Booksa je na godišnjem od 18.7. do 30.8.! / Booksa is closed from July 18th until August 30th!
Close
Page arrow

U jeziku, između

Large novolarge veronica benavides w6ngect ye4 unsplash

Fotografija: Veronica Benavides, Unsplash.

Srijeda
30.03.2022.

Mnogi su se pisci i spisateljice, stjecajem više ili manje povoljnih životnih okolnosti, zatekli u drugoj kulturi i jeziku. Neovisno o spisateljskom iskustvu, pisanje na stranom jeziku zahtjevan je zadatak. Potrebno je ovladati osjećajem za puls riječi i rečenice, zauzdati ritam jezika. Uostalom, nužna je posve nova konceptualizacija stvarnosti. Izazov je, ne samo stvarati na drugom jeziku, nego ga misliti i živjeti u svakodnevici.

Ono što je autorima na ovom popisu zajedničko jest emigrantsko iskustvo, uzrokovano odlaskom zbog ratnih devedesetih ili obiteljskim preseljenjem u potrazi za boljim životom. U svojim knjigama problematiziraju teme koje se tiču života u nepoznatom, kao i osjećaj usamljenosti i izoliranosti, a politike sjećanja sadržane su u formi autobiografskog i/ili memoarskog iskaza ili u fikcionaliziranim likovima. Istražili smo autore s ovih prostora koji pišu izvan matičnog jezika i što im omogućuje prostor višejezičnosti.

Nezaobilazno ime u ovom kontekstu je Aleksandar Hemon. Primjer je dvojezičnog autora koji piše narativnu književnost na engleskom, dok nenarativnu uglavnom na bosanskom. Ostvario je zapažen uspjeh na američkom govornom tlu, osvojivši mnoge značajne književne nagrade. Između ostalih, dobitnik je Guggenheimove stipendije (2003.), "nagrade genijima" koju dodjeljuje zaklada MacArthur (2004.) i nagrade Heartland koju dodjeljuje Chicago Tribune (2008.). Objavio je zbirke priča Pitanje BrunaLjubav i prepreke i Knjiga mojih života, romane Čovjek bez prošlostiProjekt LazarusKako su nastali Ratovi zombija i memoarske knjige Nije ovo tvoje i Moji roditelji

U kritici romana Nije ovo tvoje (u prijevodu Irene Žlof) ističe se kako je Hemon "pripadnik jedne druge vrste 'nostalgičara', koji se svojim sećanjima i tematskom revitalizacijom svog prvog života zapravo nikad nije odvojio od Bosne, Sarajeva i prošlosti, a da pritome nikad nije prešao granicu ukalupljenja u balkanski korpus. Od zbirke priča Pitanje Bruna i romana Čovjek bez prošlosti, Hemon se nije tematski previše odmakao od Sarajeva, odrastanja u SFRJ, rata u Bosni, izbeglištva. Međutim, ni u tim delima ni u svom poslednjem ostvarenju autor nije od svog 'začaranog kruga prošlosti' napravio trivijalne pamflete, naprotiv."

Svoju odluku da piše na engleskom jeziku Hemon objašnjava na sljedeći način: "Nisam se mogao vratiti svom materinjem bosanskom, ne samo zato što se nisam vraćao u Bosnu, već i zato što je nasilna povijest brzo preoblikovala jezik – ljudi koji su govorili tim jezikom činili su to u potpuno drugačijim okolnostima i uvjetima od onoga što sam proživljavao. Nove bosanske riječi i način izražavanja proizašli su iz iskustva rata i osjećao sam da nemam pravo koristiti te teško zarađene riječi. Više nisam mogao pisati na bosanskom." U istom tekstu piše kako je potom samostalno učio engleski, čitao knjige i pamtio nove riječi.

Saša Stanišić prvi je roman Kako vojnik popravlja gramofon napisao i objavio na njemačkom 2006. godine. S istim romanom našao se u najužem izboru za njemačku knjigu godine. Za drugi roman Uoči slavlja Booksin kritičar Dalibor Plečić naglasio je: "Nema nikakvog spora da je Stanišić ovim romanom izbegao klopku da ostane Ausländer u nemačkoj književnosti. Sa brdovitog Balkana iz prvog romana smelo je poprište radnje svog drugog ostvarenja smestio u nemački realitet, čini se više nego uspešno."

Za roman Porijeklo (u prijevodu Ande Bukvić Pažin koja je zaslužna za prijevode i prethodno spomenutih romana), 2019. godine dobio je Deutscher Buchpreis, značajnu njemačku književnu nagradu. U pripovijedanju koje je omotano oko motiva prisjećanja i zaborava, središnji lik je baka Kristina, uz prisjećanje na djetinjstvo u Višegradu i obiteljske korijene. Budući da je Stanišić u Njemačku otišao s 14 godina i školovao se na tom jeziku, ne začuđuje njegov izbor. U eseju u kojemu raskrinkava tri mita o tzv. migrantskom pisanju, posebno je zanimljivo što svaki čin pisanja izdvaja kao nešto novo i strano: "Za mene, pisanje je strani jezik. Za svaku priču, igru i novu kreaciju, moram naučiti novi jezik: moram naći glas pripovjedača, moram odlučiti o njegovim specifičnim verbalnim karakteristikama, moram naučiti zadržati ritam i protočnost cjeline." Doista, svaka književnost stvara svoj jezik, pa i svako književno djelo uspostavlja poseban način komunikacije s čitateljem, zbog njega priča oživljava i nastavlja se u njegovom čitanju.

Velibor Čolić piše na francuskom i na tom jeziku stvara zapažena djela. Danas objavljuje u Gallimardu, najprestižnijoj francuskoj izdavačkoj kući, a 2014. godine Francuska akademija dodijelila mu je Nagradu za širenje francuskog jezika i kulture. Nakon autobiografskog romana Egzil za početnike (u prijevodu Mirne Šimat) i autobiografskog bildungsromana Knjiga odlazaka (u prijevodu Tee Miljan) koje ćemo izdvojiti, vratio se svom bosanskom jeziku i napisao zbirku pjesama i lirskih fragmenata Emigrantsku mantru. Jezik je samostalno svladao u praksi jer je u strazburškim novinama Dernières Nouvelles d’Alsace počeo objavljivati kratke članke o jazzu. “Kao i svi propali muzičari završio sam kao nešto što bismo mogli nazvati jazz kritičar. Radio sam to šest godina. Odličan poligon za sve moje strahove i za moje pisanje na francuskome jeziku. Ja sam 100 posto autodidakt. Novinarstvo me je oslobodilo, pomoglo. Pronaći pravu mjeru i pravi dah za moju rečenicu. Pravu formu. Melodiju. Baš kao u jazzu”, objasnio je jednom prilikom.

Još jedan autor koji se vraća razradi emigrantskog iskustva je Josip Novaković, i to, primjerice, u formi romana (Prvi Aprila), kratkih priča (Infidelities: Stories of War and Lust). Književni kritičar Vladimir Arsenić primjećuje razliku između toga kojoj publici je namijenjena knjiga. Novakovićeva zbirka pripovijetki objavljena je u Profilu pod naslovom Požuda i s podnaslovom priče o ljubavi, ratu i nadi, dok je originalni naziv ove zbirke Infidelities: Stories of War and Lust. U ovom slučaju, Arsenić zamjera autoru očitu perspektivu izvana, udaljeni pogled i sliku koja "predstavlja tipičan kolonijalni pogled na ono što se dešavalo u ratu u bivšoj Jugoslaviji. (...). Ipak, za sve nas koji poznajemo okolnosti u njihovoj složenosti, ovaj privid koji Novaković slika neprekidnim i neočekivanim obrtima nije dovoljno ubedljiv, do te mere čak da se čini neverovatnim, dakle suprotnim od onoga što je Aristotel preporučivao u Poetici."

O urastanju u tkivo engleskog jezika, Novaković je izdvojio: "Najlakše bi bilo odgovoriti da pišem jezikom kojim živim. A s obzirom da živim engleski normalno je da i pišem na engleskom jeziku. Mogao bih pisati i na hrvatskom, no morao bih stati i razmišljati o jeziku, stvari ne bi dolazile automatski. Nekoliko sam puta i pokušao pisati na hrvatskom, no u tom periodu se hrvatski toliko mijenjao, i to politički, da to nisam mogao niti htio slijediti. Osim toga, nisam tu živio pa se ni žargonski nisam mogao razvijati s jezikom."

Na različite načine je moguće ostati u kontaktu s materinjim jezikom. Primjerice, Marica Bodrožić piše na njemačkom, a prevodi na hrvatski jezik. Njezin slučaj drugačiji je od prethodno opisanih jer se s roditeljima preselila u Njemačku kao djevojčica. Piše eseje, romane i priče. Dobitnica je nagrada poput nagrade za književnost Umjetničke akademije u Berlinu (2007.), nagrade Initiativpreis Deutsche Sprache za doprinos njemačkom jeziku (2008.), nagrade Nagrada Europske unije za književnost 2013. za roman Stol od trešnjevine. Uz druge knjige na njemačkom, objavila je i zbirku priča Tito je mrtav te romane Tišina, rastanak i Balada o zvjezdanom moru koji su prevedeni na hrvatski jezik. Piše samo na njemačkom jeziku: "Kao dijete sam bez problema savladala njemački jezik. Bilo mi je to osvajanje zanimljivog i nepoznatog terena. No pisanje je nešto drugo. Njemački ima dubinu koja mi odgovara", izjavila je.

Prevoditeljica, urednica i autorica Alida Bremer vodila je niz projekata koji su promovirali hrvatsku književnost u Njemačkoj, u suradnji sa Zakladom Robert Bosch, TRADUKI i Leipziškim sajmom knjiga. O odluci za pisanje prvog romana Olivino nasljeđe (s njemačkog prevela Štefica Martić) na njemačkom govori: "Puno je razloga za ovu odluku, ali sigurno je najvažniji taj što je njemački postao glavnim jezikom moje lektire. Puno više čitam na njemačkom nego na hrvatskom, a kako knjige – po meni – manje nastaju iz svakodnevnog govora, a više iz čitanja drugih knjiga, to je ovaj razvoj bio logičan. (…) Distanca se meni ukazala kao prednost. Znam da to nije pravilo, ali životno iskustvo prelaženja iz jednog jezika u drugi postaje sve češće u današnjem svijetu, pa su i pisci koji su promijenili jezik sve češći. Slično je moralo biti i pioniru promjene jezika Vladimiru Nabokovu kad je na engleskom jeziku Amerikancima govorio o ruskim temama."

Jagoda Marinić odrasla je kao dio prve generacije radnika u Njemačkoj. Objavila je dvije zbirke priča Eigentlich ein Heiratsantrag (2001.) i Russische Bücher (2005.), a roman Die Namenlose (2007.) nominiran je za nagradu 'Ingeborg Bachmann'. Časopis Der Spiegel proglasio je roman jednim od najvažnijih izdanih djela 2007. godine. Sudjelovala je u oblikovanju lokalnih politika u uredu gradonačelnika Heidelberga na odjeljenju za integraciju. Roman Made in Germany – Was ist deutsch in Deutschland objavljen je 2016. godine u kojemu se bavi identitetom Njemačke kao zemlje useljeništva.

Zanimljivo je primijetiti kako odabir drugog jezika često ne utječe na činjenicu da se autori vraćaju temi prostora koji su napustili i prijelazu iz jednog u drugi svijet. Može se reći da navedeni pisci stvaraju vlastiti hibridni prostor u kojemu pišu, odnosno aktivni su između kulture koju su napustili i kulture u kojoj žive. Neki su stalno u kontaktu s jezikom, dok mu se neki povremeno vraćaju, što u jezičnom smislu ne utječe na stvaranje književnih tekstova. Značajna činjenica jest da ovi primjeri opovrgavaju definiciju nacionalne književnosti jer  dovode u pitanje mogućnost postojanja jednog jezika na kojemu je pravilno i/ili legitimno pisati, postojanje jednog pravog jezika za književnost. Međutim, odabir jezika pokazuje pristup i stav o globalnom književnom tržištu, odnosno želju za sudjelovanjem u određenom književnom polju. U drugim kontekstima autori su prepoznati i afirmirani, pogotovo uzmu li se u obzir brojne nagrade koje smo naveli.

Pisce se, općenito uzevši, još uvijek veže uz jedan jezik, kulturu, naciju. Iako djeluju reduktivno, biografija i crtice o pojedinom književnom opusu uobičajeni su alati za predstavljanje pojedinog autora. Podsjetimo seDubravka Ugrešić je jednom prilikom pisala kako zavidi autoru ispred čijeg je imena jednom prigodom stajala oznaka transnacionalan.

Odrednica transnacionalne književnosti omogućuje preispitivanje koncepcije nacionalne kulture, iz specifične pozicije izvana, kada se pisac iz nove sredine osvrne na staru. Boris Postnikov napomenuo je kako manjinska pozicija, kao i svaka pozicija koja je izdvojena, može poslužiti kao ulazna točka za rekonstruiranje onoga što funkcionira kao većinska književnost, ne samo mainstream, nego čitav okvir, poput okvira nacionalne književnosti (transnacionalna perspektiva primjenjiva je u slučaju jugoslavenske književnosti, pri čemu je izuzetno koristan rad Jasmine Lukić Rod i migracija u postjugoslovenskoj književnosti kao transnacionalnoj književnosti za one koji se detaljnije žele pozabaviti ovom temom).

S druge strane, razmislimo li u bližem regionalnom okviru, imamo primjere koji se ne mogu tako lako strpati u nacionalne ladice, što samo šteti književnosti (sjetimo se relativno nedavne situacije kada je Ministarstvo kulture i medija imalo problem jer Semezdin Mehmedinović nije hrvatski pisac). Radi se o tipovima identiteta koji nisu lako uklopivi u postojeće obrasce i kanone jer kamo točno staviti Mirka KovačaMiljenka JergovićaIgora ŠtiksaNebojšu Lujanovića...

Urednik i kritičar Mirnes Sokolović, oslanjajući se na tumačenje Pascale Casanova u knjizi The World Republic of Letters, predlaže sustav neustavne književne republike za naše prostore: "Stvaralaštvo je ipak stvar privatne inicijative, pa su svakakva kretanja umjetnika moguća, no etničko porijeklo, nacionalna pripadnost, ne bi trebali da budu obavezujući i vrhunaravni kriterij pri klasifikaciji literature. Bh., srbijanska, hrvatska književnost, kao uostalom svaka umjetnost, kao da su na svojim scenama sklonije neustavnosti, prije nego zakonima na jednom području na kojem su svakakve kombinacije moguće." Ideja svjetske književne republike poništila bi uobičajene binarne opreke na kakve smo navikli u književnosti, kozmopolitizam – nacionalizam, svjetska književnost – nacionalna književnost.

Ovi pisci okružili su se knjigama, njihova lektira bila je na drugom jeziku, učili su ga u školi, a književnost je odigrala važnu ulogu u njihovu osmišljavanju novog svijeta. Naposljetku, izdvojit ćemo skraćeni komentar Aleksandra Hemona koji pojednostavljuje raspravu o tome na kojem bi se jeziku trebalo pisati: "Dom je na izvjestan način narativan prostor. Da bi nešto bilo dom, mora u tom prostoru biti puno zajedničkih priča koje imaju dijeljenu važnost. To ne mora biti fizički prostor. Tamo gdje pričamo priče, tamo je dom."

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

pasica-6

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage novo 3 large olimpijada %c4%8ditanja2 09.08.2022.

Knjižnica (koja) pokreće društvo

Koje programe za najmlađe i mlade nudi Knjižnica i čitaonica „Fran Galović“, odnedavno proglašena knjižnicom godine? Odgovor saznajte u tekstu Anje Tomljenović.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage large novo solidarnost 08.08.2022.

'Obični ljudi, ali istovremeno i nisu'

Čitanje 'Solidarnosti' uvodi nas u neobičnu zbrku identiteta, karakterističnu za socijalizam istočne Europe, neosjetljiv i prividno neokrznut pitanjima rase i rasijalizacije. Tekst Petre Matić.

U fokusu
Homepage novo 2 mishaal zahed h4x tksufvw unsplash 01.08.2022.

Poezija i književnost u karakternom oblikovanju pojedinca - Iran, Perzija

Mura Palašek piše o povijesnom i suvremenom poimanju poezije u Iranu.

U fokusu
Homepage large novo knjiga 26.07.2022.

Predrasuda na predrasudu u pisanju o slijepim osobama

Sara Tomac pročitala je nekoliko knjiga kako bi dobila odgovor na pitanje: kako videće osobe pišu o slijepim osobama?

Piše: Sara Tomac

Održati Tamagotchija na životu što duže
Homepage espi tekst 25.07.2022.

Posljednji valcer u odmaralištu Požega

'Sjedim ispod našeg grafita na kojem je najobičnijom bijelom napisano HAJDUK, to je naš mul, preko puta mene Hans i Sila, naši prijatelji, Iris i Lazar kartaju briškule.'

Piše: Espi Tomičić

Podcast
Homepage large i to je pitanje kulture podcast 22.07.2022.

Booksin podcast: I to je pitanje kulture? Sanja Baković!

Gošća ove epizode Booksina podcasta 'I to je pitanje kulture?', posljednje koju objavljujemo u sklopu istoimenog projekta, je Sanja Baković, pjesnikinja, novinarka i kulturna radnica. 

Piše: Matija Prica

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu