Petšest pitanja za Suzanu Matić

Projekt Besplatne elektroničke knjige objavio je zbirku priča Suzane Matić Ne naginji se unutra. Tim povodom razgovarali smo s autoricom, koja je, kako kaže, danju projektantica, a noću književnica. Bilo da piše poeziju ili prozu, kraće ili dulje forme, njezini su tekstovi redovno prizori (i kadrovi) iz svakodnevnog života, a taj život može biti i onaj unutarnji, vidljiv tek kroz djelovanje pojedinca – pripovjedača, lika ili lirskoga subjekta, što ruka vješte pjesnikinje i pripovjedačice naoko s lakoćom postiže. Poniranje u lika i/ili sebe, s (možda ironičnim) upozorenjem naslućuje se već u naslovu knjige o kojoj je ovdje riječ. Sa Suzanom je razgovarao Davor Ivankovac.

Po struci si arhitektica, a kako sama kažeš, „noću književnica“. Znači li to da ti je pisanje tek hobi ili književni rad jednako vrednuješ kao i onaj primarni, projektantski, od kojega, pretpostavljam i „plaćaš režije“. Mogu li se te dvije djelatnosti uopće usporediti i koliko jedna utječe na drugu?

U današnje vrijeme je teško gurnuti račune na stranu, ali možda zato jer ih ipak uspijevam platiti, drznut ću se reći da je, iako od nje plaćam režije, arhitektura u mom životu onaj dio koji bi se sveo u riječ „kruh“ u onoj narodnoj „ne živi čovjek o kruhu“. Ne živim ja o arhitekturi. Ja živim o pisanju. Arhitektura je predivna umjetnost i profesija u koju se nije nimalo teško fatalno zaljubiti, i ja sam je studirala s neviđenom strašću, i u nekom času sam prestala i spavati zbog nje, drmala me kao svaka ljubavna groznica, eto toliko sam je ozbiljno i sudbinski doživljavala, a tada čak još i nije bila „na terenu“ nego samo u studentskim programima ili natječajima. I danas se vežem za svaki projekt pa i ako me jako namučio, a malo računa platio, ne odustajem, ne dižem ruke, ali, ali, ali… pisanje je onaj moj dio koji nisam mogla zatrti ni kad sam htjela. A mogla sam, znam to, s jednakom strašću i predanjem biti i znanstvenica ili matematičarka, ali znam i da bih i tada pisala. Pisanje je možda jedini moj nezamjenjivi dio.

U konačnici (koja je zapravo – ishodište) i do te arhitekture sam došla „preko“ pisanja. U osmom sam razredu napisala sastavak na temu Moje buduće zanimanje, za koji sam dobila nekakvu nagradu Grada Zagreba koja je bila putovanje u Novi Vinodolski i uplata na knjižicu Dječje štednje Pčelica i još i njihovu plavu kasicu prasicu (čovjek bi pomislio da danas ne bih trebala imati problema s računima, kako me tada krenulo); dobila sam dakle tu nagradu iako sam pod naslovom Arhitektica, premlada da znam da su mostovi niskogradnja, pisala o mostovima. I sad, ne radi kasice prasice, nego te mene uvijek jako uživljene u svoje sastavke koja je onda povjerovala i ovom, jednom velikom greškom u metafori sam se nekoliko godina kasnije obrela na Arhitekturi, a da još dugo nisam shvatila da sam zapravo izdala svoj dječji san o pisanju, upravo pišući… i to o jednom drugom snu.

No kasnije sam si dozvolila i ovaj iskonski. Utjecaji jednog na drugi su nimalo nježni. Jedno ne puni drugo, nego mu krade, a stil života je otprilike burning the candle at both ends: traži dosta akrobatskih sposobnosti i prilično energije, a i otpornosti na vlastite udarce, nesanice i slično. Ali kao što što bi rekao glavni lik u drugoj priči ove knjige: „Sve je to, mislim, život“, a k tome, ovaj je još i moj vlastiti. Pa nemam izbora nego živjeti ga punim plućima i sretno i najbolje što mogu.  

Književna djela odlikuju ti se psihološkim poniranjem u likove, u njihovu motivaciju, emociju, skrivene mehanizme koji pokreću svaku jedinku; u poeziji čitamo naglašeniju emocionalnu „motivaciju“ lirskoga subjekta, duboko proživljavanje trenutka. Jesu li ti „trenuci“ i „stanja“ jedini pokretači i izvorišta književnog teksta ili ti inspiracija dolazi s raznih strana? Jednostavnije, odakle dolazi tekst?

Svoj „jedan na jedan“ odnos sa svakim likom započinjem vlastitim izmještavanjem. Otprilike kao da si potražim zaklon iza njegovih leđa, a onda prislonim uho na njih. A onda do kraja priče osluškujući tražim mjesto gdje je smjestio srce. I dok to radim strepim da će me čitatelj uloviti. I još više od toga, da ću uloviti samu sebe. Zato jer sam svjesna da u toj „sceni uperenog ključa“, priljubljen uz leđa nepoznatog lika, možda upravo držim i ključ neke preteške zagonetke od čijeg rješavanja sam u vlastitom životu sama možda odustala još davno. I k tome priželjkujem da taj ključ odglumi teško naoružanje koje će tog lika navesti da mi se potpuno preda dok ga pišem.

Oni koji su mi se predali, završe u knjizi. U Naginjanju to su „junakinje“ i poneki „junak“ koji se opiru ulogama u koje su životno implicirani: općenitih i sporednih prisutnosti u tuđim životima. Pogotovo jer su ti – „tuđi“, oni koji bi im trebali biti najbliži: supružnici, roditelji, djeca... Izmješteni iz centra i s mjesta mira, ti moji likovi ne pristaju biti marginalizirani i zauvijek zaustavljeni u prostoru margina, a s obzirom na to da su to sudbine koje mene osobno diraju, njima sam naselila prostor između margina stranica ove knjige. One nemaju nikakve veze s mojom sudbinom, ali ne mogu zamisliti da pišem o stvarima koje me nisu potresle na neki način. Teško da sam imala bulimiju i sestru blizanku, radila kao mrtvozornik zaljubljen u liječnicu, bila alkoholičarka, šezdesetogodišnji slikar koji je spašavao oca iz Sarajeva, zadržala dijete čovjeka koji me ostavio… ili čemu već sve nisam podvrgla svoje likove, no moja inspiracija je uvijek – emocija, a kako mislim da se osjećaji ne mogu imenovati, nekad mi je za izreći je potreban format pjesme i „lirski subjekt“ koji se (lažno) razgolićuje u mene, drugi put pak, jer mi je to sigurnije, knjiga kratkih priča koja je parada čudnih likova u koje sam se ja maskirala.

Ne naginji se unutra knjiga je priča koja već naslovom sugerira nešto; nutrina je vjerojatno nutrina ljudskog bića, a upozorenje da ne zavirujemo u nju ujedno najavljuje ne nužno priče sretnog raspleta. Knjiga djeluje konceptualno dosta koherentno, unaprijed promišljeno; je li tome tako? Jesu li priče nastajale sa sviješću da će ih se zajedno ukoričiti ili ih pišeš po neko svom nahođenju te ih s vremenom sakupiš i probereš za tisak?

Svaka moja knjiga je, naravno, vremenski vezana i za neku intimnu „eru“ ili „epohu“, i to vrijeme u kojem je nastajala joj daje neki bazni ton koji onda probija kroz kasnije nanešene slojeve različitih likova i događaja. Pa su mi neke knjige (nepopravljivo) ljubavne, drugi put je period u kojem stvaram rukopis, isti onaj u kojem tjelesno stradavam ili pobjeđujem (samu sebe) – trčim svaki dan (kao) bez duše, padam, imam sudare u lošim autima, trijumfalno osvajam vrhunce – pa je onda i taj rukopis nekako „tjelesan“ jer je to siroto tijelo, uz sve što je prisiljeno proći sa mnom, na koncu još i metafora, ili se radi o godinama u kojima držim svih šest uglova vlastitog doma, brinem o jako bolesnim roditeljima, pa su onda i moje teme vezane za bolest i starost… za obitelj, koja, naglašavam i opet – nije moja vlastita.

Ovaj rukopis je nastao u vremenu koje se u mom životu nekako poklopilo s onim koje običavamo nazivati srednjim godinama, tim ne znam koji put po redu zbunjujućim godinama (meni su se dogodile bar dva puta) u kojima smo se na Ničijoj zemlji između „mladosti“ i „starosti“ – vrlo osobnih, pa obje ove riječi stoje uvjetno, dakako – prisiljeni (barem meni to nije bilo opcionalno) podvrgnuti nešto temeljitijoj samoprovjeri i pogledu u sebe.

I premda to nije bila moja intencija ili koncept, ali možda zbog toga u svakoj priči u Naginjanju postoji, pa čak i kad nije tako napisan, ali nešto kao ošamućujući ili otrežnjujući trenutak sumiranja dosadašnjih životnih poteza, odluka, grešaka… koje su glavne likove dovele upravo ovdje gdje ih je čitatelj pronašao ili će se rastati od njih.

Niz priča iz knjige prije ukoričenja zapažen je na raznim natječajima za kratku priču, a i sama knjiga pobrala je niz pozitivnih kritika. Koliko su priznanja stručnih žirija i književnih kritičara poticajna za daljnji rad i imaju li uopće u tom smislu neku motivacijsku ulogu?

Ne razmišljam o nagradama. Ona prva – Grada Zagreba u osmom osnovne, mi je dokazala da su nagrade opasna stvar (ovdje ide smajli). A to s nagradama za ovu knjigu je zapravo također bila neka samoprovjera, nešto između mene i mene. Dok sam ju pisala, javljala sam se na natječaje za kratke priče jer mi je bilo poticajno imati zadatak, ali više od toga – jer sam htjela da mi netko, nakon što sam u mraku svoje sobe zamijenila poeziju za prozu (ovo mi je bila prva zaista čisto prozna knjiga), anonimnoj, jer sve su to bili natječaji pod šifrom – uzme bris. Long story (ili ipak „poetry“) short: Išla sam se testirati i ispalo je da sam pozitivna: znam napisati priču. Pa sam si rekla: „OK Suzana, dijagnozu imaš, možeš van s tom knjigom.“

Vjerujem da će čitatelji, ovisno o vlastitim afinitetima, imati svoje favorite među pričama; mene osobno, osim naslovne i Crte, posebno se dojmila Svojim rukama: uznemirujuća priča o profesoru koji ubija sve što voli – mačku i ženu. Ispripovijedana je iz njegove perspektive, a „naginjanje unutra“ ovdje je dvostruko – osim u muškarca psihopata i u mačku, u njegovim očima prispodobivu ženi. Koliko ti je to zapravo bilo teško ili izazovno – uroniti u mačju prirodu i „dati glas“ muškom liku, k tome još psihopatu? Ima li uopće bitne razlike u odnosu na pripovijedanje iz perspektive ženskog lika?

Meni je najveći izazov bila promjena „žanra“. Prelazak iz poezije u prozu. U poeziji sam više „ranjiva“ jer sam na prvoj liniji fronte. U priči sam general koji strateške odluke ne donosi iz žarišta. I možda sam zato neke priče u Naginjanju mogla toliko naoštriti (recimo ovu s muškarcem psihopatom) da se i meni s ove udaljenosti čini da im sječiva sijevaju. Ali čim sam se „riješila“ tog rukopisa, probudila sam se s istom starom, poznatom, a u tom periodu ipak malo zametnutom tupom potrebom: uzeti guščje pero u ruke i njime zagrebati u papir duboko pa napisati nešto toliko osobno i nježno da mogu reći: „Uf kako sam se dobro porezala!“

Ovo je treća knjiga koju će ti objaviti Besplatne elektroničke knjige. Kakva su ti dosadašnja iskustva s objavom e-knjiga i što očekuješ od objave e-knjige Ne naginji se unutra?

Sva moja elektronička iskustva su ta dva na BEK-u i divna su. Javljaju mi se povremeno ljudi koji nisu mogli nabaviti te moje dvije prve knjige, pogotovo onu prvu, Samosanacije, i sretna sam da ona još uvijek vibrira i odzvanja s tog mjesta. A i sama na BEK-u potražim one knjige koje u vihoru života i vlastitog pisanja nisam uspjela kupiti, posuditi, pročitati kad su bile „aktualne“ (navodnici su zbog ironije, naravno). Zahvalna sam zbog toga Krešimiru Pintariću koji je pokrenuo portal, a Davora Ivankovca koji je urednik ovog internetskog izdanja sam, jer nije samo presuo rukopis kao perje iz jastuka – iz jedne u drugu jastučnicu, nego je još jednom sve temeljito prebrao i iščitao, bezecirala kao urednika sljedeće zbirke kratkih priča, ako je ikad bude.

Više informacija o ženskom prozno-esejističkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.