanom, poput kritika, književnih portreta, intervjua i slično, kvalitetni književnici su uvijek ogroman dobitak. Jer usprkos samoj reputaciji koju donosi prisutnost sjajnih imena, ipak je ključan sam tekst. A pravi autor piše izvrsne tekstove, koje naša publika jako cijeni. Primjerice, David Albahari jedan je od poznatih autora s prilozima u našim novinama, i to zaista izvanrednim minijaturama, koje su izvrsno prihvaćene od publike, vrlo cijenjene i rado čitane. Tako naša publika uvijek ima mogućnost osjetiti tu moć prave književnosti. Pritom ne mislim na samo pripovijedanje odnosno fikciju, već neku vrstu eseja ili sličan tip teksta bliži samoj književnosti nego novinama.

U periodu o kojem razgovaramo dogodila se neka vrsta egzodusa književnosti iz novina. Nekada je većina novina imala prostor otvoren književnim tekstovima, usprkos činjenici da su ti tekstovi zasigurno bili manje čitani od drugih rubrika. Mislite li da su u tom smislu novine ogledalo epohe, odnosno odraz promjene društvene uloge književnosti?

Recimo, promjene o kojima govorimo upravo su vidljive u činjenici da su nekada Neue Zürcher Zeitung bile novine poznate i po mogućnosti objavljivanja proznih i pjesničkih tekstova. No ta su vremena prošla. Naravno, ima i iznimki, poput Davida, čiji su tekstovi čista književnost. Teško ih je odrediti, jer iako je u pitanju tekst donekle prilagođen mediju novina, istovremeno je to blisko prozi, pa čak i poeziji u prozi. Rijetko tko je u stanju napisati takav tekst, a da funkcionira u određenom mediju.

To svakako govori o velikoj promjeni kad je riječ o poeziji, koja je danas postala gotovo ekskluzivan tip teksta. Ako se pojavi u novinama, ima ulogu neke vrste čepa da se popuni prostor, lijek protiv horror vacuia.

Nekada je bilo normalno da pjesme izlaze u dnevnim novinama, i pritom ne mislim na specijalizirane listove. Na neki način, danas imamo poeziju, ali nemamo novine. A zaista jest istina da poezija u novinama služi kao neka vrsta tekstualnog čepa, nešto čime se idealno može popuniti prostor u novinama ako nema reklame. To je jedina mogućnost da se one pojave, a to i mi činimo pa popunimo prazni kvadratić prijevodom neke pjesme, recimo kineskom poezijom.


***

Andreas Breitenstein gostovao je u Booksi u sklopu programa Piščev dnevnik.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu