Page arrow

Suštinski društveno čitanje

Large 222108909082 108041914323313 7147653231693918588 n

Izvor: Udruga slijepih Karlovačke županije Facebook.

Srijeda
19.05.2021.

I.

U prostorijama Udruge slijepih Karlovačke županije sjedim i razgovaram s njezinim predsjednikom, Denisom Velimirovićem. Sjedimo svaki s jedne strane dugog stola, a među nama su mala kutija zobenih chocolate chip keksa i mali crni diktafon, kojim snimam naš razgovor. „Zdrave kekse“, kako ih sama naziva, ispekla je Josipa Stanešić, tajnica udruge, koja će uskoro proslaviti deset godina rada u udruzi. Razgovaramo o čitateljskim navikama slijepih i slabovidnih korisnika njihove udruge.

Udruga slijepih Karlovačke županije u Karlovcu djeluje od 1949. godine (premda Registar udruga Republike Hrvatske tvrdi da je osnivačka sjednica bila 1997. godine, a da je u njega upisana 1998. godine – ne priznajući kontinuitet djelovanja iz socijalističke Jugoslavije), okupljajući i skrbeći o oko sto dvadeset korisnika i korisnica.

Denis, s kojim sjedim za stolom, predsjednik je udruge od 2020. godine, a odnedavno je u njoj i zaposlen. Kada sam ušao, sjedio je za svojim stolom, za svojim laptopom. Kako sam priznaje, prije ovog zaposlenja, u svojih trideset i pet godina službeno je radio svega dvanaest mjeseci, i to u dva navrata preko mjere javnih radova u udruzi.

Vrlo brzo razgovor o čitateljskim navikama slijepih i slabovidnih korisnika udruge postaje razgovor o Denisovim čitateljskim navikama.

Strastveni je čitač; čita i po nekoliko knjiga mjesečno. Sjedeći ispred njega, kao i pred drugima koji poput njega – njegovim riječima – „gutaju knjige“, gotovo sam zastrašen. Procjenjuje da je u zadnjih nekoliko godina pročitao više od dvjestotinjak knjiga.

„Čitam, ako se tako može reći“, dodat će u jednom trenu.

II.

ČITATI, prema Hrvatskom jezičnom portalu:

Čitati, nesvršeni je glagol, uz koji se veže neizravni objekt koji odgovara na pitanje koga ili što. Oblik u prezentu: čitam; prilog sadašnji: čitajući; pridjev trpni: čitan; glagolska imenica: čitanje.

Definicija: raspoznavajući slova ili znakove, razumijevati ono što je napisano. Primjeri upotrebe i značenja: čitati novine, čitati knjigu, površno čitati.

Etimologija hrvatske riječi čitati, koja je istovjetna u srpskom i bosanskom, u pretpostavljenom je rekonstruiranom praslavenskom glagolu *čitati. Srodni izrazi iz istog praslavenskog korijena mogu se pronaći u ruskom (čitat') i poljskom (czytać). Rekonstruirani glagol *čitati, vjerojatno je izveden iz rekonstruiranog praslavenskog nesvršenog glagola *čisti, u značenju čitati, brojati ili odavati počast. Petar Skok u Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika tvrdi da je prvobitno značenje bilo „brojati“, i to u sveslavenskoj izvedenici „čislo“; razvitak značenja išlo je od „brojiti slova > čitati“, tvrdi. Zato je srodan izraz i litavski glagol skaityti, za kojeg Hrvatski jezični portal kaže da znači brojati, ali Wiktionary kaže da znači čitati. U svakom slučaju, svi imaju ishodište iz rekonstruiranog protoindoeuropskog glagolskog korijena *kweyt-, u značenju 1. primijetiti, 2. čitati, a koji je ekstenzija rekonstruiranog glagolskog korijena *kwey-, u značenju procijeniti, mada mu je prvo značenje platiti ili brojati, kako prema kojem autoru.

          Dok pišem ovo, prisjećam se eksperimenta koji je pokazao da videće osobe, čak i kada su slova u riječi u rečenici izmiješana ili zamijenjena brojkama ili drugim simbolima, mogu prepoznati i pročitati riječ temeljem prvih nekoliko slova. Videće osobe, u osnovi, procjenjuju, pretpostavljaju o kojoj je riječi riječ. Pitam se, je li tako i s osobama koji čitaju brajicu; prema mom iskustvu sa zvučnim knjigama, ovo je moguće tek kada se u potpunosti slušanjem usvoji, navikne uho na specifični stil autora.

Kao primjere nekih od fraza u kojima se koristi, Hrvatski jezični portal za glagol čitati navodi nekoliko najčešćih. Na prvom mjestu je „čitaj“, imperativ glagola čitati (oblik u drugom licu jednine), u značenju „to jest, drugim riječima, to znači (…) pročitaj između redaka, protumači, shvati, to znači, to će reći“.

Dok razgovaramo, Denis dodaje: „Čitam, ako se tako može reći“. U našem razgovoru ne doživljavam to kao zadršku, kao iskaz njegove skepse nad vlastitim čitateljskim navikama, nepovjerenje da njegovo čitanje odgovara na uvriježenu kulturnu predodžbu o čitanju kao vizualnom činu. Tu opasku, dopusnu frazu, ne doživljavam kao uputu za čitanje između redaka da njegove prakse čitanja nisu prave prakse čitanja. Doživljavam to kao čin prevođenja jer su Denisove čitateljske prakse raznolike. Prepliću se kroz više medija, aplikacija, motivacija. Svaki medij na drugi način utječe na konkretno čitateljsko iskustvo, na recepciju, ocjenu i kritički osvrt prema knjizi.

Prije svega, knjige čita slušajući ih, najčešće na hrvatskom, ali i engleskom jeziku. Slušanje zvučnih knjiga je ako ne glavni, onda najučestaliji način njegova čitanja. Pušta ih na mobitelu ili na kompjuteru ujutro, dok se sprema za posao ili navečer, kada se vrati s posla. Koliko je knjiga dobro napisana, koliko je zanimljiva njezina radnja, koliko je zanimljiva njemu kao čitatelju vrlo jasno procjenjuje – ako u prvih pola sata uspije zadobiti njegovu pažnju, nastavlja je čitati. Ako, pak, u prvi pola sata čitanja zaspi, knjiga nije dobra. (Josipa, tajnica udruge, sa smijehom dodaje da je Denis još dobar; drugi korisnici udruge, osobito oni još načitaniji od Denisa, knjigama ne daju ni pola sata – knjige sude po naslovima.) Priznaje, uz smijeh, da neovisno koliko je knjiga dobra, svejedno često uz nju zaspi.

Druge knjige Denis čita preko govorne jedinice. Treće, pak čita na brajici. Denis je jedan od korisnika karlovačke udruge koji je polazio tečaj osposobljavanja slijepih i slabovidnih osoba pri Hrvatskom savezu slijepih u Zagrebu te je osposobljen za rad na računalu i čitanje Brailleovog pisma. O svom je iskustvu i pisao u tekstu „Brajica i ja“ objavljenom u zadnjem broju časopisa udruge, Život slijepih:

„Nisam baš siguran koliko sam mjerodavan pisati o Brailleovom pismu jer ga slabo koristim, ali eto… Osjećam potrebu napisati ponešto o tih famoznih šest točkica i svojim iskustvima s njima. (…) Brajica se kroz povijest i nije puno mijenjala pa je tako nekih 200-tinjak godina poslije dočekala i mene, i nije mi bilo ništa jasno kada sam se prvi put susreo s hrpom nekih malih izbočina na papiru. No, malo po malo, i te točkice pod prstima su počele dobivati oblik, kao i smisao i nakon tri mjeseca učenja sam postao pismen na Brailleovom pismu. Moram priznati da ga u glavne svrhe baš i ne koristim, a riječ je o čitanju knjiga, međutim s vremenom sam si pronašao načine kako ću je koristiti, a samim time si olakšati i život. Naravno, rezultat je toga što ne moram za svaku sitnicu trčati okolo i pitati što to imam u ruci. Primjerice, za označavanje važnih dokumenata, CD-a ili DVD-a. (…) Ukratko, moj rezime je da ne koristim puno brajicu u svojoj svakodnevici i žao mi je što još uvijek nisam pročitao ni jednu knjigu. Jednostavnije ju je pokrenuti u zvučnom obliku, a onda bez obzira koliko je ista i dobra, zaspem i moram premotavat te tražit gdje sam stao. Tako jest lakše, no to ne znači nužno i bolje, ali je opet bolje nego uopće ne čitanje knjiga. Doduše, periodično me lupi pa si uzmem Pronto [dodatak za računalo sa brajevim retkom i govornom jedinicom – op.T.A.] na kojem je Zane Grey i njegov vestern roman Žutokljunac i lijepo 'pičim' s kažiprstom po tim točkicama. Drugog opravdanja jednostavno nema… U pitanju je čista lijenost.“

Knjige koje čita na Prontu zapravo su također knjige u elektroničkim formatima. Knjige na brajici, tiskane u Hrvatskoj knjižnici za slijepe, od papira i u koricama, objašnjava mi, tiskaju se na zahtjev, velike su i nepraktične za nositi. Čitanje na brajici predstavlja mu vlastite izazove – zahtjevno je i traži posvećenost i pozornost čitatelja. No ima i koristi. Upravo zato što pismo traži veću posvećenost i pozornost, Denis pri čitanju posvećuje i više pozornosti na samu knjigu, procjenjujući da bolje i detaljnije čita. „Čitanje brajice je puno bolje i zanimljivije od zvučnih knjiga. Lakše se mogu skoncentrirati na samu fabulu, rad više osjetila istovremeno, a što je najbolje: ne zaspim dok čitam“, napisao je u članku objavljenom u časopisu udruge.

          Zastajem u pisanju, guglam. Prema prvom rezultatu na Googleu za Pronto! 40 Braille and Speech Notetaker, kod tog konkretnog američkog distributera, košta 7.495 dolara, bez poštarine. Polovni mora da su jeftiniji.

III.

Denis je oslijepio kasnije u životu. Prije gubitka vida, priznaje u razgovoru, nije bio toliko zainteresiran za književnost. Njegove čitalačke navike bile su obilježene kontekstom škole, time su bile manje čitalačke navike a više pojedina čitanja. Čitao je ne radi užitka u tekstu, čitao je samo ono što je bilo nužno čitati, lektiru. A ni onda nije posebno uživao u čitanju.

Dok razgovaramo, dodajem da smo svi tako, šalim se retoričkim pitanjem tko je volio čitati lektiru u školi. Generaliziram u kratkoj pauzi svojeg sugovornika, ne bi li ga potaknuo da priča više.

Denis je prije nego što je oslijepio bio veći obožavatelj filmova nego književnosti. Volio je gledati kriminalističke filmove, špijunske filmove, akcijske filmove, vesterne – one holivudske, mainstream provenijencije, kako hitove iz zlatnog doba Hollywooda tako i suvremene blockbustere na televiziji, u kinima i na internetu.

Nakon što je izgubio vid, kada je počeo čitati, svoje žanrove-miljenike i interese prenio je u književnost. Denis je strastveni čitač kriminalističkih romana, špijunskih romana, akcijskih romana, vesterna, ponekad i povijesnih djela poput romana Kenna Foletta. Mnoge od romana koje čita teško je žanrovski svrstati, stoga je većina u sklizavom području istovremeno dva ili više žanrova. Čita isključivo romane; poezija ga ne zanima toliko. Dramu prati kroz organizirane posjete Kazalištu slijepih i slabovidnih.

Neki od prvih romana koje je čitao su romani koji su bili predlošci i koji su više ili manje dosljedno i vjerno adaptirani u holivudskoj filmskoj produkciji. Sada, kada je pogledao i filmove i pročitao originalne knjige, ima jasan stav koja je verzija bolja i koji su propusti u adaptaciji. The Bourne Identity, špijunski akcijski triler o retrogradnom amnezijaku Jasonu Bourneu, koji ima izvanredne vještine preživljavanja i mora otkriti svoj identitet – roman Roberta Ludluma objavljen 1980. godine – Denis smatra boljim od filmske adaptacije iz 2002. godine, a u kojem Matt Damon glumi Jasona Bournea, koji mora razotkriti svoj pravi identitet uslijed tajne urote CIA-e. Robert Ludlum, autor tridesetak romana trilera, preveden na trideset tri jezika i u četrdesetak zemalja (uključujući Hrvatsku), među omiljenijim je Denisovim autorima. Među njima je i Pearl Zane Grey, autor kultnih vestern romana, na temelju kojih je snimljeno preko stotinu vestern filmova, a od kojih su mnogi kultni vesterni poznati brojnim generacijama. Među najpoznatijima je roman Jahači rumene kadulje iz 1912. godine, koji je utemeljio mnoge elemente mitologije Divljeg Zapada, a koji je ekraniziran 1918., 1925., 1931., 1941. i 1996. godine.

IV.

Većinu knjiga koje Denis čita posuđuje iz Hrvatske knjižnice za slijepe. U njezinoj zbirci nalazi se, primjerice, 20 zvučnih knjiga Roberta Ludluma. Udruga slijepih Karlovačke županije za svoje korisnike ima pretplatu pri Hrvatskoj knjižnici za slijepe, a zvučne knjige posuđuju gotovo svi korisnici. Većina, ipak, ne dijeli Denisove žanrovske interese. Josipa nam govori da je većina njihovih korisnika starije dobi, pa su među najčitanijim knjigama i tiskovinama općenito one vjerske tematike. Mlađi korisnici čitaju većinom žanrovske knjige; prema svemu sudeći, iste one knjige koje su i najčitanije ili istaknute kao preporuke na posebnoj polici u Gradskoj knjižnici Ivan Goran Kovačić u Karlovcu. Tek dvije korisnice čitaju poeziju; one su i same pjesnikinje.

Korisnici udruge i međusobno razmjenjuju zvučne knjige, kao i knjige koje imaju u elektroničkom formatu, a koje onda čitaju preko govornih jedinica. Ipak, Hrvatska knjižnica za slijepe glavni je resurs. Denis nema pretplatu na internetske platforme i pružatelje usluga poput kompanije Audible, podružnice američkog Amazona, koja se specijalizirala za pružanje zvučnih knjiga i potpore za podcaste, te konkurira američkoj izdavačkoj industriji naručujući i objavljujući direct-to-audio knjige, na sličan način kako streaming platforme poput Netflixa konkuriraju filmskoj industriji. Kaže da mu nije potrebno i da nema interesa. U razgovoru nije nijednom spomenuo da kupuje zvučne knjige. Ni drugi korisnici ne kupuju zvučne knjige niti se preplaćuju na Audible; većina ih je nezaposlena, mnogi stariji korisnici ne barataju toliko jezikom da bi slušali zvučne knjige na engleskom. Ako neke knjige nema u Hrvatskoj knjižnici za slijepe ili u elektroničkom formatu koji odgovara govornim jedinicama – pronađe se način kako doći do nje. Kako zbog svojih interesa, tako i zbog interesa drugih korisnika udruge, Denis je pokrenuo suradnju s knjižnicama za slijepe u regiji. Dogovore je usporila pandemija, no nada se da će se suradnja formalizirati te da će zvučne knjige karlovačkim korisnicima dolaziti ne samo iz Zagreba već i iz Crne Gore, Srbije odnosno Vojvodine te Bosne i Hercegovine.

Ne samo da korisnici udruge razmjenjuju zvučne knjige nego i vode rasprave o njima. Denis mi objašnjava da je u Gradskoj knjižnici Ivan Goran Kovačić postojala čitateljska grupa, book club, za slijepe i slabovidne, no to je bilo prije nego što ga je zanimala književnost, prije nego što je toliko čitao i nikad nije sudjelovao u njoj, nema utisaka. Drugi korisnici koji su sudjelovali bili su zadovoljni. No, čitateljska grupa već neko vrijeme ne djeluje, objašnjava mi. U Karlovcu trenutno postoje tri čitateljska kluba – jedan u specijaliziranoj knjižari Knjiguljica, jedan u Knjižnici za mlade (podružnici Gradske knjižnice) i Klub ljubitelja poezije u glavnoj zgradi Gradske knjižnice. Međutim, baš zbog toga što više nema čitateljskog kluba slijepih i slabovidnih, postoji potreba za njim. Još prošle godine, Denis i Josipa mi objašnjavaju, planirali su pokrenuti čitateljski klub u prostorijama i pod okriljem udruge; ionako čitaju i ionako pričaju međusobno o knjigama, pa zašto ne bi pružili prostor da se socijaliziraju? Pandemija je i to odgodila; nadaju se krenuti s prvim sastancima kada epidemiološki uvjeti to dozvole.

V.

Kasnije, Denisova izjava: „Čitam, ako se tako može reći“, neugodno mi bocka misli dok pokušavam složiti bilješke za tekst koji sada pišem. Sumnjam u prve utiske, zabilježene u dnevnik istraživanja, da je to bio više čin prevođenja. Je li to zadrška? Je li to neko odricanje? Treba li uz njegovu opasku ići napomena: „Čitaj: ne kao videće osobe, kažem to u prenesenom značenju, metaforički“? Upisujem li u njegovu izjavu – rečenicu koju je izrekao toliko usput da inače ne bi bila bitna, da bi se potpuno mogla zanemariti – više nego što je u njoj?

Što znači čitati?

Na konvenciji Američkog antropološkog udruženja (AAA) 1989. godine, antropolog Jonathan Boyarin, završivši etnografsko istraživanje sa židovskim studentima, organizirao je sesije na temu etnografije čitanja. Želio je testirati hipotezu da takozvana „živuća tekstualnost“ koju je locirao kod židovskih yeshiva (institucija koje se usredotočuju na učenje tradicionalnih židovskih tekstova poput Talmuda) nije jedinstvena za židovsku kulturu. Za razliku od brzine svjetlosti, pisao je Boyarin u uvodniku zborniku Etnografija čitanja (Ethnography of reading) iz 1993. godine, „pisanje“ i „čitanje“ nisu konstantni u svim mjestima i svim vremenima. Autorice i autori koji su doprinijeli zborniku, sudionici sesija na konvenciji Američkog antropološkog udruženja, bili su ujedinjeni u zadaći dekonstruiranja stereotipa o izoliranom individualnom čitatelju koji čita, demonstrirajući kroz specifične studije slučaja da je svako čitanje društveno ugniježđeno, da je svako čitanje društveni čin i društvena praksa, te da su naše suvremene predodžbe o čitanju povijesno i materijalno određene. Primjerice, ideju individualnog užitka u čitanju, Daniel Boyarin locira da se pojavljuje tek s Aristotelom, a nove (gotovo erotske) dimenzije dobiva u renesansi; prije toga, primjerice prema upotrebi glagola čitati u biblijskom hebrejskom, čitanje je bilo govorni čin, usmeni čin, koji je uvijek značio čin čitanja (čitaj: recitiranja) drugome na glas, društvenu i vjersku obavezu, zahtjev, naređenje, nešto što se mora, a ne što se uživa. Poput lektire.

Nicholas Howe, u svom doprinosu zborniku Ethnography of reading, istaknuo je da karakteristično moderan opis čitanja onaj u kojem je to čin privatne, meditativne transakcije između čitatelja i knjige; to je scena osamljenog čitatelja, udaljenog od zahtjeva kućanskog i javnog života, koji čita specifično knjigu, materijalni proizvod oblikovan tehnologijom tiskanja i romantičarskim idejama. Nasuprot tome, ističe Howe, upravo bi mir i tišina u kojoj uživaju moderni čitatelji bili mučni srednjovjekovnim čitateljima, naviklima na čitanje kao javan i govorni čin izvođen unutar jedne tekstualne zajednice, i to ne metaforične i zamišljene zajednice već stvarne grupe čitatelje, slušatelja i interpretatora, koji se okupljaju oko zajedničkog teksta i zauzvrat stvaraju njegova značenja.

Takvu scenu čitanja kao osamljene aktivnosti i čitatelja kao osamljenog čitatelja (u smislu izdvojen od drugih, sam; u originalu: solitary reader) Elizabeth Long, u istom zborniku, posuđujući konceptualni okvir Linde Brodkey, opisuje kao hegemonijsku sliku. Ova ideološka sinegdoha modernizma, prema Elizabeth Long, pretvara samo jedan trenutak čitalačkog procesa (zamrznutu i bezvremensku sliku čitateljeve izolacije i alijenacije) u prikaz čitavog iskustva; ona reificira čitanje. Ona je sama društveno konstruirana i zamišljana kroz karakterističnu popratnu ikonografiju, npr. rodno pristranu da žensko čitanje čini efemeralnim, tričavim, manje pažljivim i neposvećenim, emocionalnim, dokoličarskim i ne-posvećenim kroz prikaze žena koje čitaju pisma ili čitaju (opsegom i veličinom) „malene“ knjige. Duga povijest likovne ikonografije čitanja isključuje slijepe i slabovidne; slijepima i slabovidnima pripada usmenost, poput slijepog pjesnika Homera koji je spjevao i pjevao epove, očuvane kroz generacije pjevača, a koje su kasniji redaktori preobrazili u kanonski tekst. U zapadnoeuropskom kulturnom kontekstu, hegemonijska slika osamljenog čitatelja pretpostavlja čitanje kao vizualan čin – vizualno raspoznavanje grafički prikazanih slova ili znakova. Slijedom toga, oblikuju se i same društvene prakse čitanja – čita se očima, „ako se tako može reći“. Slijedom toga – čita se individualno, a ne društveno.

Za Elizabeth Long ta hegemonijska slika prikriva društvenu infrastrukturu čitanja kao prakse –obuhvaćajući tim pojmom sve ono potrebno da omogući i održava pismenost kao sposobnost čitanja. Poimence, sposobnost čitanja uči se unutar specifičnih društvenih odnosa u formalnim ili neformalnim kontekstima, a i sama navika čitanja temeljito je društveni fenomen. Međutim, društvena infrastruktura čitanja podrazumijeva i kompleksnu mrežu institucija i aktera u raznolikim društvenim poljima i tržištima. Jer, Long će argumentirati, usprkos tome što većina muških teoretičara kao autoriteta u akademiji to osporava, čitanje je i ekonomski koliko i društveno uokvireno.

Konačno, slika osamljenog čitatelja prikriva kolektivne i institucionalne procese koji oblikuju i definiraju što je vrijedno čitanja i kako to čitati, što utječe na to koji tipovi knjiga se objavljuju, prikazuju u kritikama i recenzijama, održavaju u cirkulaciji u knjižnicama, učionicama i na tržištu, što povratno legitimira određene skupove vrijednosti i odgovarajuće načine čitanja. Prepoznavanje da je čitanje kolektivna aktivnost, da postoji čitava infrastruktura čitanja, u vidokrug dovodi komercijalni trbuh književnost i ulogu književnih-i-tržišnih aktera, a samim time i pitanje politike kulture. „Usamljeni čitač“, tvrdi Elizabeth Long, predstavlja pojednostavljenu sliku pismenosti/načitanosti tekstova iz visoke kulture, održava elitističku poziciju.

          Pišući, opet zastajem. Koliko bi se Denisove čitalačke navike mogle diskreditirati time što pripadaju žanrovskoj književnosti? Kao i mnogi, čita u osnovi komercijalnu književnost, onu za koju je pretpostavljeno da ima dovoljno medijskog prostora da za nju nisu potrebne kritike na književnim portalima, čak i kada su progresivne, a još manje kada su reakcionarne i duboko problematične.

Historijski i materijalno uvjetovani konstrukt čitanja kao prakse, a koji još uvijek dominira ne samo hrvatskim književnim poljem, nego i svjetskim, a posebice izdavačkom scenom (čak i tržištem zvučnih knjiga) – ta hegemonijska slika usamljenog čitača-videće osobe, kritički promotrena, razotkriva ekonomsko i društveno naličje književnog polja. Biti slijepa ili slabovidna osoba koja želi čitati znači biti suočen s nizom isključujućih čimbenika, uvjeta, oslanjati se na niz društvenih okvira, institucija i aktera.

Ali upravo i tom kontekstu, čitalačke navike slijepih i slabovidnih osoba razotkrivaju čitanje kao temeljito društvenu praksu; ono nikad nije osamljeno čitalačko iskustvo.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici

thumbnail-lenta-eu-630

Naslovna fotografija: izvor.

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage photo 1591951425600 d09958978584 27.09.2021.

Nu-j identitet făr dă ljimbă* – O bajaškim varijetetima rumunjskog jezika

O bajaškim varijetetima rumunjskog jezika, kojim govori značajan broj Roma u Hrvatskoj, piše Selma Pezerović.

Piše: Selma Pezerović

Podcast
Homepage large large novo podcast cover 24.09.2021.

Booksin podcast: Literatura u migraciji #3

U novoj epizodi Booksina podcasta 'Literatura u migraciji' Tomislavu Augustinčiću u studiju se pridružila novinarka Anja Tomljenović.

U fokusu
Homepage novovuntitled design  1 20.09.2021.

Nesigurnost društvene margine – o dometima književnog teksta

Pročitali smo i usporedili dva najambicioznija i najhvaljenija recentna romana o romskoj tematici: 'Oblak boje kože' Nebojše Lujanovića i 'Ciganin, ali najljepši' Kristiana Novaka.

Piše: Luka Ostojić

U fokusu
Homepage kazali%c5%a1te3 17.09.2021.

Svijet je pozornica – uvod u romsko kazalište

Budući da smo prethodno detaljnije istražili romsku poeziju i usmenu romsku prozu, u ovom tekstu dotičemo se i dramskog stvaralaštva i kazališnog rada Roma.

Piše: Anja Tomljenović

Podcast
Homepage large novo podcast cover 10.09.2021.

Booksin podcast: Literatura u migraciji #2

Fokus druge epizode podcasta 'Literatura u migraciji', u kojoj je gostovao Petar Radosavljević, bio je bajaški dijalekt, jedan od jezika kojim govore Romi u Hrvatskoj.

U fokusu
Homepage novophoto 1506677383390 84397709dfa7 31.08.2021.

Bilo jednom… – uvod u usmenu romsku prozu

Zahvaljujući generacijskom prenošenju s koljena na koljeno, usmena književnost Roma opstala je tijekom stoljeća. U ovom tekstu načinjemo temu usmenih proznih vrsta - dotičemo se legendi, šaljivih priča, bajki i zagonetki.

Piše: Anja Tomljenović

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu