Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250

O planinarenju iz perspektive bez kontura i boja

Large 2222dizajn bez naslova  21

Fotografija: Darijo Anušić.

Četvrtak
08.04.2021.

Osoba ste zdravog osjetila vida, znate kako izgledaju priroda, stijene, planine i provalije. Svjesni ste koliko mogu biti opasne za bilo koga, a onda vam netko kaže da postoje osobe koje slabo vide (ili još gore – uopće ne vide) i planinare. Sasvim je normalno da će vam odmah sinuti misao – pa to je pomalo suludo. I meni, koji pišem ove retke, isto to zvučalo bi čudno prije 20-ak godina jer sam tada imao vid. Danas ga više nemam i planinarim.

Kada je riječ o planinarenju slijepih osoba, nameću se logična pitanja poput onih: zašto planinare i izlažu se opasnostima kad ionako ne vide prirodu?; i zar im nije sigurnije otići na traku za trčanje ili s nekim voziti tandem bicikl? U narednim recima kroz vlastito iskustvo pokušat ću dati odgovore na ova pitanja.

Planinarski izlet iz perspektive svijeta bez slika

Naspavani dobro, osrednje ili loše, pred vama je vjerojatno uzbudljiv i kvalitetno proveden dan u prirodi, a odustajanje nikako nije poželjno. Zašto? Jer samo je jedno planinarsko društvo slijepih i vrlo je malo ljudi koji vjeruju u slijepe planinare pa ih stoga ne smijete razočarati. Za vas je organizirana videća pratnja, odnosno volonter u ulozi vodiča, zadužen za vašu mobilnost tijekom izleta. To, naravno, ne znači da je dužan vući vas ili nositi uz brdo na leđima, ali je tu kad vam bilo što zatreba u novom prostoru – planinarskom domu ili odmorištu uz (auto)cestu.

Ovisno o tome koliko ste mobilni, odnosno samostalni u orijentaciji, uzimate svoj bijeli štap i dovezete se javnim prijevozom ili taxijem do mjesta okupljanja, mjesta na kojem počinje prvi dio izleta. Približavajući se miješanoj grupi volontera, vodiča, slijepih ili slabovidnih planinara, žamor ljudskih glasova sve se više povećava. Obično vam ususret priđe netko od slobodnih i već poznatih ili nepoznatih volontera, uljudno pozdravi i približi vas grupi. Većinom vlada dobra atmosfera, ovisno o tome koliko je rano ujutro, a i ne planinari se baš svaki vikend pa se poželite čašice razgovora s prijateljima i volonterima. Tijekom vožnje do starta planinarske rute, ponekad se u autobusu začuju i zvuci gitare ili harmonike, no taj se veseli scenarij češće dogodi pri povratku kući. Slijepima je atmosfera u autobusu često posebno važna ako se dugo putuje jer se krajolik kroz koji autobus prolazi može doživjeti jedino vidom, pa im vesela atmosfera psihološki bitno skraćuje vrijeme.

Psa vodiča slijepih osoba obično se ne vodi na planinarenje. Na stazama u prirodi puno je više prepreka i detalja u odnosu na uređene staze u naselju ili gradu, a na koje pas vodič sigurno ne može upozoriti niti se slijepi planinar na nj može osloniti u slučaju gubitka ravnoteže. Pas vodič nije predmet koji ćete u pet poteza sklopiti i spremiti u ruksak, već je živo biće koje zahtijeva određenu brižnost.

Po dolasku na start planinarske rute vodiči prilaze slijepim planinarima i lagano se kreće prema vrhu sa glavnim vodičem na čelu kolone. Staze kao staze, na svakima od njih slijepi planinar mora preko svojih stopala biti skoncentriran na podlogu. Ako, na primjer, staza prelazi iz zemljane na stjenovitu, njegov vodič može ga upozoriti na to, no na kraju najslobodnije se pješači ako to sami osjetite. Da treba imati dobre planinarske cipele iliti "gojzerice", to se podrazumijeva, međutim svaki planinar osobno radi na svojoj snazi, mišićima, mentalnoj koncentraciji poradi ravnoteže i fizičkoj kondiciji.

Doživljaj prirode prikuplja se preostalim zdravim osjetima, osjetilom njuha – miris cvijeća, trulog lišća ili voća, uživanja u čistom zraku uz pojačanu fizičku aktivnost, te osjetilom sluha uz cvrkut ptica, žubor potoka, šum vjetra ili lišća. Tu ljepotu prirodnih tonova ponekad je teško razaznati u bučnoj koloni planinara, no s vremenom se ona rastegne i prirodne melodije opet dođu do izražaja.

Na vrhu, naravno, slijedi obavezna grupna "fotka" za pamćenje koju (istinito, ali i pomalo ironično) kao slijepa osoba vrlo vjerojatno nikada nećete moći doživjeti u njezinom punom smislu postojanja, no ipak je tu da posluži kao uspomena za članove obitelji, volontere, za web ili Facebook stranicu društva. U takvim trenucima poput fotografiranja, jednostavno morate biti sretni što ste dio društva unatoč invaliditetu, a ne mu pridavati veći dio svoje unutarnje pozornosti i na taj način svom hendikepu dopustiti da pokvari dobro raspoloženje ili euforiju oko događaja u koji je puno uloženo.

Umjerenost je za planinarstvo slijepih najpoželjnija osobina, no upoznao sam i slijepe planinare koji su manje ili više opsjednuti time da na vrhu u svoju obilaznicu udare žig i dobiju značku ili priznanje. Svakako je lijepo u svoj planinarski dnevnik ubilježiti novi visoki vrh planine, ali ako je to preopasno ili se cijeli opis uspona svodi samo na rezultat, a ne i na prekrasne detalje i osjećaje sa izleta, tada se smisao planinarenja može itekako izgubiti u taštini i egoizmu. Što se tiče osobnosti i motivacije slijepih planinara, ona je raznolika baš kao i u slučaju svih ostalih ljudi. Neki planinare radi sebe, radi fizičkog i mentalnog zdravlja. Neki radi druženja, upoznavanja novih ljudi, mjesta i prirodnih ljepota. Neki pak zbog postizanja ciljeva i pomicanja vlastitih granica da bi se kasnije bolje osjećali u vlastitoj koži. A na kraju, vjerojatno je najviše onih koji u svojoj motivaciji za planinarenjem sve ove motive zajedno kombiniraju.

Pri silasku s vrha i povratku kući, ako je dotadašnji dojam bio katastrofalan, ponekad se pitate "čemu sve ovo" i "jesam li možda mogao radije preskakati vijaču pola sata ili s nekim otići do teretane čime bi postigao istu fizičku aktivnost jer krajolik ionako ne vidim", a zatim se ipak utješite činjenicom da je zrak u teretani zagušljiv, dok ste u ovom slučaju dan ipak proveli na svježem zraku stekavši neko novo poznanstvo ili učvrstivši staro. Ako je izlet bio odličan, kao i u svemu, nikad vam ne bude žao.

Ukupan dojam cijelog izleta, nadalje, može ovisiti i o puno drugih faktora: je li vam dodijeljen zabavan i komunikativan volonter(ka); da li vas isti previše, premalo ili gotovo nikako ne informira o (ne)bitnim preprekama na stazi; opisuje li vam zanimljive sadržaje pored staze ili vam govori dosadne i isfurane fraze na temu kako "netko od njegovih ili njezinih" po cijele dane gleda televizor umjesto da se, poput nje ili njega – gle junaka – malo aktivira i počne planinariti; kakav je bio ručak u planinarskom domu i je li osoblje bilo toliko ljubazno da se u njihovom posluživanju nije osjetio prizvuk sažaljenja ili predrasuda; jesu li uz vas hodali dragi vam prijatelji ili dobro raspoloženi poznanici ispričavši vam najnoviji vic, a ne onaj koji ste čuli po petstoti put i tako dalje uz još puno sitnica i detalja.

Kao što je već napomenuto, pjesma i svirka u autobusu češća je u povratku, pogotovo ako je dobar dio stražnjeg dijela autobusa "nadopingiran" ponekom čašicom travarice, gemišta ili pivice, pod uvjetom da se ne pretjera. To posebno vrijedi za harmonikaša kako "narodnjak", u punom naletu pjeva rulje, ne bi zasvirao u C umjesto u E-duru. Možda bi mu u tim trenucima bilo lakše da ne mora "dirkati" po crnim tipkama. Zna se i to dogoditi, ali nekolicini koja primjećuje da se svira iz nižeg tonaliteta, to uopće ne smeta jer – pusti ljude da se vesele. Oni mirnijeg duha ili preumornih tijela, sanjaju samo o tuširanju i spavanju.

A kad se prije spavanja otuširate i iscrpljeni, ali zadovoljni legnete u krevet, opet iznova shvatite da život svejedno može biti sadržajan i lijep, pa čak i ako si samo – slijep.

A sada malo činjenica...

S kim i kako slijepi planinare?

Još od otprilike 70-ih godina u Zagrebu postoji i djeluje planinarsko društvo slijepih "Prijatelji planina" koje je jedno od rijetkih, a prema nekim navodima možda i jedino planinarsko društvo slijepih u Europi registrirano pri nacionalnom planinarskom savezu. U većini drugih zemalja u sklopu udruga slijepih ili osoba s invaliditetom, postoje samo takozvane "planinarske sekcije" koje organiziraju izlete u prirodu.

Što se tiče samoinicijativnih izleta, slijepi planinari obično pješače po brdima i planinama uz pomoć članova obitelji ili prijatelja. Ponekad se odvaže poći i na neku rutu, odnosno izlet s videćim planinarima, no tu ipak treba biti realan i obziran. Naime, neki su izleti organizirani tako da slijepi planinar, koliko god u dobroj kondiciji bio, zbog teške staze i unatoč asistenciji koju mu vodič pruža, jednostavno nije u mogućnosti svladati je u predviđenom vremenskom roku pa se može dogoditi da ga cijela grupa videćih planinara zbog toga mora čekati. Upravo radi toga treba biti svjestan svojih planinarskih sposobnosti, koje nikako ne mogu biti jednake sposobnostima planinara sa potpuno zdravim vidom i prije same prijave na takav izlet dobro se informirati o težini staze i vremenu koje stoji na raspolaganju.

Ovisno o širini, vrsti i nagibu staze, slijepi najčešće hodaju uz svog vodiča držeći se za njegov lakat, rame ili ruksak, dok se drugom rukom mogu oslanjati na svoj planinarski štap. Oni koji su sigurniji u svoju ravnotežu i reflekse, na uskim stazama preferiraju tehniku vođenja uz pomoć bijelog štapa ili nekog drugog ravnog i dovoljno dugačkog predmeta, na taj način da jedan kraj štapa drži vodič dok se za drugi kraj drži slijepi planinar, hodajući tako oko metar i pol iza svog vodiča. Iako ovakva tehnika vođenja daje veću slobodu bez fizičkog kontakta, iskusniji vodiči slijepih upozoravaju da može biti opasna jer u trenutku gubitka ravnoteže ne mogu pravovremeno reagirati i spriječiti pad slijepog planinara.

Zvučni planinarski putopisi i poneki roman

Tijekom planinarenja u grupi sa slijepim osobama često se mogu čuti komentari i preporuke za uzbudljive novosnimljene ili starije zvučne knjige jer su one jedan od najpopularnijih oblika širenja osobnih pogleda i svjetonazora u populaciji slijepih. U skladu s planinarskim izletima, jer svaka je ruta jedna kratka pustolovina i putovanje, najčešće se komentiraju pustolovni romani i putopisi.

U e-katalogu Hrvatske knjižnice za slijepe mogu se pronaći vrlo zanimljivi naslovi na temu planinarenja, a nedavno je snimljen i putopis slijepog planinara Feruča Lazarića Planinarenje na slijepo. Ovaj jedinstven i zanimljiv putopis sadrži opise tridesetak autorovih uspona među kojima se posebno ističu usponi na Musalu, Olimp i Triglav. U uvodnoj riječi Lazarić odmah na početku navodi razloge pisanja planinarskog putopisa za slijepe – razbijanje osobnih predrasuda o sljepoći, kao i predrasuda cijele zajednice. U uvodu je također zanimljivo primijetiti visoku dozu samopouzdanja kroz jednu od omiljenih fraza euforičnih slijepih planinara: "(...) mi možemo planinariti jednako kao i videće osobe..." Međutim, je li doista tako?, pitanje je koje će uvijek poticati na realnost i oprez. Jer, planina krivi korak neće nikome oprostiti pa tako ni slijepima. Planina, stijena ili kamen ne znaju vidite li vi ili ne. Prirodni zakoni uvijek su isti za sve, a može vas sačuvati samo sreća u kombinaciji sa oprezom i sposobnostima – vas i vašeg vodiča. No ipak, autor se samo nekoliko rečenica kasnije, iako se to više odnosi na društveni kontekst, ispravlja navodeći da: "(...) kao slijepi ili slabovidni, možemo sasvim dobro funkcionirati u grupi s videćim planinarima, pa čak i doprinijeti dobrom raspoloženju optimizmom i pozitivnom energijom koju smo izgradili upravo zahvaljujući svom hendikepu", čime planinarenje slijepih donekle vraća u realne okvire.

Od planinarskih putopisa tu su i kratka djela Krunoslava Raca Velebit: iskustvo planine i Kalmana Žihe Do posljednjeg sloja: u bespuću Himalaje. Dok u prvom putopisu autor iznosi svoje osobne doživljaje najveće hrvatske planine, u drugom se, pak, opisuje tragedija koja je 1982. zadesila dvojicu alpinista iz Hrvatske, koju je preživio i kasnije opisao sam autor knjige. Ako u planinarskim putopisima više volite humor i slobodno izražavanje, tu je svakako zanimljiva knjiga Mateja Perkova Planinarenje je način izražavanja: zašto volim snivati pod zvijezdama, zbirka kratkih planinarskih crtica koje će vam bez cenzure približiti sve zanimljive dogodovštine koje se mogu javiti na većinom usamljeničkim rutama.

Jedna od često komentiranih knjiga svakako je Divljina, istinita priča autorice Cheryl Strayed. Iako je ovo djelo okarakterizirano kao autobiografski roman zbog obiteljskih problema koji u djetinjstvu i mladosti opterećuju glavnu junakinju, njegova se radnja gotovo kroz cijeli roman odvija unutar aktivnosti i pustolovina samačkog planinarenja nakon kojeg mlada Amerikanka pronalazi novi smisao i spoznaju života. Cheryl kreće na Stazu pacifičkih vrhova uvjerena da je u ruksak strpala sve što joj treba, no ubrzo shvaća da je pretjerala te odbacuje komad po komad suvišne opreme. Putem susreće i upoznaje druge planinare od kojih prima razne korisne savjete, povremeno učeći na vlastitim greškama i neiskustvu. No ono najvažnije što Divljina pokazuje na jednostavan i nedvosmislen način, jest to koliko planinarenje na duge staze može iscrpiti čovjeka, ali ga nakon toga i duhovno obnoviti.

I zašto, na kraju, slijepi planinare?

Iako je doživljaj prirodnih ljepota bez osjetila vida, promatrano iz perspektive čovjeka svih zdravih osjetila, bitno umanjen, to ne mora biti razlog da netko tko nema vid ne boravi u prirodi. Stoga ako se ikada zapitate: "Zašto slijepi planinare?", jednostavan odgovor može glasiti: "I oni su ljudi koji imaju potpuno pravo boraviti u prirodi i uživati u njoj iz vlastite perspektive." A ako se pak upitate: "Zašto se penju na opasne vrhove?", isto pitanje možete postaviti bilo kojem alpinistu ili skijašu: "Zašto, ako vas može zatrpati lavina?" A ako primjerice upitate bicikliste zašto voze bicikl ako s njega mogu pasti, u čudu će vas – pogledati.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

thumbnail-lenta-eu-630

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage snaslovnice 11.10.2021.

Kako se pisao (romski) otpor?

Ivana Perić piše o povijesti Roma u Drugom svjetskom ratu, otporu, (ne)sjećanju i književnosti, o čemu je razgovarala s Danijelom Vojakom, višim znanstvenim suradnikom na Institutu Ivo Pilar i dugogodišnjim istraživačem povijesti Roma.

Piše: Ivana Perić

U fokusu
Homepage novostablopjesama 07.10.2021.

Stalna je samo mijena

Abdellatif Laâbi jedan je od najznačajnijih glasova marokanske poezije, frankofoni pjesnik koji je 1985. godine, nakon odsluženja zatvorske kazne, emigrirao u Francusku, gdje i danas živi.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage novolarge photo 1613165724971 bf8dbe87ff1a 30.09.2021.

Između pripadanja i nepripadanja

O vjerodostojnosti pozicije (ne)pripadanja i temi egzila u stihovima, skrećući pozornost na nekoliko zanimljivih stranih pjesničkih glasova različitih generacija, piše Anja Tomljenović.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage novo knjiga 27.09.2021.

Nu-j identitet făr dă ljimbă* – O bajaškim varijetetima rumunjskog jezika

O bajaškim varijetetima rumunjskog jezika, kojim govori značajan broj Roma u Hrvatskoj, piše Selma Pezerović.

Piše: Selma Pezerović

Podcast
Homepage large large novo podcast cover 24.09.2021.

Booksin podcast: Literatura u migraciji #3

U novoj epizodi Booksina podcasta 'Literatura u migraciji' Tomislavu Augustinčiću u studiju se pridružila novinarka Anja Tomljenović.

U fokusu
Homepage novovuntitled design  1 20.09.2021.

Nesigurnost društvene margine – o dometima književnog teksta

Pročitali smo i usporedili dva najambicioznija i najhvaljenija recentna romana o romskoj tematici: 'Oblak boje kože' Nebojše Lujanovića i 'Ciganin, ali najljepši' Kristiana Novaka.

Piše: Luka Ostojić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu