Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250
Piše: Luka Ostojić

Književnost nije trka na sto metara

Large template za fb boost  1 Carles Rabada; Unsplash.
Ponedjeljak
25.01.2021.

Školska lektira spada u one teme (uz nogomet i politiku) o kojima gotovo svi građani imaju ostrašćeno mišljenje i svi imaju jasnu ideju kako bi se sustav trebao posložiti. To je razumljivo jer značajan dio odraslih ima neku poveznicu s lektirom, bilo preko vlastite djece, bilo preko djece svojih prijatelja ili rođaka, bilo kroz vlastite školske traume koje se, ma koliko davne bile, nekako uvijek vraćaju (tko ikad prestaje sanjati nelagodu odgovaranja na satu hrvatskog?). Općoj frustraciji doprinosi i činjenica da, ma koliko prevladavao konsenzus da sustav lektire treba bitno promijeniti, svaki takav pokušaj biva lako osujećen. Unatoč širokoj potpori i masovnom prosvjedu građana (na tzv. "čekanju tramvaja" 2016. godine), ambiciozna kurikularna reforma pod vodstvom Borisa Jokića je intervencijom Oreškovićeve vlade završila u ladici, a Plenkovićeva vlada tu je ladicu samo tiho prebacila u podrum. U području hrvatskog jezika i književnosti Jokićeva reforma je među ostalim zagovarala napuštanje kronološke obrade povijesti književnosti i manje preskriptivni pristup učenicima, što su bile značajne i dobrodošle inovacije. Umjesto toga početkom prošle godine usvojen je novi kurikulum hrvatskog za osnovne škole i gimnazije koji se uglavnom svodi na održanje aktualnog stanja.

I osobno sam prije skoro sedam godina za Booksu pisao seriju tekstova za lektiru, a kako vidimo, ni lektira ni ja nismo se daleko maknuli. Tada sam primijetio da odgovornost za konceptualizaciju i provedbu lektire uvelike pada na nastavnike koji, pak, nemaju ni dovoljnu metodičku pripremu, ni adekvatne uvjete za rad, ni dovoljno poticajnu plaću da bi potpuno preuzeli i kvalitetno obavljali takav posao. Lanjski opći štrajk školskih radnika ukazao je da im se radni uvjeti nisu bitno promijenili, a njihov status tijekom pandemije samo je potvrdio da će odgovornost za provedbu obrazovanja uvijek, bez mnogo priprema i pregovora, pasti na njih kao najniže karike u lancu.

No, unatoč širokom slaganju da lektiru treba mijenjati, zapravo su prigovori upućeni lektiri često pogrešni, odnosno upućuju na krive probleme. Lektiri se tako zamjeraju zastarjeli i nepromjenjivi popisi knjiga, primjećuju se moralno upitna djela u nižim razredima, a zaključuje se da su mladi danas ionako nezainteresirani za čitanje. Ivana Perić ranijim je tekstovima demistificirala stav da su mladi nevoljni i neadekvatni čitatelji, a u ovom tekstu bavit ćemo se lektirom u osnovnoj školi. Čini se da lektira u toj fazi ima veliku, a opet podcijenjenu ulogu: s jedne strane, ona je krucijalna da bi mladi do srednje škole razvili čitateljske navike i mogli kritički pristupati književnim djelima. S druge strane, budući da ima status stepenice prema ozbiljnoj književnosti, sustavno se stvara dojam da je to manje vrijedna literatura koju će mladi prerasti i pospremiti u podrum, zajedno s lutkama i igračkama. Takav pristup ne ispunjava potpuni potencijal dječjih žanrova i povlači pitanje kako odgojiti buduće čitatelje, a pritom ne raditi nagli i neutemeljeni rez između djetinjstva i mladenaštva.

Čitatelji nisu aparati

Ideja da se popisi lektire nikada ne mijenjaju potpuno je pogrešna, barem u osnovnoj školi, otkriva nam sugovornica Marijana Hameršak, viša znanstvena suradnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku, posvećena proučavanju književnosti za djecu i mlade. Hameršak je krenula istraživati popise osnovnoškolske lektire kako bi iz njih pokušala zaključiti koji su bili službeni kanoni. Neočekivano se pokazalo da se popisi toliko često mijenjaju da kanona – nema. Hameršak nam pojašnjava: "Istraživanja koja sam radila, kao i kolegice Smiljana Narančić Kovač i Ivana Milković, pokazuju da lektira nikad nije bila ista, da je svaki popis donosio novi broj tekstova. U hrvatskom kontekstu, od 1972. (kad se kontinuirano uvodi popis obavezne lektire) do danas popisi su imali ukupno nekoliko stotina različitih djela, a samo ih je dvadesetak zajedničko. To znači da različite generacije dijele vrlo mali broj zajedničkih naslova."

Hameršak dodaje da promjenjivosti lektire doprinosi i izbornost većeg dijela naslova. Iznimno malen broj naslova obavezan je cijeloj učeničkoj populaciji, a o ostalim naslovima odlučuju nastavnici. Posljedica toga je da pojedini naslovi mogu desetljećima biti u lektiri, a da ih je malo tko ikad doista trebao čitati. Novi kurikulum iz 2019. godine to zorno ilustrira: na popisu lektire za svih osam razreda osnovne škole tek 14 knjiga je obavezno, a naknadno je anketom nastavnika i knjižničara donesen i izborni popis od 490 djela.

Fleksibilnost popisa upućuje da u Hrvatskoj zapravo ne postoji popis kanonskih naslova za djecu. Kanoni su problematični sami po sebi jer pridaju društvenu vrijednost vrlo uskom rasponu autora i djela, no izostanak kanona nam sugerira ambivalentnu društvenu vrijednost književnosti za djecu, pa i njezino poimanje kao umjetnosti drugog reda. Ona ima nižu vrijednost i unutar sustava lektire – dok srednjoškolska lektira upoznaje učenike s "vrhuncima" književnosti, lektira u osnovnoj školi, ukupno gledano, podređena je odgojnoj funkciji. To utječe i na način obrade lektire koji ne stavlja fokus na otvorenost djela, nego na određenu pouku koju tekst treba prenijeti. Hameršak smatra "da je to proces discipliniranja lektire. Književnim tekstovima se ne pristupa s finoćom, s osjećajem za povijest i kontekst, nego ih se vidi kao alat kojim ćemo stvoriti društvene klonove. To prati hrvatske popise lektire jako dugo i apsolutno je problematično jer obezvređuje književnost, tekstove i same čitatelje koji nisu aparati u koje je dovoljno ubaciti prave tekstove da bismo dobili željene obrasce ponašanja."

I prosvjedi protiv lektire često se temelje na sličnom pristupu književnom tekstu kao prenositelju ispravnih značenja koja pasivni čitatelj nekritički upija. U našem kontekstu tako su se konzervativne udruge žalile na nepoćudne motive u pojedinim lektirnim djelima, a u američkom društvu iz suprotnih ideoloških poriva vršila se politička korektura Twainovog romana Pustolovine Huckleberryja Finna. Dok takve inicijative pokušavaju ograditi lektiru od svih dvosmislenih i "opasnih" značenja koja bi učenici mogli interpretirati, Hameršak smatra da fokus treba staviti na otvorenost i slobodnu raspravu o djelima jer to potiče kontekstualno i kritičko razmišljanje koje je "dugoročno puno važnije za čitatelja nego neke gotove pouke koje mogu dobiti". Da bi se tako pristupilo lektiri, potrebno je uvažiti dječju književnost kao vrijednu umjetničku i društvenu pojavu te imati povjerenja u osnovnoškolske učenike, kao i imati strpljive i educirane nastavnike koji će voditi razgovor o lektiri. Uz ranije navedene probleme tu valja dodati i da neke generacije nastavnika nikad nisu ni imale priliku slušati kolegije o dječjoj književnosti.

Hameršak u svom posljednjem članku "Pluralni diskontinuiteti: jugoslavenska dječja književnost, popisi osnovnoškolske lektire i hrvatski kontekst" smješta ovu široku temu u kontekst lektire nakon raspada Jugoslavije. Na kraju članka navodi Ježevu kućicu Branka Ćopića kao primjer ambivalentnog odnosa između službene politike i življene kulture: iako je Ježeva kućica 1990-ih nestala s novog popisa lektire (zajedno s brojnim drugim nedovoljno hrvatskim djelima), Ćopićeva slikovnica nastavila je biti popularna, doživjela je kazališne adaptacije, ponovljena izdanja i razne inicijative da se vrati u lektiru (u spomenutoj anketi za izbornu lektiru završila je na 15. mjestu). S jedne strane, pokazuje se da država popisom lektire ne može izbrisati popularno djelo iz općeg pamćenja, no s druge strane, Ježeva kućica duguje svoju popularnost upravo tome što je bila obavezna lektira u Jugoslaviji.

Svi učimo čitati

Nađa Bobičić, književna kritičarka, urednica i istraživačica, potvrđuje nam da i ostale države imaju slične muke s lektirom nakon raspada Jugoslavije. Na temelju intervjua s kolegicama iz ex-Yu zemalja, niže probleme: "Sistemske prakse iz SFRJ su preuzete, a umjesto da budu modernizovane i unaprijeđene, one su vremenom zbog nebrige zastarjele, pritome još i tendenciozno 'pročišćene' od ma kakvog socijalističkog sadržaja. Ostalo je na tome da se kroz lektiru pokušava progurati nacionalistički kanon, ili na slabim pokušajima da se u popis uključe neke savremenije knjige (što uvijek u obliku skandala završi u medijima). O interesu novih generacija i razvijanju njihovog kritičkog umijeća čitanja (ne samo književnosti, već i drugih medija), misle samo entuzijastične nastavnice i nastavnici, ionako već dovoljno opterećeni potplaćenošću i često prekarnim uslovima rada u trenutnom sistemu školstva." Bobičić zaključuje: "Naizgled, jedna tako vrlo specifična stvar kao što je lektira, gotovo postaje metafora za to kako funkcionišu društva u cjelini."

No s kolegicom ne razgovaramo tek o problemima lektire, nego i o alternativnom pristupu lektirnoj građi i dječjoj književnosti općenito. Na ovim prostorima postoji niz neformalnih oblika književnog obrazovanja – i Booksa je tijekom prošle četiri godine po Hrvatskoj provodila radionice kreativnog čitanja i video kritika u gimnazijama i strukovnim školama po Hrvatskoj – a Nađa Bobičić govori nam o radu svoje regionalne grupe Pobunjene čitateljke. Naime, grupa od siječnja 2019. vodi portal Mini Bookvica posvećen književnosti za djecu i mlade. Portal objavljuje kritike, analitičke eseje, video priloge i intervjue sa radnicima i radnicama koji se bave pisanjem, istraživanjem, čuvanjem i izdavanjem ove književnosti. Autorice pristupaju ovom žanru ozbiljno i kritički, evaluiraju šaroliku produkciju i izdvajaju izuzetna djela. Takav pristup je bitan budući da je "kritika ovog žanra u Srbiji u većim, ali i manjim medijima gotovo nepostojeća. Dakle, ne samo što nema negativne i problemske kritike kao što je inače slučaj, nego ona doslovno ne postoji. Knjige za djecu i mlade su tražene i čitane, a o njima malo ko analitički i kritički piše. Postoji samo jedan akademski časopis Detinjstvo, koji izlazi od sedamdesetih."

U kontekstu lektire i obrazovanja, valja primijetiti da se portal polako počinje obraćati mlađim publikama, a uredništvo u kritički proces uključuje i mlade kroz program #Pobunjenočitam: "Cilj prvog programa #Pobunjenočitam bio je da djevojčice i dječaci od 12 do 18 godina pišu ili snime kritiku knjige u kojoj je protagonistkinja žena. Prijavljeni bi potom uz našu mentorsku podršku pisali kritiku i objavljivali je na našem sajtu. Imale smo u planu da radimo sa 30 mladih. U roku od dva dana, što ni u najoptimističnijim predviđanjima nismo predvidjele, već smo stigli do te brojke. Posebno nas je obradovalo što su prijavljene bile iz petnaestak manjih i većih mjesta, tako da je spontano došlo i do decentralizacije."

Trenutno traje druga faza programa "namijenjena djevojkama od šesnaest godina do početka fakulteta. Program podrazumijeva tri mjeseca radionica i predavanja, a potom pisanje dvije kritike i učešće na Trećem okupljanju Pobunjenih. U okviru predavanja pokriveni su književni pristupi poput naratologije, feminizma, postkolonijalnog pristupa, potom uvodi u grafički roman i žanrovsku književnost, kako bi u završnom segmentu tri predavanja bila posvećena samom žanru kritike i savremenim regionalnim tokovima. Polaznice sa mentorkama sve vrijeme rade različite tipove vježbi, od pažljive analize teksta, preko istraživanja scene i upoznavanjem sa onom književnošću u koju tokom formalnog obrazovanja jedva, ili nikako ne dobijaju uvid."

Uvažavanjem književnosti za djecu i mlade te povjerenjem u učenice i učenike, Pobunjene čitateljke stvorile su neformalni obrazovni proces i vrlo zanimljivu autorsku zajednicu o čijem radu svjedoče tekstovi na portalu. U mentorskom radu pritom nema kompetitivnosti i nepotrebne hijerarhije. Bobičić kaže: "Književnost nije trka na stotinu metara, i ne mora samo jedna osoba da 'pobijedi'. Pisanje i čitanje su procesi, koji se uče i razvijaju. Oni su ne samo stvar individue, već zajednice." Shodno tome, prevladava i uvjerenje da je učenje obostrano: "Čini mi se da se publike različitih generacija međusobno ne isključuju, već dopunjuju. Da među nama svima može da postoji vrlo kvalitetna čitalačka razmjena. Ovo govorim i iz ličnog iskustva. Bila sam mentorka jednoj djevojčici sa kojom sam imala vrlo zanimljive razmjene o Pulmanovom serijalu Njegova mračna tkanja. Upravo Pulmanova djela su primjer kako na kompleksne književne tekstove, posebno uzbudljivo izgrađene fikcionalne svjetove, ne možete prosto nalijepiti oznaku za preporučeno godište, ta knjiga je namijenjena svima."

Organizacije civilnog društva često znaju popunjavati rupe u formalnom sistemu, a čini se da je to i ovdje slučaj. Inicijativu Pobunjenih čitateljki pritom ne ističemo zbog reklame ili pohvale, nego zato što njihov način rada s mladima predstavlja kuriozitet u odnosu na obavezne sustave školovanja. Nemoguće je prenijeti logistiku rada male organizacije na kompletni obrazovni sustav, ali neki principi se mogu ipak pokušati prenijeti – konkretno, da su knjige za djecu i mlade dovoljno vrijedne da se o njima može ozbiljno razgovarati, a da su učenice i učenici dovoljno ozbiljni da o tim djelima mogu govoriti samostalno i otvoreno.

Kad govorimo o lektiri, svakako treba uvažiti sve nezaobilazne probleme u polju obrazovanja: osim navedenih teških uvjeta rada za nastavnike i pat-pozicije u izradi novog kurikuluma, tu su svakako i materijalni problemi u izradi satnice, veličini razreda, adekvatnosti škola (što je samo potencirano tijekom pandemije i nakon potresa)... No, prije svega, kod lektire je potrebno istaknuti i ponavljati temeljnu ideju koja se često previđa – da fokus lektire ne bi trebao biti na "ispravnom" ishodu čitanja, nego na kreativnom i intelektualno poticajnom procesu. Sloboda mladih čitatelja u tom smislu nije problem ni prijetnja obrazovnom procesu, nego njezin glavni cilj.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici

thumbnail-lenta-eu-630

Možda će vas zanimati
Podcast
Homepage large large large novo podcast cover 28.10.2021.

Booksin podcast: Literatura u migraciji #4

U novoj epizodi Booksina podcasta 'Literatura u migraciji' Tomislavu Augustinčiću u studiju su se pridružili Severina Lajtman i Siniša Senad Musić.

U fokusu
Homepage snaslovnice 11.10.2021.

Kako se pisao (romski) otpor?

Ivana Perić piše o povijesti Roma u Drugom svjetskom ratu, otporu, (ne)sjećanju i književnosti, o čemu je razgovarala s Danijelom Vojakom, višim znanstvenim suradnikom na Institutu Ivo Pilar i dugogodišnjim istraživačem povijesti Roma.

Piše: Ivana Perić

U fokusu
Homepage novostablopjesama 07.10.2021.

Stalna je samo mijena

Abdellatif Laâbi jedan je od najznačajnijih glasova marokanske poezije, frankofoni pjesnik koji je 1985. godine, nakon odsluženja zatvorske kazne, emigrirao u Francusku, gdje i danas živi.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage novolarge photo 1613165724971 bf8dbe87ff1a 30.09.2021.

Između pripadanja i nepripadanja

O vjerodostojnosti pozicije (ne)pripadanja i temi egzila u stihovima, skrećući pozornost na nekoliko zanimljivih stranih pjesničkih glasova različitih generacija, piše Anja Tomljenović.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage novo knjiga 27.09.2021.

Nu-j identitet făr dă ljimbă* – O bajaškim varijetetima rumunjskog jezika

O bajaškim varijetetima rumunjskog jezika, kojim govori značajan broj Roma u Hrvatskoj, piše Selma Pezerović.

Piše: Selma Pezerović

Podcast
Homepage large large novo podcast cover 24.09.2021.

Booksin podcast: Literatura u migraciji #3

U novoj epizodi Booksina podcasta 'Literatura u migraciji' Tomislavu Augustinčiću u studiju se pridružila novinarka Anja Tomljenović.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu