Ne skrivam(o) se iza poezije!

Franjo Nagulov poslao nam je reakciju na tekst Espija Tomičića Nećete se sakrit iza poezije! Franjin tekst u cijelosti pročitajte u nastavku.

Ne skrivam(o) se iza poezije!

Ljubitelje boksa na konferencijama je za medije tada ujedinjenog prvaka svijeta u teškoj kategoriji Vladimira (ili Volodimira) Klička izazivanjem incidenata svojedobno zabavljao američki boksački veteran Shannon Briggs. Na jednoj je od Briggsovim ispadima obilježenih konferencija za medije tadašnji vladar izjavio, parafraziram: „Trebali bismo zaštititi Shannona Briggsa od Shannona Briggsa.“ Do meča između njih dvojice naposljetku, srećom, nije došlo, a dugogodišnja je Ukrajinčeva vladavina došla kraju u Düsseldorfu, 28. 11. 2015., kada je pojaseve prvaka prepustio britanskom boksaču Tysonu Furyju izgubivši borbu na bodove jednoglasnom sudačkom odlukom.

Razmišljao sam trebam li se ili ne oglasiti povodom „slučaja Valent“ koji je uzburkao domaću književnu scenu, ali i širu javnost. Razlog neodlučnosti proizlazi iz činjenice da sam sporni intervju u časopisu „Artikulacije“ komentirao i prije nekoliko godina, kada se na tu temu, na Facebooku, povela itekako žustra rasprava (mnogi su, dodat ću, stoga još onda doznali za sporni intervju, pa se i „sveopće neznanje“ pojedinih facebook-sveznalica doima kao farsa). Tada sam svoja razmišljanja iznosio na mjestu na kojem su rasprave i vođene, dakle na Facebooku, a sada, budući je rasprava izišla iz okvira društvenih mreža, imam potrebu oglasiti se u jednom od medija koji je slučaj prokomentirao. Mogao sam to učiniti i drugdje, primjerice u Novostima (uz uvjet da mi takvo što bude odobreno), no odabir je Bookse prevagnuo zbog istupa pisca Espija Tomičića koji je, pored ostalog, pozvao na priznanje pogreške.

Pa da ne duljim, a dajem si slobodu to reći ne samo u svoje, već i u ime urednika časopisa koji je nakon deset godina prestao izlaziti – pogriješili smo. I pogriješio sam. Intervju jest pogreška, usprkos namjerama koje proizlaze iz poštivanja književnog autoriteta (naknadna i javna pamet, ona koja nipodaštava cjelokupni opus rečenog pisca, ujedno znači osporavanje znanja članova žirija ovogodišnjeg Goranova proljeća, što osobno ne prihvaćam). Iako su tamo izrečeni sporni stavovi oni iza kojih stoji autor romana „Ledene haljine“ kojim je povodom do intervjua i došlo, intervju kojim je iskazano poštovanje prema autoru šezdesetak godina aktivnom na književnoj sceni nije se trebao dogoditi. Međutim dogodio se, a ja – u svoje ime to imam pravo reći – parafraziram Tomičićev poziv na priznanje pogreške: „Jesam. Zajebao sam. Oprostite.“

Žao mi je zbog svih koje je intervju povrijedio, a žao mi je i zbog časopisa koji je u deset godina izlaženja ponudio pregršt vrijednog sadržaja – književnog i kulturološkog – i koji ne zaslužuje svedenost na jednu referencu. Žao mi je i zbog napada na tadašnjeg glavnog urednika Artikulacija, za kojega kategorički tvrdim da je inicirao intervju s autorom vođen istim onim poštovanjem književnog autoriteta koje je dovelo do nečega do čega nije smjelo dovesti. Žao mi je zbog članova žirija Goranova proljeća, kao i zbog samog festivala, u čiju politiku ne želim ulaziti, ipak ponovno ističući poštovanje prema reprezentativnom znanju o literaturi koje isti neprijeporno posjeduju (neovisno o tome tko jest, a tko nije znao za rečeni, kao i druge intervjue). Samim tim, uvažavajući argumentaciju iznesenu u obrazloženju nagrade (koja je poslije opozvana), žao mi je, ma kako to ovoga časa nepopularno zvučalo, i autora Milka Valenta; da nije tog intervjua, sva je prilika da Vijenac ne bi bio opozvan, bez obzira što jest ili što nije autor govorio/pisao drugdje, a što ja naprosto – ne znam. A kao profesionalni pisac u šezdesetak je godina svog rada, pretpostavljam, govorio/pisao mnogo i na onaj način koji ne možemo izričito pripisati literarnom diskursu. Drugim riječima, da parafraziram uvodno spomenutog boksačkog velikana: „Trebali smo zaštititi Milka Valenta od Milka Valenta.“ Žao mi je što to nismo učinili, iako je onih spremnih javno reći da im je žao nesuđenog laureata u ovom času, siguran sam, zanemarivo malo. Nisam siguran niti u to da sam sâm na takvo što spreman, ali svejedno to činim, mada se nisam našao među svom silom čestitara, među kojima su zacijelo bili i oni koji nisu mogli ne znati za taj intervju. I za, tko zna, mnoge druge intervjue i javno-privatne istupe o kojima je, prineseno mi je pažnji, na Facebooku povedena žustra rasprava. Naposljetku, žao mi je i međusobnih optužbi, napada, prozivki, pa i kleveta i uvreda, od čega, želim vjerovati, nitko razuman ne može profitirati. Ili možda može, no to nije i neće biti moj predmet interesa, ma kako se pojedinci godinama, i zbog povrijeđenog ega, upirali dokazati suprotno. Žao mi je i zbog interpretacija kritike romana koju sam objavio na portalu Moderna vremena, ne zbog odobravanja spornih izjava iz intervjua – a takvo je interpretiranje interpretacije izrazito zločesto – već stoga što teze o biološkoj uvjetovanosti parafilija, namjerno ili ne, dio čitaoca promatra kao odobravanje istih. S osjetljivim temama dovoljan bi oprez bio jedino – njihovo ignoriranje. Samim tim i to je greška, vjerujem ne faktografska, zbog koje mi je žao. Upustivši se u delikatnu temu o kojoj ne znam dovoljno (malo tko zna), po svoj prilici nonšalantno, time sam ipak riskirao previd koji ljude, s punim pravom, može povrijediti.

Espi Tomičić u svom se ekspresivnom istupu osvrnuo i na pitanje revalorizacije književnog kanona, što je pitanje na koje – uz uvjet jasno postavljenih kriterija – gledam sa zanimanjem. O tome sam više puta govorio/pisao, doduše, primarno usredotočen na lektirni kanon. Preispitivanje kanona i njegovo moguće prevrednovanje, ukoliko posrijedi nije čin nasilja, moguće je promotriti kao čin estetičke, ali i šire civilizacijske evolucije koja će se naposljetku dogoditi: slagali se mi s tim ili ne. Za tu svrhu, još ću jednom ponoviti, potrebni su jasni kriteriji: oni bi, zasad se usudim tek toliko reći, morali biti rezultat konsenzusa. Put do toga dug je i težak, što ne znači da putovanje već nije otpočelo. Na tom putovanju, nažalost (za nekoga i nasreću), bit će činjene pogreške. Ne jednu, već više njih i sâm potpisujem, ne garantirajući da griješiti neću i u budućnosti, ma kako benigan povod da se krije iza pogrešaka. Poznato je da ignoriranje benignih gdjekad rezultira malignim stanjima. Ovo je stoga i profilaksa, makar u nečijim očima neoprostivo zakašnjela. 

Franjo Nagulov