Petšest pitanja za Edu Popovića

Povodom e-izdanja romana Poglavnikov pudl na portalu Besplatne elektroničke knjige s autorom Edom Popovićem razgovarao je Krešimir Pintarić.

Roman Poglavnikov pudl, prošle godine objavljen i na njemačkom u prijevodu Masche Dabić, spaja kriminalističku priču i društvenu satiru. Tijelo mladog političara pronađeno u parku psihijatrijske bolnice pokreće istragu inspektora Rakitića i Ančića, ali i otvara svijet u kojem se granica između ludnice i „normalnog“ života sve teže razaznaje. Groteskne situacije i burleskni dijalozi povezuju politiku, kriminal i kolektivne fantazije, pretvarajući napetu priču o zločinu u sliku društva čija stvarnost nerijetko nadmašuje najbizarniju fikciju.

Deset godina nakon tiskanog objavljeno je i besplatno elektroničko izdanje Poglavnikovog pudla, kriminalističkog romana iz serije Balkan Noir. Budući da je kriminalistički žanr kod tebe paket u kojem dostavljaš društvenu kritiku, reći da je Pudl dobro ostario istodobno znači da se ni naša društvena zbilja nije bitno promijenila. Kako ti gledaš na roman s ovih deset godina naknadne pameti? Bi li i danas bio toliko noir ili bi ipak nešto napisao drugačije?

Nažalost je naša stvarnost postala sumornija od one koja čini podlogu Poglavnikova pudla. Poglavnikovi pudli su se u međuvremenu oteli s lanca, sve su agresivniji, glasniji, i svakako bi današnji roman na tu temu bio crnji, žešći, s oporijim humorom.

Pročitao sam u intervjuu u Novom listu povodom izlaska Hrvatskog pasijansa, u kojem je nakon osmogodišnje stanke ponovno aktiviran inspektorski dvojac Rakitić & Ančić predstavljen upravo u Poglavnikovom pudlu, da žanr kriminalističkog romana omogućuje „najpreciznije i najizravnije pisanje o našoj zbilji“. Što ti to točno omogućava kriminalistički roman, a da toga istodobno nema u društvenom romanu ili SF-u, primjerice?

Omogućuje mi izravnije pisanje o anomalijama koje mi se čine vrijedne pisanja proze. Mnoge epizode mojih krimića samo su prerađene verzije vijesti koje današnji portali donose pod egidom politika&kriminal. Naša stvarnost luđa je, bizarnija i urnebesnija od ičega što može smisliti i najmaštovitiji um. Može se reći da su što se toga tiče hrvatski pisci blagoslovljeni.

Uz tvoje književne fikcije i špageti-krimiće usporedo teče i esejističko-putopisna pustolovina. Koliko se pisac špageti-krimića Edo Popović razlikuje od pisca Ede Popovića koji potpisuje knjige kao što su Priručnik za hodače ili Čovjek i planina? Što ih pogoni, što ih smara, i mogu li uopće jedan bez drugog?

Pa uvijek sam ista osoba, nema tu Jekill&Hyde sindroma. Pogoni me još uvijek radost pisanja. Osjećaj da još uvijek imam što reći i napisati, a što bi moglo zanimati nekoga. A kad se umorim, kad me stvari počnu smarati (volim taj izraz), čekam da se poželim pisanja.

Tvoji romani gotovo u pravilu završavaju u njemačkim prijevodima koje potpisuje Alida Bremer. Prošle godine je objavljen i njemački prijevod Poglavnikovog pudla, što je uostalom poguralo i hrvatsku besplatnu elektroničku verziju. Kakve su bile reakcije, kakva prodaja? I općenito: kakva su tvoja iskustva s njemačkim nakladnicima i njemačkim čitateljima i koliko ti je i zašto (ne)važan njemački Edo Popović?

Više me na njemački ne prevodi Alida Bremer. Počevši s prijevodom romana Kako sam brojio ružičaste robote objavljenog na njemačkom 2024., moje proze na njemački prevodi sjajna spisateljica i prevoditeljica Maša Dabić. Ona je prevela i Poglavnikova pudla objavljenog na njemački lani, a ove godine bi trebao izaći i njezin prijevod krimića Hrvatski pasijans. Maša je sjajna osoba, rođena je u Sarajevu, od 1992. živi u Beču, gdje predaje na Sveučilištu.

Inače, nije bilo previše reakcija na Robote, na Pudla je bilo nešto više kritika, redom pozitivnih. Naime, pogriješio sam što sam 2011. promijenio njemačkog izdavača, polakomio sam se i iz male nezavisne izdavačke kuće Voland&Quist prešao u izdavačku kuću koja je u sastavu njemačkog Random Housea. Vrbovali su me iz te kuće, tada mi se činilo da iz Dinama Dresden prelazim u Bayern München, i zeznuo sam se. Doduše, financijski sam dobro prošao, objavili su tri moja naslova, Lomljenje vjetra, Priručnik za hodače i Mjesečev meridijan, ali nisam se naigrao u toj golemoj kući, uglavnom sam sjedio na klupi ili na tribinama. Malo su toga učinili da mi organiziraju čitanja po Njemačkoj, ili da „poguraju“ moje naslove u medije. Za razliku od Voland&Quist koji su prije toga objavili pet mojih naslova, uključujući i prvijenac Ponoćni boogie, i činili su čuda da te knjige dospiju do medija, do kritičarki&kritičara, i organizirali su niz čitanja po Njemačkoj. Pa sam se lani vratio u Voland&Quist, koji je u međuvremenu narastao u izdavačku kuću srednje veličine, i dalje su nezavisni, i ostaje mi, kak se ono kaže, da se dokažem na terenu. S vlasnikom V&Q Leifom Greinusom cijelo sam vrijeme ostao u prijateljskim odnosima, i sad sam doista sretan i zadovoljan.

I obećavam zadnji par Ede Popovića u ovom razgovoru: onaj novozagrebački i onaj iz Gornje Stranice! Što doziva jednog a što drugog – i ujedno što odbija jednog a što drugog? Jesu li ti oba potrebna i u kojoj mjeri, tj. hoćemo ipak jednog viđati sve češće a drugog sve manje?

Nemoj me cijepati, nisam atom, niti sam šizofreničar. Jednako uživam boraveći u svojim Utrinama u Zagrebu i na Stranici Gornjoj, baveći se onim čime se u gradu bave gradski ljudi, a na selu seljaci. Dobro mi je kad u našem zagrebačkom stanu sjedim i pišem, čitam, kuham, slušam glazbu, igram se s mačkama, pa onda odem do kafića Asterix na tržnici, popijem koju rakiju i pričam sa starim frendovima i poznanicima, kao i kad budem na selu, cijepam drva, kosim, pomažem supruzi u vrtu, odem proćakulati do susjeda… Neki to zovu dobrim, uravnoteženim životom. Slažem se. Novi Zagreb i Stranica Gornja su u ravnoteži.

Poglavnikov pudl peti je tvoj naslov objavljen u okviru projekta BEK, što mi je dovoljno da te proglasim otvorenim zagovornikom besplatne dostupnosti naslova koji su pošteno odradili svoj, nazovimo ga tako, komercijalni život. Zašto je tomu tako te koliko si zadovoljan dosadašnjim sudjelovanjem u projektu BEK?

Jako sam zadovoljan. Dobro je kad knjige žive i nakon knjižara, u drukčijem formatu. Dakle, ima života i nakon tiskanih izdanja.

Više detalja o novom muškom proznom bloku potražite na linku. Razgovore s autoricama ženskog proznog bloka pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.