“Very difficult to translate, my friend.”

U nastavku pročitajte transkripciju i prijevod uvodnog izlaganja Dalibora Plečića na kritičarskom kolokviju Pogled izvana.

“Very difficult to translate, my friend.”

Recepcija prijevodne književnosti i izazovi kritike u slučaju nepoznatih ili slabije poznatih književnih konteksta

Započet ću daleko od književne teorije: na jednoj košarkaškoj press-konferenciji.

Nakon neuspjeha srpske košarkaške reprezentacije na Europskom prvenstvu 2005. godine , ili je to možda bila reprezentacija Srbije i Crne Gore, tko će se više sjetiti svih tih država, legendarni trener Željko Obradović, najuspješniji trener u povijesti europske košarke, koji nama navijačima Partizana danas bolno nedostaje, dao je poznatu i emotivnu izjavu. Jedan strani novinar potom je zatražio prijevod njegovih riječi, a Obradović je jednostavno odgovorio: "Very difficult to translate, my friend. Very difficult to translate.”

Naravno, lingvistički gledano, sve što je rekao moglo se prevesti. Ali ono što je zapravo mislio – frustracija, kulturni skraćeni kod, emocionalni podtekst – to su dijelovi koji se opiru prijevodu. Čini se da taj trenutak savršeno hvata temeljnu napetost s kojom se danas suočavamo: prijevod nije jednostavan jezični prijenos, nego pokušaj prelaska između svjetova.

Na kolokviju smo okupljeni unutar konceptualnog okvira Pogled izvana, nadahnutog Dubravkom Ugrešić, čije je djelo često razotkrivalo iluzije kulturne transparentnosti. Htio bih ovdje promisliti o jednoj trajnoj liniji prijeloma u našoj profesiji: recepciji prijevodne književnosti iz nepoznatih ili slabije poznatih konteksta.

Kritičari se često tješe idejom da je "kvaliteta univerzalna". No Svjetska književna republika Pascale Casanova nudi vrlo otrježnjujuću sliku. Za nju književni svijet nije egalitarna zona razmjene, nego strma hijerarhija u kojoj se književni kapital akumulira u nekoliko centara poput Berlina, Pariza, Londona, New Yorka i sličnih. Periferija stoga šalje rukopise uzbrdo, nadajući se da će biti primijećeni. I tu se postavlja pitanje: kada nam stigne tekst iz svijeta koji jedva razumijemo, čitamo li ga kao književnost ili kao sociologiju? Ta hijerarhija nije samo geografska, nego i jezična.

Kako nas podsjećaju Boris Buden i studiji prevođenja, globalna ekonomija prevođenja radikalno je asimetrična: 60 do 70% svih prevedenih knjiga u svijetu prevodi se s engleskog jezika. Slijede francuski i njemački s oko 10% svaki. "Periferni jezici", uključujući ruski ili čak španjolski (kojim govori čitav jedan kontinent), čine manje od 3%. A "marginalni jezici", poput kineskog, kojim govori više od milijardu ljudi, čine manje od 1% svjetskih prijevoda.

Ako je takva sudbina velikih jezika, zamislite tek položaj uistinu malih, poput naših. I to nije sve. Prema velikoj studiji European Languages in the Digital Age, koju je provelo više od 200 stručnjaka za jezične tehnologije, 21 od 30 europskih jezika ima slabu ili nepostojeću digitalnu potporu. Mnogi od njih neće preživjeti digitalno doba. Jezik može opstati u svakodnevnom govoru, a istodobno nestati iz književnosti, znanosti, kulture i javnog života, postajući nova srednjovjekovna vernakularna forma, dok engleski postaje novi latinski.

Buden to formulira brutalno jasno: kada jezik izgubi digitalnu infrastrukturu, on gubi budućnost. A kada izgubi budućnost, naravno, gubi i svoju književnost. Ne može biti budućnosti bez književnosti. To naš kritič(ars)ki rad smješta u novi, hitan kontekst: kritičari nisu samo tumači, nego i čuvari jezičnog opstanka.

Prva interpretativna opasnost može se nazvati "antropološkom zamkom". Kako upozorava Gayatri Spivak, zapadna kritika često čita periferne tekstove ne zbog njihove estetike, nego zbog njihove informativne vrijednosti. Kada nam nedostaje kulturno ili književno znanje, prestajemo čitati stil, strukturu i metaforu, a počinjemo čitati tražeći simptom. Roman postaje dokument traume, dokaz potlačenosti, etnografski izvještaj. Autore svodimo na ono što Spivak naziva "izvornim informantima", kojima je dopušten ulaz u Književnu Republiku samo ako svjedoče o vlastitim ranama. Ako se prva opasnost tiče načina čitanja, druga se tiče toga kako očekujemo da prijevodna književnost zvuči. Lawrence Venuti kritizira angloameričku opsesiju tečnošću, ideju da dobar prijevod „zvuči kao da je napisan na engleskom“. U tom slučaju glatkoća postaje vrlina, a stranost mana.

To potiče domestikaciju, odnosno brisanje kulturne teksture. Tim Parks takav rezultat naziva “The Dull New Global Novel” (dosadnim novim globalnim romanom): knjige unaprijed ispolirane za kozmopolitsku čitljivost, ogoljene od svojih jezičnih i kulturnih vlakana. Ta djela nisu prevedena, ona su rođena prevedena, inženjerski prilagođena globalnim kapitalističkim tržištima, a svi dobro znamo koliko je današnji kapitalizam izmaknuo kontroli. I ovdje se pojavljuje uznemirujuće pitanje: sudjelujemo li mi, kao kritičari, u izravnavanju i spljoštavanju svjetske književnosti?

Naše digitalno doba dodatno ubrzava to spljoštavanje. Ako neki jezik nema korpuse, NLP resurse, kompatibilnost sa strojnim prevođenjem ili digitalne arhive, on postaje tehnološki irelevantan. A svi znamo, čak i mi rođeni u analognom svijetu, da u digitalnom dobu tehnološka irelevantnost vrlo brzo postaje kulturno izumiranje. To je kriza na koju Buden upozorava: mali jezici riskiraju nevidljivost, a njihove književnosti nestaju prije nego što itko uopće dobije priliku da ih čita ili prevodi.

U taj krhki ekosustav samouvjereno ulazi svemoćna umjetna inteligencija, sila koja dodatno potencira jezičnu nejednakost. AI sustavi favoriziraju dominantne jezike, normaliziraju stilsku raznolikost, brišu kulturnu "buku" i svode neprevodive elemente na statističke anomalije. AI će možda uskoro prevoditi više stranica dnevno nego što ljudi prevedu u godinu dana, ali je li prijevod bez razumijevanja doista čitanje? To je kompresija. Ako mali jezici nemaju digitalnu reprezentaciju, riskiraju da budu potpuno isključeni iz AI-jeva jezičnog svemira, pa njihova književnost postaje algoritamski nevidljiva. U takvom svijetu opasnost nije pogrešno tumačenje, opasnost je nepostojanje.

Kako bismo se oduprli tim pritiscima, Azade Seyhan, poziva na njegovanje "Trećeg uha", višejezične osjetljivosti koja osluškuje kulturno trenje, a ne besprijekornost. Treće uho priznaje da strani tekst nikada ne možemo u potpunosti posjedovati, ali mu možemo pristupiti etički, ponizno i bez zahtjeva za njegovom asimilacijom. U mnogočemu to rezonira s Ugrešićkinom ON-zonom, prostorom izvan fiksnih nacionalnih identiteta, u kojem književnost može cvjetati.

Pojam bibliomigracije B. Venkata Manija također nas podsjeća da su knjige pravi migranti. A mi, kritičari, pisci, urednici, organizatori festivala, čitatelji, mi smo graničari. U tom smislu možemo tekstove podvrgavati "pretresu" radi političke upotrebljivosti, forsirati jezičnu asimilaciju, ili otvoriti transnacionalni prostor u kojem stranost nije mana, nego književna vrijednost. Izbor koji činimo oblikuje ono što će preživjeti u svjetskoj književnosti, i ono što će nestati.

Na kraju, vraćam se svom voljenom Željku Obradoviću i njegovoj umornoj, suzdržanoj rečenici: “Very difficult to translate, my friend.” Izazov očito nije bio u jeziku, nego u iskustvu.

I to je, zapravo, poruka kojom bih želio završiti: pravi problem nikada nije u tome je li nešto teško prevesti, nego jesmo li mi spremni razumjeti. Ne razumjeti druge, to ionako nije moguće jer jedva razumijemo sami sebe, nego razumjeti tekstove. A razumijevanje zahtijeva: strpljenje, poniznost, znatiželju i Treće uho o kojem govori Seyhan.

Ako njegujemo takvu vrstu slušanja, nepoznati tekstovi neće postati lakši, ali mi ćemo postati bolji čitatelji. I zato, kada nam sljedeća knjiga stigne iz svijeta koji još ne razumijemo, možda je pravi odgovor jednostavno: “Very difficult to translate, my friend – but are we ready to understand?”