Pet šest pitanja za Natašu Skazlić

Na portalu Besplatne elektroničke knjige ovih je dana objavljen ženski prozno-esejistički blok. U elektroničkom izdanju od sada se može pronaći sedam novih naslova suvremenih hrvatskih spisateljica: zbirke kratkih priča Cyber ZOO Sonje Gašperov, Gospođa Andree Grgić, Sinestezije Dunje Matić i Ne naginji se unutra Suzane Matić, zbirke eseja Strateg Lane Derkač i Veće od kuće Dorte Jagić, te roman Bidon Nataše Skazlić.

Tim povodom na portalu Booksa.hr u narednim tjednima objavljivat ćemo razgovore s autoricama.

Prva na redu je Nataša Skazlić, koja je objavila je 2015. svoj prvi roman Bidon, istovremeno nježan i brutalan, topao i okrutan, nostalgičan i uznemirujući, a tematizira veliki društveni tabu: seksualno zlostavljanje djece. Roman je predstavljao Hrvatsku na European First Novel Festivalu 2016. godine. Povodom drugog, izmijenjenog besplatnog elektroničkog izdanja s autoricom je razgovarao Krešimir Pintarić.

Glavni lik romana, i ujedno pripovjedačica, mrtva je djevojčica koja još jednom, uvjetno rečeno, proživljava svoj kratki život obilježen velikim tabuom – seksualnim zlostavljanjem od strane člana obitelji. Koji su bili Vaši glavni motivi da se uhvatite u koštac s ovako ujedno i velikom i nevidljivom temom?

Pobornica sam društveno angažirane književnosti jer mislim da talent koji smo dobili, a ne zaradili ili ga kupili, trebamo iskoristiti kako bismo pomogli onima kojima je pomoć potrebna. Nemam ništa protiv zabavne literature, ali ako nešto barem malo može svijet učiniti boljim, onda je to književnost. Katkad mi se čini da su nam za dobro i ostale samo riječi.

Glavni je lik bezimena djevojčica, ona može biti bilo koje spolno zlostavljano dijete, a ta su me zlostavljana djeca, tada već odrasli ljudi, pronalazila kad se moja zamisao još vrtjela oko romana odrastanja. Na kavama, slučajnim susretima i među novostečenim prijateljicama redovito bi mi netko rekao kako je bio zlostavljan u obitelji. Zvuči neobično, ali ta je tema tako pronašla mene, udobno se smjestila u moje djetinjstvo, mahala mi, dodvoravala se, uložila silan trud da se nametne. Blazirani svijet u kojem živimo sve naše muke smješta u malene, samo nama vidljive kutije gdje nema mjesta suosjećanju. „Šutim o tome“, govorile su, „tko bi to uopće razumio?“

U to sam vrijeme spolno zlostavljanje doživljavala kao nešto što se mahom događa u Crkvi, jer su ti slučajevi jedini bili medijski popraćeni. Vrlo sam brzo saznala kako to nije točno.

Ovakva priča se može ispripovijedati iz perspektive zlostavljača ili žrtve – ali i pomagača, aktivnih ili pasivnih, nijemih, onih koji samo okreću glavu. Zašto ste odabrali baš ovu perspektivu žrtve koja prolazi svoju životnu priču iz onostranosti?

Žrtve zlostavljanja ostaju za čitavog života velikim dijelom mrtve. Tim je činom, pa makar se dogodio jednom ili ostao tek u naznakama, pogašen veliki dio potencijala osobe, ličnost je preoblikovana, krivo srasla, postala je ono što bez toga ne bi bila, a mora živjeti ovdje, među nama i među njima. U romanu postoji ulomak koji govori o tome sugerirajući da je djevojčica živa. Ostavila sam te pomalo neobične rečenice, jer sam znala da će ih žrtve razumjeti, a nisam mislila da će drugim čitateljima stvoriti ikakvu zabunu. Malena je to, ali možda i najvažnija linija pripovijedanja upletena u tekst. Ipak, inicijalna zamisao o pisanju iz perspektive mrtve djevojčice došla je od urednika romana, Davora Šišovića. „Hajde ga piši iz smrti, znam da možeš“, rekao je. „Pa i pišem ga iz smrti, samo tako i mogu.“ Razumjeli smo te naše različite smrti.

Koliko je zahtjevno istraživanje za pisanje romana koji tematizira društveni tabu? Pisci se inače često mogu osloniti na vlastito iskustvo, kao i usporediti to iskustvo s bližnjima, bilo prijateljima bilo članovima obitelji, kad obrađuju teme koje su dio univerzalnog ljudskog iskustva (odrastanje, zaljubljivanje, prijateljstvo, veze, zasnivanje obitelji, smrt bližnjih itd.). No, u Vašem slučaju istraživanje je moralo poći drugim, posrednim putem. Koliko je zapravo dostupno, što domaće što prijevodne, literature o seksualnom zlostavljanju djece od strane članova obitelji?

Literature nema mnogo, ali moguće je pronaći nešto stručnih knjiga i članaka. Sjećam se priručnika za roditelje Christiane Sanderson, Zavođenje djeteta – Kako zaštiti djecu od seksualnog zlostavljanja, koja daje odličnu identifikaciju i zlostavljača i zlostavljanog djeteta. Naravno, postavlja se pitanje tko će posegnuti za tom ili bilo kojom drugom knjigom te tematike. Zainteresirani roditelji će moći s pravom zaključiti da je s njihovim djetetom sve u redu, a oni drugi, čija su djeca u stvarnoj opasnosti, neće je ni primijetiti. Prepoznavanje zlostavljanog djeteta doći će iz nekog trećeg izvora ili od djeteta samog, rijetko od roditelja ili rođaka. Znamo i zašto. Prostor za intervenciju posljedično ostaje neznatan.

Mnogo sam naučila iz dostupnih stranih sudskih spisa i od žrtava samih, što neposredno, što putem tematskih foruma na internetu. Više je filmova koji obrađuju pedofiliju, osobito skandinavskih. Željela sam znati i „drugu stranu“ pa sam mnogo tragala i pronašla svjedočanstva potencijalnih zlostavljača koji neprekidno žive u iskušenju i ulažu golem trud da se ne prepuste tom nagonu. Aktivni pedofili su dobro skriveni te sam o modelima ponašanja najviše saznala od samih žrtava.

Statistički gledano, članovi obitelji su prvi koji će seksualno zlostavljati djecu. Zašto je tomu tako i što mi kao društvo možemo učiniti da bolje zaštitimo naše najranjivije članove?

Ne smatram se kompetentnom za davanje takvih odgovora, ali sam sigurna da podržavana, viđena i voljena djeca pedofilima nisu zanimljiva jer će ih ta djeca prokazati već samo ako pokažu i najmanju namjeru da im se približe. Bidon je roman namijenjen i roditeljima, ne samo žrtvama. To je razlog zbog kojega sam posebnu pozornost posvetila kreiranju likova majke i oca. Što možemo učiniti? Voljeti vlastitu djecu i to im pokazivati, obasipati ih ljubavlju, osnaživati ih, hrabriti, igrati se s njima, ali i pratiti što se događa s njihovim prijateljima. Možda je ovo zgodno mjesto za dodati kako spolno zlostavljanje uglavnom nije grubo, dapače, zlostavljač djetetu daje ono što kući ne dobiva – nježnost. To je zabluda s kojom sam se najčešće susretala istražujući. Nakon vješte manipulacije, dijete i ne želi podijeliti s drugima svoje iskustvo jer je sudjelovalo u ugodi. Kad osvijesti da je riječ o nečem devijantnom, sram zbog užitka ga ušutka zauvijek.

Od pisanja romana prošlo je desetak godina. Imate li dojam da je danas situacija drugačija u odnosu na vrijeme kad ste pisali roman? Je li društvena svijest o seksualno zlostavljanje djece imalo porasla? Može li književnost uopće doprinijeti vidljivosti takvih „nevidljivih“ tema? Ili tu glavnu riječ ipak imaju nevladine organizacije, javne institucije, znanost, mediji?

Još uvijek je naglasak na zlostavljanju unutar Crkve ili drugih institucija. Mislim da se ništa nije promijenilo. Možda statistika tvrdi drugačije, ali osobno ne vidim promjenu kakva bi ona trebala biti. Književnost može učiniti mnogo uz napomenu da takve teme neće doprijeti do šireg kruga ljudi, ali će doprijeti do žrtava i možda ih ohrabriti da o tome govore. Neposredni utjecaj je moguć i potvrđen kod znatno razvijenijih društava, mi smo još uvijek duboko zakopani u besmislene tabue kao da su zarazni ili smrtonosni.

Što biste danas napravili drugačije, odnosno napisali drugačije? Zašto ste se odlučili na izmijenjeno izdanje romana?

Vjerujem da bi danas roman izgledao drugačije, ali ovog ne bih mijenjala. Izmijenjeno izdanje se odnosi samo na lekturu. Jasna Perković, izvorna govornica jezika kojim pišem, lektorirala je roman prije slanja nakladniku koji nije prihvatio „vanjskog“ lektora pa su se potkrale neke greške zbog nepoznavanja istarskog dijalekta i pulskog govora. Roman je sasvim razumljiv bilo kome, ali je meni bilo važno sačuvati autentičnost jezika, trebala mi je potvrda da ga se još dobro sjećam, što sam s Jasnom i dobila.

Koliko ste bili zadovoljni recepcijom (čitateljskom, medijskom, kritičarskom) tiskanog izdanja? Kakva su očekivanja od ovog besplatnog elektroničkog?

Moja očekivanja nikada nisu visoka jer pišem za vrlo uzak krug čitatelja. Nikada mi nije bio cilj biti „poznata i slavna“, ako je to u ovoj zemlji uopće moguće, htjela sam samo da roman pročitaju oni kojima će biti koristan. To ne znači da se ne trudim pisati najbolje moguće, ali prvi i osnovni cilj je darovati. Nekoliko sjajnih prikaza romana mi je bilo sasvim dovoljno. Lijepo je znati da postoji stručna javnost koja je roman doživjela odličnim. Ipak, žao mi je što se oni koji su to trebali učiniti nisu potrudili da roman dopre do još više onih kojima bi bio od koristi, ali vjerujem da bi ovo drugo, BEK-ovo, izdanje, moglo ispraviti pogrešku.

Dobra je vijest da je PEN America, tj. zaklada Heim, odlučila financirati prevođenje Bidona. Moj je divni prijatelj i sjajni prevoditelj, Velid Beganović Borjen, prionuo poslu te će Cherries, kako glasi naslov na engleskom, uskoro biti dovršen, a to znači da inozemnim nakladnicima želimo toplu dobrodošlicu. Ne maštam niti planiram, bit će baš onako kako treba biti.

Kad je čitalačka publika u pitanju, ne mogu izbjeći riječ „površnost“. Bidon je, vjerovali ili ne, poprilično humorističan roman, ali nikako drugačije ni ne možete pisati o takvim temama. Štivo mora biti probavljivo da bi ga čitatelj poželio nastaviti čitati, a da bi autor prenio poruku. Ipak, čitatelji ne žele čitati o „tome“. Nije im zabavno. Srećom, žrtve čitaju. Tome svjedoči moja ulazna pošta. Sretna sam što je tako.

Više informacija o ženskom prozno-esejističkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.