Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250
Piše: Luka Ostojić

Nesigurnost društvene margine – o dometima književnog teksta

Large novovuntitled design  1
Ponedjeljak
20.09.2021.

Pokreti #MeToo i Black Lives Matter ohrabrili su mnoge da progovore o svojim traumama i društvenim nepravdama i taj se govor prelio u sve medije, uključujući književnost. Ne samo što su u fokus došle teme, autorice i autori iz dotad praktički nevidljivih društvenih skupina, nego je došlo i do jačeg povjerenja da književnost može vjerno prikazati socijalnu stvarnost. Jedan od najpoznatijih suvremenih romana Djevojka, žena, drugo britanske autorice Bernardine Evaristo tako prati čak dvanaest likova različitih rodnih, rasnih, klasnih i kulturnih odrednica. Višeglasje pritom ne tvori kakofoniju, nego skladan mozaik. Svijet je prikazan kao surov i kompleksan, ali stvaran i razumljiv. Pripovijedanje je skokovito i raznoliko, ali podređeno građenju jasne i cjelovite slike. Inače utišani glasovi dobili su priliku ispričati svoju priču, bez pripovjedačke potrebe da se tu priču prekida ili dovodi u pitanje. U tom smislu roman Evaristo više podsjeća na realistički projekt Balzacove Ljudske komedije nego na suvremena postmodernistička djela.

No u zadnjih par stoljeća promijenila se ne samo realnost, nego i realističnost. U medijski i kulturno kompleksnom svijetu ljudska percepcija je potpuno drugačija, a stoga i književni tekst više ne služi kao reprodukcija stvarnosti. Što nam onda realistični književni tekst danas zapravo može ponuditi?

Međunarodne trendove ne možemo samo preslikati na lokalni kontekst koji ima svoje specifične društvene probleme, a na koje je umjetnost znala reagirati i prije nego što je to postalo in. No sustavna diskriminacija slična je onima u drugim zemljama, kao i djela koja se time bave. Tako možemo naići na brojne umjetničke pokušaje da se progovori o nejednakosti Roma u Hrvatskoj, a realistična književnost pritom nailazi na niz problema. S jedne strane, istom temom bave se mnogi drugi, često i pogodniji diskursi – etnologija, novinarstvo, aktivizam, filmski dokumentarizam... O kakvoj stvarnosti može govoriti književnost, a da to već ne pokrivaju filmska kamera ili znanstveno istraživanje?

Nadalje, drugi diskursi mogu lakše i neposrednije uključiti pripadnike tih skupina: kako ukazuje Iva Rosandić, u dokumentarnom filmu Romi tijekom procesa snimanja mogu postati aktivni subjekti i sukreatori slike, a ne samo prikazani objekti. Proces pisanja, ma koliko bio temeljen na istraživanju i razgovoru, ipak ne može uključiti prikazane likove, osim ako likovi nisu ujedno i autori teksta. Pritom uglavnom nisu – iako književnost Roma ima i usmenu tradiciju i pisani korpus i određenu infrastrukturu, pisanje ambicioznog realističnog romana zahtijeva značajno vrijeme, vještine i samopouzdanje koji dolaze primarno s kulturnim i ekonomskim kapitalom.

Ne čudi stoga da dva najambicioznija i najhvaljenija recentna romana o romskoj tematici potpisuju sveučilišni profesori književnosti, ranije objavljeni autori i ne-Romi, Nebojša Lujanović (Oblak boje kože, Fraktura, 2015.) i Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši, Oceanmore, 2016.). Ne čudi ni što su isti romani naišli i na pozitivne i na negativne reakcije upravo s obzirom na identitet njihovih autora. Lujanović je hvaljen upravo zbog toga što je o Romima „izvana” napisao upućen roman (što je recepcija koju problematizira Dinko Kreho s obzirom na to da predstavlja Rome kao „Druge”), a Kristian Novak je uz brojne pohvale i nagrade naišao i na oštrije napade. Saborski zastupnik Veljko Kajtazi i Savez Roma „Kali Sara” kritizirali su Novaka zbog korištenja pogrdnog izraza „cigan” i zbog stereotipnog prikaza Roma. Novak je odgovorio da je takva ocjena utemeljena, pritom dovevši u pitanje Kajtazijevu legitimnost da govori u ime Roma. Pučka pravobraniteljica Lora Vidović reagirala je pak na anonimnu prijavu na Novaka i zaključila da ne samo što Novakov roman nije uvredljiv, nego otvara dijalog o položaju romske nacionalne manjine i migranata u hrvatskom društvu.

Ova recepcija upućuje nas na važna i neizbježna pitanja o kojima se raspravlja i u drugim primjerima pisanja o pojedinim društvenim skupinama. Prvo, tko ima pravo pisati o određenoj zajednici? Drugo, kako se smije i treba pisati o tim zajednicama? Treće, kako pisati o jednoj zajednici, a pritom izbjeći da se taj primjer postavi kao stereotip cijele društvene skupine? Jasno je da univerzalnih odgovora nema – autsajder ne može autentično pisati o zajednici, no ni član zajednice, pa ni javni zastupnik nemaju legitimitet da svoj iskaz postave kao iskonsko kolektivno iskustvo. O zajednicama bi, pak, trebalo pisati tako da se naglase njihovi problemi (što pak može pridonijeti negativnoj stereotipizaciji), ali i tako da se naglase pozitivne priče (što može dovesti do egzotizacije). Svako pisanje o pojedinoj zajednici može potaknuti čitatelja na stvaranje stereotipa o cijeloj skupini. Oprezan autor stoga bi jedino mogao potpuno zaobići temu, no književnost jest specifična jer se baca upravo u ona područja o kojima je teško, čak i nemoguće govoriti bez proturječja i sudara. Naravno, djela onda mogu uistinu ispasti problematična, površna, uvredljiva ili naprosto nepoticajna, no mogu ispasti i vrijedna i inteligentna.

Recepta, srećom i nažalost, nema. Jedino nam preostaje pristupiti samim romanima, čuti što nam tekstovi govore i vidjeti koliko nam to može biti vrijedno u razmišljanju i razgovoru o temama kojima se bave. Pritom i Lujanovićev i Novakov roman zaslužuju pažnju upravo zato što autori ne bježe od spomenutih izazova, nego im pokušavaju doskočiti tako što odustaju od neposrednosti prikaza i preuzimaju specifične pripovjedne metode. Kroz usporedbu tih romana možemo onda vidjeti što nam otkrivaju o stvarnosti romske nejednakosti, ali i o dometima književnog teksta.

Realistična katarza

U početku treba naglasiti da su i Lujanović i Novak očito pomno istražili temu kojom se bave jer su svakodnevica i jezik romskih naselja prikazani detaljno i uvjerljivo. Dobro je što su autori tom aspektu pridali značajan trud jer bi loše izvedeni detalji učinili cijeli roman neuvjerljivim. No, kao kod slikarske pozadine, i ovdje „obični” detalji nemaju funkciju sami po sebi nego nam omogućuju da se fokusiramo na priču.

Oba romana imaju vrlo sličnu početnu pripovjednu situaciju. Svijet čine dva prostorno odijeljena naselja, romsko i ono s većinskim stanovništvom, koji su na rubu međusobnog sukoba, a pripadnici i jedne i druge skupine uvelike su određeni kroz međusobni odnos. Protagonisti romana, pak, zauzimaju „ničiju zemlju” između skupina. Oblačni protagonist Enis je sin Romkinje i ne-Roma (rom. gadža), radi u zagrebačkom kafiću i dijeli stan s vlasnicom kafića Anicom i njenim sinom Dadom. No iako je napustio svoje naselje i želi živjeti kao gadža, ljudi u okruženju ga konstantno podsjećaju da neizbježno pripada „nižoj”, romskoj klasi. Najljepši protagonist Sandi je sin jedinac samohrane majke, vješt i marljiv radnik koji želi napustiti Gliboko, najsiromašniji dio romskog naselja, i uklopiti se u „viši”, nedostupni društveni svijet susjednog Sabolščaka. Obojica su također intimno vezani uz slične likove s druge strane: Enisov otac Fabo napustio je svoju zajednicu i vezao se uz Rome iako on sam nije Rom. Sandijeva ljubav Milena vratila se u rodni Sabolščak kao razvedena i „neuspješna” žena, a zbog ljubavne veze s mnogo mlađim Romom dodatno je gurnuta na društvenu marginu.

Napetosti na osobnom i širem planu u oba romana eskaliraju zbog kriminalnog događaja: višestruko ubojstvo kod Novaka povod je za istragu koja razotkriva skrivene poveznice zavađenih naselja, a palež i ubojstvo kod Lujanovića iniciraju opsadu i fizički napad na stanovnike Plinskog naselja. Protagonisti pak napuštaju te situacije – Enis, osumnjičen za zločin, bježi u Bosnu, a ustrijeljeni Sandi pada u komu – i taj im odmak služi za autorefleksiju, za pokušaj da otkriju tko su zapravo, onkraj svojih prišivenih identiteta.

Kao posljednju sličnost valja navesti i pripovjedno višeglasje: kod Novaka su poglavlja raspoređena po različitim likovima koji pripovijedaju u prvom licu, a kod Lujanovića pripovjedač u trećem licu prati percepciju i misli svojih likova. Perspektive Enisa i Sandija pritom su pouzdane – kod Lujanovića distancirani pripovjedač ulijeva povjerenje Enisovoj struji misli, a kod Novaka je Sandijevo emotivno prisjećanje jedini pripovjedni iskaz koji nije doveden u pitanje.

Sličnosti između romana upućuju na konvencije ovakvih djela. Opća obilježja zajednica oblikuju se kroz međusobne razlike i tenzije, a preispituju se kroz glavne likove koji se ne uklapaju ni u jednu od njih. Ti neprilagođeni protagonisti vode nas kroz roman jer uspijevaju preći granice između zajednica, no njihova nam nesretna sudbina služi kao upozorenje da nije moguće nadići proturječja između vlastitog karaktera i društvenog identiteta. U tom smislu priče nalikuju na antičke tragedije u kojima su junaci oštro kažnjeni jer svojim slobodnim ponašanjem krše nepisana, uglavnom nerazumna, ali nepromjenjiva pravila svog društva. Stoga ni cilj ovakvih priča nije samo predočiti stvarnost, nego potaknuti katarzu kod čitatelja. Za razliku od hladne i „objektivne” slike, romani tako potiču stavove i osjećaje koji su, često zaboravljamo, također neizostavni dio našeg doživljaja stvarnosti.

Međimurska proturječja

Ipak, ono što razlikuje ova dva romana zapravo ih čini nekonvencionalnima i zanimljivima. Kod Novaka je to kompleksni prikaz dinamike između različitih zajednica. I Lujanović posvećuje dio romana istoj temi, no njegov je prikaz kolektivnih odnosa plošan i manje bitan, a njegov poetičan stil bolje odgovara introspekciji dvojice glavnih likova nego prikazu odnosa između naselja.

Novak je pak razvio mnogo razrađeniji svijet u kojem se kroz brojne originalne i raznolike likove otvaraju slojevi zajednica i njihovih odnosa, a onda se i romski identitet odražava kao niz neočekivanih, ali uvjerljivih i zanimljivih proturječja. Saznajemo tako da je romsko naselje unutar sebe klasno podijeljeno i da unutar heterogene zajednice postoje animoziteti, čvrste tradicijske norme, različiti interesi i naizgled proturječni osjećaji pripadnosti i opterećenosti, solidarnosti i grubosti, superiornosti i inferiornosti. S druge strane, saznajemo koliko je stanovnicima Sabolščaka „romsko pitanje” bitno i za konstituciju vlastitog identiteta i kao izvor straha, a da se istovremeno nejednakost Roma percipira i kao stvarni socijalni problem i kao prešutna, temeljna pretpostavka lokalne crne ekonomije. Tu je i pragmatični altruizam nevladinih organizacija (o čemu je pisao Boris Postnikov). Ljubavna priča također dobiva na kompleksnosti jer privlačnost između Sandija i Milene sadrži i istinsku međusobnu privrženost i fascinaciju „drugačijim” i otpor prema vlastitoj zajednici.

Novak uspijeva u roman uklopiti i suvremene izbjeglice te ih usporediti s Romima, a paralela dobro funkcionira jer nije izvedena kao metafora, nego je ishod konkretnog mehanizma koji jednoj potlačenoj skupini omogućuje egzistenciju kroz eksploataciju druge potlačene skupine. Roman naposljetku pokazuje da biti Romom, Hrvatom ili Arapinom nema nikakvo suštinsko značenje po sebi, a da se istovremeno radi o biljegu koji neizbježno određuje ljudske sudbine. Djelo je uspješno jer to ne prikazuje kao eksplicitni ili moralni zaključak, nego nas navodi na njega kroz prikaz odnosa u malenom, a iznimno kompleksnom međimurskom kraju.

Kost, koža i šasija

Dok su Novakovi junaci čvrsto usidreni u svoja naselja i zajednice, Lujanovićevi protagonisti Enis i njegov otac Febo napustili su svoje korijene i lutaju svijetom bez prostornog, ljudskog i identitetskog uporišta. Takva krhka pozicija utječe na fragmentarnost i poetičnost pripovijedanja, kao i na teme koje roman otvara. Neočekivano, motorna vozila time dobivaju neobično velik značaj, pogotovo Mercedes koji Enisov otac Fabo vozi kao taksi. Fabo ulazi u roman tako što počne s iznimnom nježnosti govoriti o svom automobilu koji poprima karakteristike ljudskog bića: „Mercedes, šasija W123, motor 240, puno je ime i prezime kola, koje je Fabo izgovarao odvažno kao ime neke eskadrile ili plemićke loze kojoj je pripadao, a ne rasturene krntije iz koje je izlazio.” (str. 69.) Takav se opis u početku može činiti kao tipični macho iskaz ljubavi prema autima, no polako shvaćamo da je protagonistu Mercedes zapravo dom i jedini prijatelj, a naposljetku i vitalan produžetak njegova iscrpljenog tijela koje besciljno luta: kad auto prestane voziti, slutimo, Fabin život također će stati.

Dok je vozilo dobilo dignitet kakav se inače pridaje čovjeku, opis tijela često im oduzima ljudskost i svodi ih na praznu, gadljivu materiju. Unesrećeni Dado u opisu je potpuno sveden na aparate i cjevčice koji ga nominalno drže na životu: „Pištanje, grgljanje, struganje, srkanje... To je bio Dalibor, tekućina u prohodu kroz loše spojene cijevi. Odrezati ili isključiti bilo koji dio znači prekinuti cirkulaciju sadržaja, koji bi se razlio prostorijom i ishlapio kao eterično ulje.” (str. 66.) Tu je i stalna, nadrealna prisutnost pukovnika Rastokovića koji je umro na stražnjem sjedalu Fabina Mercedesa i nastavio se voziti kroz cijelu radnju romana. „Trula jaja, pokvareno meso, ucrvalo tkivo; reskost svježine tek uznapredovala mirisa, a opet učmalost njegove truleži. Gore od polutrulih svinja koje je otkopavao na Čamića brdu.” (str. 249.)

Fetišizacija mehaničkog i degradacija ljudskog tijela susreću se u središnjem dijelu romana, izdvojenom od glavne radnje, gdje pratimo austrijskog Roma koji je tijekom Drugog svjetskog rata u kamionu prevozio ostatke ubijenih sunarodnjaka da bi naposljetku i sam završio kao žrtva režima kojem je služio. Kroz prikaz iskorijenjenih i nezaštićenih likova, prigodno naslovljen Oblak boje kože nam brutalno pokazuje koliko je dostojanstvo ljudskog postojanja arbitrarno, odnosno kako nas eskalacija nasilja može brzo i lako naviknuti da su ljudi samo kožnata vreća mesa i kostiju. U tom smislu kraj romana ostaje ambivalentan i potresan: dok Enis u razočaravajućem susretu s nepoznatim ocem nije uspio pronaći nikakvu utjehu ni uporište, Fabo na kraju radnje kroz nespretno improviziran pogreb Enisova tijela uspijeva pronaći poveznicu s otuđenim sinom. Tijelo u smrti stječe dostojanstvo, mada je za dušu već kasno.

Posredna stvarnost

Oblak boje kože i Ciganin, ali najljepši polaze od romske tematike da bi otvorili univerzalne probleme ljudske egzistencije koji su, ipak, naročito vezani uz ljude koji se nalaze u stalnoj nesigurnosti društvene margine. Valja napomenuti da su u toj misiji oba romana mogla biti bolje izvedena. Lujanovićev roman ne postiže idealnu ravnotežu između poetičnosti i narativnosti zbog čega su brojne potencijalno zanimljive pripovjedne linije uvedene, ali nisu sasvim obrađene. Uz to, autorski stil je pretjerano zasićen poetičnim figurama zbog čega efekt začudnosti gubi na snazi, a sam roman postaje pretežak za čitanje široj publici.

Novakov je roman zato svjesno pisan lakšim jezikom i u formi kriminalističkog romana, što je sigurno doprinijelo popularnosti romana, mada se žanrovska struktura u ovom slučaju čini pretjerano rigidnom. Budući da relativno brzo shvaćamo da ishod kriminalističke istrage nije naročito važan, žanrovsko poticanje napetosti i „efektan” preokret na kraju čine se u raskoraku sa sadržajem romana. Također, premda autor koketira s nepouzdanim pripovjednim perspektivama, rasplet priče naposljetku je raspakiran jednostavno i nedvosmisleno. Ukratko, ostaje dojam da bi Lujanoviću u pisanju odgovarala čvršća, a Novaku labavija struktura.

No neovisno o tim prigovorima, oba autora su uspješno pristupili tematici upravo zato što se nisu trudili biti realistični i univerzalni, nego su kroz partikularne priče i neuobičajene perspektive rastvorili teme, ideje i aspekte stvarnosti koje drugi mediji ne bi mogli načeti. Stoga, barem u književnom polju, čini se da se realizam ne nalazi u „neposrednoj stvarnosti” niti u „plasiranju pravih poruka”, nego u začudnom fikcionalnom svijetu gdje razlike između mitskih heroja, običnih ljudi i neživih objekata iz rečenice u rečenicu postaju sve manje jasne.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

pasica-6

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage snaslovnice 11.10.2021.

Kako se pisao (romski) otpor?

Ivana Perić piše o povijesti Roma u Drugom svjetskom ratu, otporu, (ne)sjećanju i književnosti, o čemu je razgovarala s Danijelom Vojakom, višim znanstvenim suradnikom na Institutu Ivo Pilar i dugogodišnjim istraživačem povijesti Roma.

Piše: Ivana Perić

U fokusu
Homepage novostablopjesama 07.10.2021.

Stalna je samo mijena

Abdellatif Laâbi jedan je od najznačajnijih glasova marokanske poezije, frankofoni pjesnik koji je 1985. godine, nakon odsluženja zatvorske kazne, emigrirao u Francusku, gdje i danas živi.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage novolarge photo 1613165724971 bf8dbe87ff1a 30.09.2021.

Između pripadanja i nepripadanja

O vjerodostojnosti pozicije (ne)pripadanja i temi egzila u stihovima, skrećući pozornost na nekoliko zanimljivih stranih pjesničkih glasova različitih generacija, piše Anja Tomljenović.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage novo knjiga 27.09.2021.

Nu-j identitet făr dă ljimbă* – O bajaškim varijetetima rumunjskog jezika

O bajaškim varijetetima rumunjskog jezika, kojim govori značajan broj Roma u Hrvatskoj, piše Selma Pezerović.

Piše: Selma Pezerović

Podcast
Homepage large large novo podcast cover 24.09.2021.

Booksin podcast: Literatura u migraciji #3

U novoj epizodi Booksina podcasta 'Literatura u migraciji' Tomislavu Augustinčiću u studiju se pridružila novinarka Anja Tomljenović.

U fokusu
Homepage kazali%c5%a1te3 17.09.2021.

Svijet je pozornica – uvod u romsko kazalište

Budući da smo prethodno detaljnije istražili romsku poeziju i usmenu romsku prozu, u ovom tekstu dotičemo se i dramskog stvaralaštva i kazališnog rada Roma.

Piše: Anja Tomljenović

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu