Škola neophodnog znanja: Dubravka Ugrešić

U sklopu Škole neophodnog znanja poznati umjetnici (Dubravka Ugrešić i Slobodan Šijan) te važni filozofi (Alexander Garcia-Düttmann i Peter Szendy) u različitim će formatima izložiti što za njih danas predstavlja neophodno znanje koje bi valjalo usvojiti.

Dubravka Ugrešić 9.12. u MaMi će izložiti svoja promišljanja o tome što je za nju kao književnicu nužno znanje. Njen seminar dijelom će se osloniti i na esej Karaoke kultura koji zajednički objavljuju Booksa i MaMa. Na ovom razgovoru s autoricom u Booksi bit će riječi upravo o ovom eseju.

Nisam ljubitelj karaoka. Ovaj esej bio je ne samo zamišljen nego i napola napisan kada mi je palo napamet da potražim prave karaoke. Casablanca je najpopularniji karaoke bar u Amsterdamu, kažu. Moj pratilac i ja, dvoje neupućenih, došli smo tamo točno u osam, baš kao da se radi o kazalištu, a ne o baru. Casablanca je bila pusta. […] Na maloj pozornici s dva stajaća mikrofona dvije visoke i tanke cure tulile su neku holandsku pop pjesmu. Na televizijskim ekranima vrtio se koncert holandskih top pop-zvijezda. Mladi ljudi nadglasavali su svoje pjevače. Cure su se trudile zdušnije nego dečki, tako da mi se načas učinilo da ih na to pri­morava neki nevidljivi policajac. Bila je to zabava gluhog kolektivnog deranja, gluhog utoliko što nitko nikoga nije slušao. Amsterdam definitivno nije mjesto za karaoke inicijaciju. Ne znam zašto mi je uopće palo napamet da tražim karaoke u Amsterdamu, valjda zbog paradoksa, koji se ponekad potvrđuje kao istinit, da se svjetovi otvaraju tamo gdje to najmanje očekujemo.