Booksa je na godišnjem od 18.7. do 30.8.! / Booksa is closed from July 18th until August 30th!
Close
Page arrow

Kratko i jasno o tranziciji 

Large 1novolarge michael dziedzic ftdnrcprtde unsplash

Michael Dziedzic, Unsplash.

Petak
01.07.2022.

Budući da smo se u tjednima iza nas bavili tekstovima u kojima se zrcali naša stvarnost, odnosno knjigama koje nešto jače privilegiraju adresiranje različitih društvenih nepravdi, u istom tonu nastavljamo sa sljedećom temom.

Definirati tranziciju teži je zadatak nego što se isprva čini. U ovom kontekstu pojam političke tranzicije preuzet ćemo iz teksta Jugoslavensko radništvo u tranziciji: 'Borovo' 1989. autorskog trojca Cvek-Ivčić-Račić koji „obuhvaća raznorodne procese uključene u ukidanje socijalizma i restauraciju kapitalizma u bivšem komunističkom ili socijalističkom svijetu.“ Radi se o slojevitom i problematičnom pojmu koji je predmet mnogih prijepora, ali teoretičari se pak slažu u jednom: tranzicija je proces koji i dalje traje i ne nazire mu se kraj (iz teorijskog rakursa o pojmu tranzicije, njegovoj periodizaciji i mogućnostima interpretacije može se saznati više iz Leleka tranzicije Igora Gajina i Suvremene hrvatske proze i tranzicije Borisa Koromana).  

U razmišljanju o tranziciji, za oko nam je zapela kratka priča, forma za koju imamo dojam da se, u trci za privrženost izdavača i publike, i dalje bori s romanom. Međutim, primjeri koji slijede pokazat će suprotno, s obzirom na to da su doživjeli ozbiljniju kritičku recepciju i rado su posuđivani naslovi iz knjižnica.  

Zbirka kratkih priča čije stranice vrve od tragičnih posljedica tranzicije za njezine junakinje i junake je Poštovani kukci i druge jezive priče (Profil, 2019.). Maša Kolanović za ovu je zbirku dobila Nagradu Europske unije za književnost, a vrijedi dodati i da je autorica, osim u književnom (primjerice, u romanu Sloboština Barbie), pojmom tranzicije zaokupljena i u znanstvenom radu (misli se prije svega na studiju Udarnik! Buntovnik? Potrošač...: Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije). Motiv kukaca/kupaca koji se provlači kroz zbirku neodoljivo (i planski) podsjeća na Kafkinog Gregora Samsu, koji je i sam iscrpljeni trgovački putnik. Nakon što se više nije u mogućnosti ekonomski skrbiti za obitelj, nikoga za njega nije ni briga. U suštini pojednostavljena priča koja je u poanti i atmosferi transformirana u ove priče, idealno korespondira sa surovim kapitalističkim „sada“ 

U kritici zbirke Matija Prica dobro je uočio, stvarnost koju Kolanović prikazuje jezivija je od bilo kakvog fantastičnog svijeta. Jasno je, okrutna tranzicijska stvarnost vreba iz svakog kutka, pritom gazeći slabije,  umirovljenike, nezaposlene, prekarne radnike, migrante, one u dugovima i kreditima, dubinski slomljene ljude. Vrijeme je novac i njega nikad nema dovoljno. Potrošači smo bez granica, živimo u reklami i kiču koji se nameću kao prirodni okoliš, a estetika plastičnog blještavila i zavodljiva svjetla ekrana dezorijentiraju nas i zamagljuju granicu između privida i stvarnosti koju je nemoguće regulirati. Likovi u zbirci žive u različitim iluzijama koje potpiruju nekontroliranim šopingom kineske robe na eBayu i namještaja u IKEA-i, dok ih osobni bankari nagovaraju na ulaganje za koje financijski nisu spremni. Preostaje samo staviti vlastiti život kao polog u banci.  

Nadalje, kritički se upire prstom u nemilosrdne mehanizme našeg vremena, kao što je eksploatacija nedužnih i nemoćnih (telekomunikacijska tvrtka šalje račun za roaming umirovljeniku koji ga nije niti koristio, a veći je od njegove penzije). Društvo nam se od devedesetih dijeli na podobne i one manje podobne, ovisno o nacionalnosti (nekadašnji direktor Joso, Srbin, ranih devedesetih otišao u mirovinu po kratkom postupku). Opterećeni davanjima državi, nemoguće je kupiti nekretninu ili ostvariti veće ulaganje jer praktički je nemoguće štedjeti. Lokalno stanovništvo na našoj obali i u poželjnijim destinacijama je bespomoćno pred masovnim turizmom. Mali obrti propadaju, povećava se kvantiteta nauštrb kvalitete, za što je idealan simbol postao Dubrovnik („nemamo više niti jednu normalnu butigu u grodu. Nemam đe ručni sat popravit u grodu. Placa u grodu se pretvorila u suvenirnicu. Ne mogu više niđe nać petrusin da vaja.“, str. 13). Kvar frižidera u jednoj priči korespondira s gašenjem i nestankom bakina nekadašnjeg zadarskog života i dolaska u Zagreb. Male dućane i knjižare zamijenili su DM i Bipa. U Konzumu ne vrijedi opipati voće i povrće kao prije na tržnici („Galebovi su istisnuli čiope.“, str. 115). Vratimo li se na trenutak u Dubrovnik, grad koji je sveden na kulisu za fanove Game of Thronesa, paralelno ćemo zateći i grad koji se ne oglašava u brošurama, „stvarni grad“ u kojemu se „starica savijena pod pravim kutom gegala [se] uz štap od jedne do druge kante za smeće i skupljala plastične boce.“ (str. 16). U istoj priči, Živi zakopani, nevjerojatno je da se mladoj Osječanki, inače knjigovođi, isplati svaki vikend putovati do Dubrovnika kako bi tamo vozila Uber. 

Radnici su podcijenjeni u svakom pogledu, što se iščitava na primjeru jednog novinara i drugog fotografa Žohara koji u timu (prigodno) rade za crnu kroniku: „Kao najniža stvorenja u velikoj čelično-staklenoj zgradi korporacije, gutali smo govna i radili zapravo sve što je trebalo u strahu od norme koju je postavio Glavni iliti Veliki Gazda.“ (str. 147). Kada su stigli na more po svom zadatku, zatekli su ljude u njima nedostižnoj atmosferi: „Luka je kipjela od ljudi koji vode normalan građanski život: zimi rade, a ljeti odmaraju. To su ljudi koji imaju djecu, autosjedalice, gepek-tregere, frižider-torbe, napuhane plamence i unicorne. Žohar i ja nismo bili jedni od njih.“ (str. 149). I dalje, poduzetnici privatnici nemaju luksuz za slobodne dane ni u slučaju bolesti („Kako je bila tajnica u jednoj privatnoj građevinskoj firmi, roditeljsko bolovanje uzimala je samo u teškim slučajevima, nikada zbog male prehlade ili sitne temperature.“, str. 93).  

U stanju hipnoze pred smartfonovima, kapitalistički centri moći izbrisali su našu želju za solidarnošću i kolektivnim boljitkom. Takav način života doveo nas je i do potpunog manjka empatije za drugoga. Živimo u svijetu u kojem je pravo poreznog obveznika ne ustupiti mjesto u autobusu gospođi sa štakom jer je ona u penziji i ne plaća kartu. Na snazi su i stereotipi o migrantima: „Govore kako bi svi oni nekaj bolje, a da su naši ljudi bez posla, da se svi oni drže skupa kakti pleme i da se ponekad i potuku među sobom, da je Zagreb nekad bil siguran grad...“ (str. 72). U pojedinim pričama potiču se točke otpora, kao što je slanje mailova telekomunikacijskoj tvrtci ili u slučaju majke koja odluči učiniti predah i popiti pivo. Međutim, većina poklekne, poput dječaka u priči Žohari koji je omamljen glasom iz zvučnika u trgovačkom centru koji najavljuje akciju.  

Iz kratkopričaške radionice Ante Zlatka Stolice proizašla je Blizina svega (Fraktura, 2020.). U kratkim pričama, zapisama, rečenicama, opaskama, kako god ih nazvali, primjećuje se banalnost i repetitivnost svakodnevice koja rezultira neobičnim, melankolično rezigniranim subjektom s duhovitim zapažanjima. Naslov zbirke preuzet je iz oglasa za prodaju stana, što je samo jedna od svakodnevnih situacija koje će potom tvoriti mozaik osobne i društvene stvarnosti, obojene nelagodom, zbunjenošću, paranojama i sramom. Priče se mogu čitati i kao labavo povezan roman u kojemu se prati pripovjedačevo odrastanje u Sućidru, dolazak u Zagreb, mijenjanje poslova i stanova, usidrenje u Bistri s partnericom Zlatarinom. O popularnosti knjige govori i činjenica da je ubrzo doživjela i drugo izdanje 

Pripovjedačevo koncentrirano oko detektira svijet pun apsurda i nelogičnosti s duhovitim odmakom (grozni seven-days kroasani s punjenjem od šampanjca dok pripovjedač vozi šleper s Bugarima ili oglas za posao čistača u noćnoj smjeni u trgovačkom centru Westgate u kojoj se praktički ne radi jer nema nikoga). Kao pomoćnik pri korištenju printera i drugih poslova na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, pripovjedač shvaća da bi se ljudima trebalo pružiti više od formalne pomoći (pri čemu je najviše mladih koji se nisu snašli i starih koji su odbačeni kao višak, uz narkomane). Međutim, konkretnija pomoć izostaje. Pukotine u sustavu itekako se naziru u različitim oglasima i upitima za posao, tijeku razgovora, izazovima korporacijskog svijeta, stanju javnog zdravstva itd. 

Izrazita komunikativnost i sažetost aduti su ove knjige. Uostalom, „osnovna je osobina Stoličina pisma igra u kojoj motivi neposredne stvarnosti probijaju granicu vlastite običnosti književnim preslagivanjem. U toj igri neuhvatljivi višak često odsjeda na mjestu jedne rečenice, ponekad i slova“, zapisao je svojoj u kritici Ivan Tomašić. Budući da se autor bavi i filmom (i to prilično uspješno, koscenarist je Kratkog izleta, dobitnika Zlatne arene za najbolji film 2017.), njegovi dojmovi sugestivni su i filmični („Turisti su iscrpljeni.“; „Prodavač u praznom muzičkom dućanu svira solažu.“; „Loto-glazba je najtužnija, toliko ljudi bez milijuna.“.; „Zgrčeni na klupama, spavaju tri beskućnika, četvrti se razvalio, izuo cipele, stavio ih na put toliko daleko da će ih prolaznici morati zaobilaziti. Bogat čovjek, svijet mu je predsoblje.“).  

Zbirka koja slijedi priskrbila je svom autoru Igoru Ivku ovogodišnju književnu nagradu 'Edo Budiša'. U Nepovredivom mjestu (Disput, 2021.) u tranzicijskoj sadašnjosti radnička klasa trpi najizraženije posljedice, dok u njoj nisu dobro prošli ni mladi, stari i umirovljenici i drugi. Populacija koja se nije snašla i kojoj su uništene iluzije o boljoj budućnosti utjehu pokušava naći u alkoholu i antidepresivima. Prilikom predstavljanja knjige, autor je spomenuo kako je čitao pisma radnika i radnica na internetskoj stranici Radničke fronte, a svoje priče usporedio bi s njihovima, odnosno „ovo bi bila stilizirana pisma radnica i radnika koji su tamo u onoj neposrednoj, životnoj verziji“. 

Hrvoje zvani Hren je agent nekretnina pod pritiskom. On sam za sebe odmah na početku priče Znoj kaže da je: „Prodavač snova. Prodavač iluzija. Prodavatelj pijeska koji curi kroz prste ljudima koji i ne shvaćaju da više nemaju prste. Nemaju ruke. Nemaju šake.“ (str. 7). Proganjaju ga neplaćeni telefonski računi, šef ga maltretira jer njegovi klijenti ne smiju vidjeti na Hrvoju da kupuje u Dechatlonu i Lidlu, on pripada “industrijskoj klasi neuspjelih”, što su silnice koje, uz nepouzdan javni prijevoz, dovode do točke pucanja. Daje otkaz, izaziva incidente (gledano iz perspektive drugih likova na poziciji moći, policajca, bivše profesorice u srednjoj školi, svećenika) i na taj način pruža barem neku vrstu otpora, za razliku od drugih u pričama. Možda je jedna od dojmljivijih Ivkovih rečenica: „Bilo mi je žao što ne znam ime niti jednog cvijeta koji sam vidio.“ (str. 18).  

Život pod opomenama za račune, nemogućnost plaćanja stanarine (u kući koja je ionako u lošem stanju) i honorarni poslovi koji se ne isplaćuju na vrijeme situacije su s kojima se mnogi mogu poistovjetiti. U drugim pričama žena ostaje u braku s mužem preljubnikom jer “je u dvoje lakše otplaćivati dugove” (str. 47), dostavljač paketa primoran je uletjeti u nezakonite radnje samo da bi preživio, a stariji bračni par krpa kraj s krajem zbog nakupljenih dugova, pri čemu su oboje bez posla. Starost jednostavno nije ekonomski isplativa. Tročlana obitelj odmor si može priuštiti samo zahvaljujući vaučeru za hotel. Oni će se osvježiti i uživati, dok će njihov sin imati vizije stvarnosti pred kojom će njegovi roditelji okrenuti glavu čim su se dokopali malo uživanja. Dublin boli postala je, nažalost, klasična hrvatska priča: odlazi se u inozemstvo kako bi se zaradilo, riješilo dugova i kredita. Kako se postavljamo prema budućnosti, što ostavljamo u naslijeđe generacijama koje slijede?  

Mali ljudi poraženi su pred stvarnošću, pomireni sa sudbinom, bezidejno lutaju stranicama zbirke. U kompetitivnoj atmosferi koja je nezdrava i kontraproduktivna taloži se nezadovoljstvo i psihoza koja proizvodi subjekte koji se bore s alkoholizmom, drogama, različitim bolestima, PTSP-om, krizom u intimnim odnosima i drugim pojedinačnim borbama. Kritičar Matija Prica zaključit će sljedeće: „ protagonisti Ivkovih priča pasivni su likovi, u nemogućnosti napraviti iskorak iz svoje pozicije. Ono što njihovu pasivnost čini tim apsolutnijom i neizbježnijom jesu (društveni) procesi koji djeluju u pozadini, a uslijed kojih su se ti likovi našli u vlastitim, nezavidnim situacijama...“. 

Svaka od navedenih zbirki obilježila je po jednu kratkopričašku sezonu u protekle tri godine. Zanimljivo, dva su prvijenca, što je znak afirmacije dobrih i važnih autorskih glasova koje vrijedi pratiti i ubuduće. Vrlo je efektno zahvatiti društvenu ranu i pretočiti je u fragmentarnu formu kratke priče, tako da isječak stvarnosti odgovara komadu teksta. Ono što sve tri zbirke pritom omogućuju jest prepoznavanje i identifikaciju. Čitateljevo zastajanje, hvatanje daha i osvještavanje vlastite pozicije. Dakako, navedene knjige, kao ni prethodne o kojima smo pisali, ne smije se svesti na ovaj tip redukcionističkog čitanja. Ovi retci jedna su od mogućih interpretacija ovih zbirki. Upravo se u toj ambivalentnosti krije snaga i ljepota tekstova koji bilježe sadašnji trenutak, istovremeno su i zalog za budućnost. Znamo da književnost kao specifičan tip društvenog znanja u sebi čuva aktualne fenomene. Kako stoji u Poštovanim kukcima, „danas i djeca znaju da su zakon i moral dvije različite stvari.“ (str. 40). Je li to znanje koje ćemo nastaviti usvajati i u budućnosti? 

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

pasica-6

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage novo 3 large olimpijada %c4%8ditanja2 09.08.2022.

Knjižnica (koja) pokreće društvo

Koje programe za najmlađe i mlade nudi Knjižnica i čitaonica „Fran Galović“, odnedavno proglašena knjižnicom godine? Odgovor saznajte u tekstu Anje Tomljenović.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage large novo solidarnost 08.08.2022.

'Obični ljudi, ali istovremeno i nisu'

Čitanje 'Solidarnosti' uvodi nas u neobičnu zbrku identiteta, karakterističnu za socijalizam istočne Europe, neosjetljiv i prividno neokrznut pitanjima rase i rasijalizacije. Tekst Petre Matić.

U fokusu
Homepage novo 2 mishaal zahed h4x tksufvw unsplash 01.08.2022.

Poezija i književnost u karakternom oblikovanju pojedinca - Iran, Perzija

Mura Palašek piše o povijesnom i suvremenom poimanju poezije u Iranu.

U fokusu
Homepage large novo knjiga 26.07.2022.

Predrasuda na predrasudu u pisanju o slijepim osobama

Sara Tomac pročitala je nekoliko knjiga kako bi dobila odgovor na pitanje: kako videće osobe pišu o slijepim osobama?

Piše: Sara Tomac

Održati Tamagotchija na životu što duže
Homepage espi tekst 25.07.2022.

Posljednji valcer u odmaralištu Požega

'Sjedim ispod našeg grafita na kojem je najobičnijom bijelom napisano HAJDUK, to je naš mul, preko puta mene Hans i Sila, naši prijatelji, Iris i Lazar kartaju briškule.'

Piše: Espi Tomičić

Podcast
Homepage large i to je pitanje kulture podcast 22.07.2022.

Booksin podcast: I to je pitanje kulture? Sanja Baković!

Gošća ove epizode Booksina podcasta 'I to je pitanje kulture?', posljednje koju objavljujemo u sklopu istoimenog projekta, je Sanja Baković, pjesnikinja, novinarka i kulturna radnica. 

Piše: Matija Prica

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu